U trećoj sezoni serije “Počivali u miru”, na čiji smo set upali jedini, glavnu ulogu ponovno igra glumica Judita Franković (36).
Lik novinarke Lucije Car u velikoj je mjeri i Juditina kreacija. Sadržaj nove sezone prava je krimi radnja. U pokušaju da rasvijetli prikrivene obiteljske tajne, Lucija Car posjećuje Evu Bučević (Alma Prica), suprugu bankara Mile Bučevića (Žarko Savić) i glazbenicu s međunarodnom karijerom koja je naprasno prekinuta nakon obiteljske tragedije.
“Počivali u miru” zaista je pomaknula granice žanra. Jeste li ponosni na sudjelovanje, jeste li i na početku imali “predosjećaj” da će biti takav hit?
Dok radiš, ne razmišljaš o tome kako će ispasti, u procesu si, boriš se s dnevnim izazovima, sa scenama i rješenjima koje u tom trenutku moraš ponuditi, a tek poslije dođu strepnja i iščekivanje reakcija. To je jedno posebno uzbudljivo razdoblje jer nikada ne znaš, bez obzira na sve, kako će sve proći. Nadali smo se najboljem, ali mislim da nismo očekivali ovako sjajne reakcije. A opet, svi smo mi ponekad robovi očekivanja. Međutim, od očekivanja drugih gora su samo vlastita očekivanja. Njih je najteže dostići, ona su uvijek tako nestvarna i neuhvatljiva, a opet bolno stvarna. Na kraju uvijek ostaneš s njima sam i u toj borbi najčešće gubiš. Ali mislim da se to ne treba izjednačiti s time da uvijek iznova težiš boljem.
Ponekad se čovjek treba umiriti i u tišini susresti sa samim sobom, sa zahvalnošću misliti o ostvarenom i onda krenuti dalje zahtijevajući nove izazove, postaviti ljestvicu opet na novu razinu. Imala sam sreću da me dopala ta uloga, a ono što me posebno oduševilo je da je netko odlučio da priča priču kroz snažan ženski lik. Kada kažem snažan, ne mislim na lik bez mana, baš naprotiv, snažan u svim svojim porivima i pogreškama koje čini, nesavršenostima, vrlinama i manama. Najveće zadovoljstvo je biti na setu te stvarati lik u odnosu i interakciji s drugim kolegama, a najveća frustracija gledanje materijala. No mislim da se tu ne razlikujem puno od kolega.
Kroz život Lucije Car jeste li dobili neki dojam o istraživačkom novinarstvu, mislite li da je bitno za društvo i demokraciju?
Apsolutno je bitno i, ako je pravo, onda je teško i opasno te se zato time trebaju baviti samo novinari s mudima.
Vidjeli smo da su snimanja naporna, koliko vas to iscrpi i kako uopće slažete raspored sa svim svojim privatnim i poslovnim obvezama?
Ne volim se natrpati projektima, volim uzeti vrijeme i posvetiti se jednoj stvari kad god je to moguće. Za ovakva snimanja uvijek se potrudim očistiti raspored i osloboditi vrijeme za bavljenje tim projektom. To je uvijek intenzivno, i ludo, i divno. Onda stane i vi ste izgubljeni i izbezumljeni vremenom koje je pred vama pa se ‘špotate’ što sad s njim pa vas ‘zakuca’ bolest, neka gadna prehlada, da vam rješenje za ono vrijeme s kojim niste znali što bi, a onda kreće ispočetka, novi projekti, nove nedoumice, nova uzbuđenja, novi strahovi...
Krenuli ste na satove baleta. Rekli ste da se glumac mora “održavati” i biti multidisciplinaran - vježbate li glas?
Najbitnije je ostati otvoren, biti ranjiv, biti osjetljiv, to je glumac koji može kvalitetno stvarati, a toga nema bez vježbe i održavanja, preispitivanja, vječnog traženja.
Jeste li ikad zažalili što niste otišli na Akademiju?
Naučila sam da je žaliti za stvarima ili odlukama jako intenzivna, čak i opasna emocija. Drži u prošlosti i ne dopušta napredak.
To što nisam otišla na Akademiju bila je moja intuitivna odluka koja nije imala racionalnu podlogu. Naime, upisavši Filozofski fakultet, te iste godine otišla sam na prijamni na Akademiju. Nisam prošla, iako mi je iskustvo zapravo bilo lijepo. Te iste godine otvorio se glumački studio Teatra Exit koji mi je potpuno promijenio percepciju o glumi i glumačkom procesu, o predanosti, o svetosti glumačkog puta koji sam odlučila slijediti. U toj odluci za mene nije bilo nimalo dvojbe, ali samo zato što je bila intuitivna. Dobro raditi bilo koji posao uvijek traži propitivanje, nadogradnju, sumnju..., ponekad si zadovoljan, ponekad frustriran, ali znaš da je to pravi posao za tebe kad uz sve to ne postoji posao koji bi radio više nego taj. To, naravno, ne znači da je sve uvijek lako i da ide kao podmazano. Naprotiv, frustrira, tjera u suze, ali i ispunjava. Nisam ja bila nešto posebno hrabra, to je bila stvar potrebe, ništa drugo nije dolazilo u obzir.
Slovite kao “najtajanstvenija” glumica – što radite u slobodno vrijeme, s kim se najviše družite?
Mislim da je za glumca i njegove uloge važno da se skriva, da ne odaje previše, da ostavlja što više prostora životu i uvjerljivosti svojih karaktera. I sama često budem ‘predozirana’ pričanjima o projektima. Razumijem da je to dio ‘folklora’, razumijem da ljude zanima kako je nešto bilo, kako se stvaralo, ali često to zapada u banalnost.
Ne znam kako tome doskočiti, možda tako da se što manje izlažeš. Slobodno vrijeme volim provoditi s malom grupom najbližih ljudi, putujući, čitajući.
Djelujete mirno i staloženo te pomalo povučeno, jeste li zaista takvi ili biste se više opisali kao introvertiranog ekstroverta.
Svatko se od nas u javnosti pojavljuje u određenim kontekstima. Ne mislim pritom da je to nešto loše. Dapače, to ostavlja više prostora za likove koje stvaram i za njihov što uvjerljiviji život.
Koliko vas vesele putovanja i biste li se ikad odselili u inozemstvo?
Mislim da je priroda ovog posla svojevrsna mobilnost i fleksibilnost, a novi izazovi stvaraju i novi žar. Volim izazove i otvorena sam za njih. Izazovi traže posvećenost i neprestano održavanje budnosti, oni znaju izmaknuti tlo pod nogama, ali i otvoriti nove vizure i perspektive.
Koliko vam je brak kao institucija važan?
Nisam tip od institucije, kako privatno tako i poslovno.
Koji su vam budući projekti i poslovni planovi?
Skupilo se projekata koji su već snimljeni i u fazi su postprodukcije. U završnoj je fazi film Darija Plejića ‘Dom’. Prošlu jesen provela sam u Ljubljani snimajući film ‘Izbrisana’. Što se kratkih filmova tiče, tu su dva, ‘I’ll probably never see you again’ slovenskog redatelja Mitje Mlakara i film mladoga grčkog redatelja, studenta Bele Tara, Andronikosa Dimopoulosa ‘Welcome to...’. Kratki film ‘Što vrabac radi kad je hladno’ Denisa Lepura i Marka Stanića nedavno je prikazan u Motovunu. Marko i Denis jedni su od zanimljivijih autora, a i moji prijatelji, stalno vodimo kreativne razgovore o novim projektima. Od predstava na repertoaru su i dalje ‘Room N.7’ i ‘Egzorcizam’. Od novih projekata uskoro se nadam početi rad na novoj predstavi s Vlatkom Vorkapić.
Nosite rijetko i lijepo ime, negdje sam pročitala da ste ga dobili po baki?
Moj otac je rekao: ‘Kći koja se prva rodi, zvat će se Judita’ i eto mene prve. Shvatila sam da odašilje posebnu energiju i snagu. Čudim se da nije učestalije. Ono je dio književne i kulturne baštine i ne samo to, Marulić je svojevremeno i, ako upotrijebim današnju terminologiju, pisao bestselere.
Slovite i kao ikona mode – je li to nešto čemu pridajete mnogo pažnje ili dolazi instinktivno?
Ma nisam ja nikakva ikona. Moda je za mene neki rukavac kroz koji mogu biti kreativna i to je sve.
Zaštitni vam je znak, ili se bar to javnosti tako čini, crveni ruž - imate li još neke omiljene komade?
Najjednostavnije mi je staviti ga a da ima ‘wow’ efekt.
Postoji li žanr filmova u kojem posebno uživate?
Zapravo, gledam premalo filmova. Ali, naravno, volim ih. Volim jako autore iz Japana, Koreje, Tajvana. Volim filmove Wonga Kar-Waija, Anga Leeja, Billyja Wildera, Stanleya Kubricka, Quentina Tarantina, Tima Burtona...