Odmah sam ti rekao da ti ja neću puno pričati i da od mene nećeš ništa dobiti. Sada si me navukao na foru da sam ti odgovorio na sva pitanja, rekao je 2000. Ivo Gregurević u emisiji 'Svlačionica' koju je vodio Robert Knjaz (47). U jednom od rijetkih prilika mogli smo vidjeti legendarnog glumca kako priča o sebi, svom djetinjstvu, obitelji i o ratu koji je preživio.
POGLEDAJTE EMISIJU:
Prenosimo vam cijelu epizodu...
ROBERT KNJAZ: Reci mi Ivo je l' se po koji put zaboraviš pa doma počneš glumiti. Dođeš u kuću pa ne znam isfuraš se u policajca.
IVO GREGUREVIĆ: Pa doma često i uspijevam uvježbati uloge, na probama to, onako nekakav kostur napravim, onda ja to doma napravim satima, danima, tjednima. To bi ti trebao pokazat malo je komplicirano ispričat. Veliki je to proces kad se radi neka uloga, ne možeš ti to objasnit, kad bi mogao objasniti ne bi bilo zanimljivo.
- Ljudske osobine koje treba imati glumac su: posesivan, zavidan, tašt i narcisoidan, to su ujedno i vrline ujedno. Jer glumac bez toga ne može, kako ćeš glumit ako nisi zavidan. I ja sam takav. Zavidim svakom mom kolegi ako napravi dobru ulogu, zavidim od ljepote, to je druga vrsta zavidnosti. Osim glumačkog posla ne bih mogao raditi ništa. Zato jer ne znam ništa drugo radit. Kad bi se rodio u sljedećem životu, ustvari, bit ću ribar. Volim ribolov, more, rijeke, planine, livade i tako dalje. Kila ribe je 500 kuna.
GDJE GOD POGLEDAŠ, IVO JE UNUTRA, U SVAKOM FILMU
- Pa nisam samo ja, i ostali kolege su sa mnom. Nema nikakvih problema. Pa oni, glumci, neće bez mene radit. Oni inzistiraju da, ako ja ne igram, neće ni oni. Nemam nikakve veze s režiserima - rekao je glumac.
Zatim je s kolegama zapjevao 'Ej Sokooooleee, ptico sivaaaaa' nad prepunim stolom praznih pivskih boca.
- Mi glumci ne pijemo, ovo su rekviziti, ovo nema veze. Svi misle glumci piju, nema veze, ovdje se ostavlja ambalaža mi smo tu slučajno sjeli - rekao je Gregurević.
DANKO LJUŠTINA: Osim glume, on bi mogao biti seljak. Odličan seljak, poljoprivrednik.
POKOJNI PREDRAG VUŠOVIĆ: Ivo je spodoba jedna ljudska, glumačka. I moram reći da u zadnjih par godina, koliko ga ja zapravo malo intimnije znam, ne mislim na seksualne odnose nego na druženje i tako.
DANKO: Ali ne možeš ti više upalit televiziju, eto ga. Zna nazvat po noći i poklopit slušalicu. Prijeti se i tako.
PREDGRAG: Otvoriš konzervu evo ga. On je nama reko da, ako ga nema u filmu u kojem mi glumimo, to odmah odbijaj.
POKOJNI ŽELJKO MALNAR: Divio sam mu se, još kao omladinac kada je Ivo kao Partizan, čitave čete nijemaca, ne samo danih je zarobio, nego ih je i mučio, ne znam u kojem to filmu je bilo. Poslije smo mu se divili ko ustaši, a u zadnje vrijeme mu se divimo i ko kriminalcu. Mislim da je puno puta pokazao da, ako je netko perfektan glumac da nije važno što glumi.
IVO: Ja vjerujem Malnaru, on je to iskreno rekao, vrlo teško vjerojatno jer je njemu teško priznati da je netko bolji od njega u bilo čemu.
MALNAR: Sean Connery i on su najviše uspjeha postigli u tome.
IVO: Da ja i gospodin Connery smo najbolje financijski prošli u ovom našem poslu.
MALNAR: Traume iz djetinjstva Ivo vuče zato jer nije niti visok kao ja, a bogami ni zgodan. To se sad zapravo ispostavilo i to ga muči.
IVO: Malnar je ružan, a njegova visina još potencira tu nezgrapnost.
MALNAR: Njegova jedina mana je to što nosi broj cipela 45 i ne bi vjerovali da mu je to ostalo zato što je sa sela, ali nakon dva tri sata hoda, njemu smrde noge, to me jedino malo smeta i to mu je jedina karakteristika. Inače čovjek je pametan, drag.
IVO: Jedino to me smeta kod njega najviše, je njegov miris nogu, planinarili smo i jako mu smrde noge.
MALNAR: Ženi je vrlo teško da osvoji Ivu. Jer mislim da treba više od pet minuta i Ivi se nažalost to dešava čitav život. Ali mislim da, kada dođe u zrele godine, kada se okrene kritički prema svom životu, da će tada nać, to svoje drugo ja, koje svi muškarci traže. Jer kao i mene, i Ivu je rodila jedna prekrasna majka. I mi svi tražimo mamicu u životu.
IVO: Moram bar na jedno pitanje ne odgovorit to jest ne komentirat.
- Mislim da sam imao sedam ili osam godina kad sam gledo prvi film, ali ne u Orašju nego dolje u Mahali kod mene. Vani na zidu od škole.
- Canjuga je odličan glumac. Pogriješio je profesiju sto posto. Pa ne znam ,ima ih dosta među političarima, moraju biti dobri glumci, kako će drugačije radit. Ljudi ne glume jedino kad asu sami u svoja četiri zida, onda su privatni, inače glume strašno, di god izađu u birtiju i u kazalištu kad gledaju predstavu isto glume.
- Ljubav je za mene razlog zbog čega čovjek živi uopće. To je nešto najljepše na svijetu. Imam puno ljubavi u životu, evo na primjer prema ovoj rijeci, najljepša na svijetu, prema ovom kraju, prema ženama, prema prijateljima. Moja obitelj je vrlo stroga obitelj po mom sudu i vrlo poštena. I to je bitno za odgoj da u toj strogoći ima također neke tolerancije nenadane u nekim situacijama. I naravno čovjek, ako odrasta u takvoj atmosferi prilagođava životu i pokušava taj sistem strogoće i iskrenosti i ljubavi, širiti dalje oko sebe - rekao je Gregurević, pa dodao:
- Sin Marko mi je sad u vojsci u Čapljini, ima 20 godina i on ima svoj sistem života, svoj sistem razmišljanja i ja ga pomalo usmjeravam na one stvari za koje mislim da on posjeduje. I eto negdje se nalazim, slušamo se. On za moj posao uglavnom, kao i svi ostali, nema veze što smo otac i sin, on to promatra kao veliki kritičar iz publike.
NJEGOVA MAJKA: Uuuu bila je jako stroga.
MAMA: Nisam ja stroga. Nije bio zločest, slušao je, možda sam ga klepila par puta da me ne bi zaboravio,ali više od toga nije.
IVO: Kad je na predstavama onda komentira naglas. Ono što joj se ne sviđa ona na glas to komentira i to je super. Tako je i počelo u kazalištu. Jedino što ne nosi trulo voće pa da baca na glumce.
MAMA: On mene navečer ove na telefon i pita me je l' spavam, reko ne spavam gledam te. Kad sam bila u bolnici nisam gledala di ću gledati kad nemaju televizor ani ništa. Ali kad sam doma cijelo selo dignem na noge da idemo gledati.
IVO: Dobro sad bi dosta bilo, pet minuta je dosta, nakon pet minuta tražiš honorar.
MAMA: Neka neka ja ću platit!
IVO: Ma ne moraš ti platit oni tebi trebaju platit.
MAMA: Oni, Božja majko! Ovo nije loše onda. Zaradim ja.
- To su moji prijatelji uglavnom, generacija iz školskih klupa, malo izgledaju starije nego što jesu za razliku od mene jer su se puno potrošili u životu, a ja se čuvam. I radili smo jako zanimljive stvari dok smo bili klinci.
ANTO BAOTIĆ AMZE: Bilo je tu dječjih svađa, pogotovo kada bi mi Ivo curu preoteo. Imali smo jednu kolegicu koja je bila jako lijepa i mi smo kao klinci patili za njom, a on je bio uvijek fakin da nam je uvijek uzeo simpatiju. Pa nismo par dana u školu išli koliko ej tu bilo patnje.
IVO: Daj reci kako smo ukrali štafetu. Bili smo pioniri i bili smo raspoređeni svaki na 400 -300 metara, i onda smo ja i on imali štafetu negdje tamo kod groblja, i oni su nama to predali i to je nama jako lijepo izgledalo kao kipić neki lijepi, i mi smo pojurili prema Orašju dalje, i trčimo mi polako i komentiramo kako da mi ovo maznemo kako je ovo lijepo. I mi u kukuruzu zbrišemo i štafeta nije došla u Orašje, čekaju ovi općinari trebaju držat govor štafeta se donosi, nema štafete pola sata. I onda je to bila panika, milicija bivša je to počela istraživati odmah 'što je bilo, gdje je nestalo?!' I uglavnom štafeta je nestala mi smo to u nekoj šupi sakrili ispod krova. I vratili se normalno na svoje mjesto gdje čekamo štafetu, milicija je dolazila i pitali nas jesmo primili štafetu, reko nismo nema je, nemamo mi veze sa štafetom. I na brzinu su oni nešto iskombinirali nešto od drveta je to bilo isklesano, tako da je onda ovaj općinar držao nekakav predmet koji nije imao veze sa štafetom.
ILIJA BENKOVIĆ: Dobra, jednostavan i skroman čovjek, što je najbitnije nije mu udarila slava u glavu, nije iskompleksiran svojom popularnošću. Kada sam bio u studentskom domu dolazio je često po mene da idemo van, ali sam nakon nekog vremena skužio da on mene ne vodi zbog društva, nego mu je njegov stari Opel često crkavao na semaforima pa bih ja njega guro svaki put. A svaki put kad bi ušao u auto bi pričao da ne zna što mu se dešava da je jučer bio na generalki i tako da sam shvatio da on mene zove sami radi guranja.
IVO: Nije auto bio pokvaren, već sam ja to tako dogovorio da, kada god je htio besplatnu vožnju moraju je gurati auto da ga upali.
ILIJA: Kada smo bili u diskoteci pričali smo o ratu normalno, i u jednom trenutku, jer smo svi bili stalno napeti, Ivo je uzeo limenku Laškog, otrgo čep i bacio na pod i viknuo bomba. Mi smo svi popadali na pločice razbili se,a on je ostao sjediti.
- U svibnju 1995. godine, kada su dnevno na okolici Orašja padali decesi tisuća granata, Ivo Gregurović je gradio kuću u svom rodnom selu. To je teško opisivo da ljudi grade kuću dok padaju granate i svi su mislili da se on otkačio ili da nešto s njim stvarno nije u redu. Međutim, Ivo je uvijek vjerovao u ove ljude u obranu ovog prostora i bio je u pravu.
IVO: Sjećam se jedne zanimljive stvari, sad možemo otkrivati vojne tajne jer rat je prošao, je l' tako? Moj prijatelj je imao bazu u selu do mog, imali su bazu u kući i uvijek je tamo bilo nekoliko dečki, ako bi koji poginuo uvijek bi se to nadopunilo. Navečer tu sam ja često dolazio i tako nekako bio sam i moralna potpora, zbog velike jubavi prema ovim ljudima i ovome kraju, svima koji su obranili ovo jer bez njih ne bi ovdje ni sjedili vjerojatno, 100 posto a ne vjerojatno. Dakle, pred večer bi se naložila vatra ispred baze i to je bila velika vatra, dečki su kuhali fiš ili čobanac ili nešto, a većina njegovih ljudi su, od tih dečki mladih, su pisali pjesme., poeziju i najveći broj knjiga inače izdan je na ovom prostoru za vrijeme rata. I mi bi posjedali oko vatre i oni su čitali svoje pjesme na glas svako pojedinačno ili tko je znao napamet, i poslije toga su čitali Sheakspearove sonete, onako jedan detalj koji je mene strašno razvedrio. A sutra idu u akciju i ginu.
- Svaku ulogu koju sam igrao nisam igrao tako da budem uvjerljiv, nego iz straha da ne bude loše. Inicijativa da snimam film u Orašju, koja potječe od mene naravno, ja sam to izložio, što se tiče novčanih sredstava što je najbitnije ustvari za realizaciju jednog filma je bez toga ne može, naravno da film govori o bitnim stvarima ovim našim koje će uvijek biti u redu županijsko poglavarstvo i naše poglavarstvo ja se nadam da će izać u susret i eto krenut ćemo u skupljanje novaca. A sad za koje vrijeme to ćemo vidjeti.
- O svojim sumještanima mislim samo najbolje. To su tvrdoglavi ljudi koji imaju strašnu energiju i sve nedaće u ovom napaćenom kraju su uspjeli izdržat. Ja nisam ni otišao odavde, ja sam samo privremeno u Zagrebu, tamo radim, ali iz Orašja nisam nikada zauvijek otišao.
- Sjećam se kolega iz osnovne škole, evo tu je bila stara škola sad je napravljena nova. Bili su to lijepi dani tu smo počeli igrat i snimat filmove kako smo mi to govorili.
PRIJATELJ: Ja mislim da je Ivo napravio dosta u svom poslu i da je vrijeme da se povuče u mirovinu i napokon otvori ćevabdžinicu, to je od malena želio.
IVO: Sad ću vam dati pravi recept ćevapa. Lepinja se preljeva sa juhom koja se specijalno napravi za preljev, od goveđeg repa, janjećih mišića iz glave i iznutrica. Od toga svega se napravi juha i s tim se prelije somun i stavi se gore na ćevape a sastav mesa je isto vrlo bitan. Za ovakve ćevape, najbolje kao što sam rekao, naravno gazda najbolje ćevabdžinica neće otkrit tajnu najstarije ovdje u Posavini. Dalje, luk se izreže na sitno kao što vidite ovdje, malo se nasoli, umoči u mokru krpu i istuče drvenim batom. I taj se luk onda stavlja u somun koji je ovdje preko ćevapa da poprimi malo mirisa i arome. I servira se u metalnim tanjurima sa metalnim vilicama. Zbog štosa.
- Uvijek sam uzimao malu porciju ćevapa sa lukom. A zašto, zato jer mi je to ostala navika iz djetinjstva, budući da smo ja i moj prijatelj često išli u kino, ovdje u Orašju bilo je tamo staro kino, i nekako bi krpali novaca za dvije ulaznice, ali za ćevape koje smo isto tako voljeli kao i film nije bilo. Onda smo kupili malu porciju ćevapa koja je koštala kao jedna kino ulaznica, a za ostatak novaca kupili bi jednu kino ulaznicu i na nju bi se prešvercali obojica. I tako smo mi dijelili jednu malu porciju ćevapa i jednu kino ulaznicu.
- Sad idemo u ribolov, nikad ne odem doma bez da barem nešto ne ulovim. Ovo bi trebao gledati moj prijatelj Kerekeš iz Varaždina pa da vidi kako se riba lovi.
- Adje drži ga, brže brže, od glave od glave, od glave Drle je*o ga. Evo ga, čekaj ima sigurno pet, šest kila. Evo ga, šaran divljak, to je najkvalitetnija riba. Evo Kerekeš pogledaj.
- Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva Pero Džoić je jedna vrlo karizmatična osoba, Igre koje smo imali kao djeca su vjerojatno razlog zašto se ja bavim ovim poslom. On je odličan glumac, dobro je igrao u mojim filmovima, odnosno našim koje smo zajedno radili. Bilo nas je sedmorica uvijek zajedno, to mi je bilo nešto najljepše. I mislim dami taj dio života daje inspiraciju za ove moje sve uloge koje radim sada.
- Ja sam Peru naučio bacati noževe i uvijek sam bio brži na potezanju pištolja kad smo igrali kauboja. To su bile te dječje igre na kojima se danas temelji ovo čime se danas bavim. Kada samo gledali Rio Bravo u Orašju, onda smo sutradan podijelili uloge i i igrali taj film cijeli ponovo. A grane od drveta su nam bili pištolji. Stavili bismo ih u hlače i onda bi ih povlačili, tko je bio najbrži zna se.
- Nogomet, to je davna ljubav, davno je to bilo kad sam igrao nogomet. Inače dolje kod mene u Donjoj Mahali tamo se klub zove Dinamo, nogometni klub, bila je jedan gostionica u moje vrijeme kad sam bio dijete, bila je gostionica koja se zvala Dinamo, pekara Dinamo, slastičarnica Dinamo, i nekakav dućan je bio isto se zvao Dinamo.
- Gluma je najgori i najbolji posao na svijetu. Najbolji u trenucima kad napraviš dobru ulogu. Onda je to užitak koji se ne može opisati. Nema ništa bolje nego glumiti u kazalištu jer kad igraš predstavu i vidiš da publika uživa u tome. To je svaki pokret i svaku emociju. A najgori je posao kad napraviš lošu ulogu.
- Jedina stvar koju sam ukrao bio je talent drugih ljudi, redatelja i glumaca.. Gledao sam ih i krao sam njihove najbolje vrline. To mi je najveća krađa i to non stop koristim.
- Ja vjerujem u nešto lijepo, božanstvo što se zove Bog. Da on koordinira sve naše loše i dobre stvari koje radimo, odnosno ne da koordinira nego da prati i da u tome sudjeluje na svakom mjestu i svagdje,a sad naša je odluka kako ćemo mi to sve isposlovati i završit svoj život.
- Ne sjećam se kad sam se najviše u životu razočarao. Razočaram se često u ljude koji izgube svoj integritet koji nisu ono što jesu. U privatnom životu kad glumiš nekoga tko ti nisi onda je to malo mučno gledati i biti prisutan u takvom društvu.
- Volio bi obići Ruska sela, pretpostavljam da se tamo još živi u vrijeme cehova. I naravno centralnu Bosnu.