“Gde smo sad?” je dvanaesti studijski album Električnog orgazma, ključnog benda beogradskog Novog vala, koji su radili pet godina. Tijekom karijere nisu se, priča Srđan Gojković Gile, držali provjerene formule uspješnosti.
Frontmen benda odrastao je na Bowieju, Beatlesima..., autorima koji su svakim novim albumom davali nešto novo. Tako i Orgazam ima prepoznatljivu nit koja se provlači od prvog albuma “Paket aranžman” do danas, ali i svakim albumom, poput nekadašnjih uzora, i oni daju nešto novo. Trude se, dodaje, istraživati nove glazbene forme, ali ne mogu ni žele pobjeći od svog autorstva. Ipak, Gile smatra da je “Gde smo sad?” drugačiji od svega što su napravili.
Naslov navodi na razmišljanje. Što njime, konkretno, poručujete?
Volim dati naziv albumu koji može imati više značenja, a pritom ne sugerirati ljudima što je to. Želim da ga svatko protumači na svoj način. ‘Gde smo sad?’ govori o tome gdje je Električni orgazam u 2018., 38. godini karijere benda. Drugo značenje je gdje se svatko od nas privatno nalazi u svom životu. Ili možda gdje smo sad, u ovom trenutku, čime smo zaokupljeni, razmišljanjima o prošlosti ili budućnosti.
Nedavno ste bili na OK festu na Sutjesci? Koja je prva asocijacija na Tjentište?
Meni - NOB. To mi je jedina asocijacija koju imam na Sutjesku. Svirali smo tamo prije tri godine. Nisam obilazio spomenike jer smo uvijek u strci. Bude tonska proba, večera, svirka, a obično smo smješteni oko 20 km od Tjentišta.
Bend ni u počecima nije prihvaćao autoritete, a ono vrijeme, rekli ste, nije bilo toliko represivno i teško. No je li bilo represije kod vas doma? Kako su mama i tata reagirali kad su vas ugledali kao punkera?
Dijete sam razvedenih roditelja. Živio sam malo kod mame, malo kod tate, a tata je umro kad mi je bilo 15 godina. Tata je bio tvrđi, mama mekša, a tijekom tinejdžerskog perioda i ulaska u punk živio sam s mamom. Nije bilo obiteljske represije. Ali nisam ni rekao da Jugoslavija nije bila represivna, nego da su počeci 80-ih bili specifično razdoblje. Kad je oformljen Električni orgazam, Tito je još nekoliko mjeseci bio živ. Njegovu smrću nestao je veliki državni autoritet i nastalo je pomalo kaotično razdoblje. Popustila je stega državne kontrole nad umjetnicima. Mnoge stvari novovalne generacije sigurno ne bi prošle 1975. Sve bi bilo cenzurirano. Pa i mi smo, 80-ih, morali doći u Zagreb jer beogradska izdavačka kuća nije htjela objaviti album benda koji se zove Električni orgazam. Nisu htjeli objaviti ni tekstove pjesama ‘Krokodili dolaze’ ili ‘Moje su nebo vezali žicom’. Bilo je toga i u Jugotonu, ali dovoljno manje da nam objave album.
U Jugoslaviji tad nije bilo ničega, ali naše generacije itekako pamte tadašnja druženja. Sad je sve obrnuto. Ima svega, a sve manje druženja, smijeha... Postoji li zato sad više bunta u vama nego kad ste bili mladi?
Ne, više je bunta bilo prije. I ne bih se složio da nije bilo ničega. Bilo je novca. Odrasli smo 70-ih, bili smo tinejdžeri iz stabilnih obitelji. Moj je tata radio na radiju kao službenik, a mama u laboratoriju. Srednja klasa. Mama je mogla barem dva puta godišnje poslati me u London. I to po mjesec dana. Tamo smo se i upoznali, kao bend. Sjećam se da me je prodavač u Londonu gledao kao da sam Rockefellerov sin jer sam kupio 20 ploča. Nije, naravno, znao da ih u Jugoslaviji ne možemo kupiti.
Je li vam danas žao što se niste više potrudili i snimili koji album u Engleskoj?
Naš prvi album se prodavao u Engleskoj na osnovu pozitivne kritike u New musical expressu, najutjecajnijoj glazbenoj novini na svijetu. Recenzija je bila jako dobra i izazvala je zanimanje. Englesko tržište tada je bilo zatvoreno prema neengleskim govornim područjima. Nije bilo šanse za napraviti karijeru, toga sam i onda bio svjestan.
Električni orgazam postoji 38 godina. Jeste li ikad pomislili ‘Što to meni treba?’ Je li vam ikad dosadilo?
Imam dosta kolega koji tako razmišljaju ali ja i dalje svako putovanje doživljavam kao tinejdžer koji ide na ekskurziju. Idem s veseljem u kombi, s pet najboljih prijatelja, obožavam putovati, upoznajemo nove ljude, družimo se, radimo što najviše volimo i još nas plate za to. Bolje od toga ne mogu zamisliti. U pravoj sam profesiji, radio bih to i da me nitko ne plaća.
Kako tako lako kažete da ste u Zagrebu 1984. s albumom ‘Kako bubanj kaže’ prodali 13 ulaznica? Drugi bi o tome sigurno šutjeli.
To je bila prijelomna faza u bendu. Bilo mi je jasno već 1983. da je došlo do kraja i da bi inzistiranje na toj muzičkoj formi uništilo bend. Nije mi više bilo zabavno raditi takve pjesme kao 1981, 1982. Nisam dijete koje je odraslo na punku i novom valu, slušao sam glazbu od 12-e, a punk tek sa 17. Imao sam pretpovijest bendova i glazbenika koje sam slušao Dylan, Stonesi, Beatlesi... Ideja je bila da se vratimo rocku, a ‘Kako bubanj kaže’ bio je prvi pokušaj. Nije dobro prošao jer je bio veliki zaokret u odnosu na to što smo prije svirali. Ljudi su bili zbunjeni. Tek nas je ‘Distorzija’ smjestila na pravo mjesto.
‘Distorzija’ je bila pun pogodak. Koliko ste od zarade s tog albuma mogli živjeti i ne raditi ništa?
Osamostalio sam se već s 22, počeo živjeti sam i već tad smo mogli skromno živjeti. Išao bih, istina, kod mame na ručak, ali od “Distorzije” se sve dignulo na višu razinu. ‘Igra rokenrol cela Jugoslavija’ bila je komentar na tadašnju situaciju ali mnogi su pogrešno shvatili poruku. Refrenom smo htjeli reći ‘Evo, napokon smo u poziciji da možemo živjeti od rocka i svirati na cijeloj teritoriji Jugoslavije’. Do ‘Distorzije’ smo bili kultni bend koji nije mogao svirati po manjim mjestima, nego samo po velikim gradovima. Tek od ‘Distorzije’ se proširilo i na manja mjesta, puno više koncerata je bilo i to je bio jedini period kad smo imali ogromnu popularnost.
Zagreb jako voli Električni orgazam. Kako publika u ostalim gradovima, kako regija prihvaća pjesmu ‘Igra rokenrol cela Jugoslavija’? Vidite li s pozornice nostalgiju?
Da, i to jako. Devedesetih nismo svirali u Hrvatskoj jer nismo mogli ući u zemlju. Krenulo je 2000-ih. Sjećam se Splita, naše prve svirke nakon 90-ih. Organizator je pitao svirate li ‘Igra rokenrol...’, ja kažem ‘Nemam pojma, možemo ako treba’. Odsvirali smo koncert bez te pjesme, otišli s bine i čekali da nas zovu na bis. Pozvali su nas tako da su sami počeli pjevati ‘Igra rokenrol...’. Vratili smo se, odsvirali i tada sam shvatio koliko publika želi tu pjesmu. Od tada je sviramo.
Ratnih godina ste snimili ‘Rimtutituki’, šatrovački za ‘Turim ti kitu’. Otkud vam hrabrosti da takvo što poručite u vrlo opasnim vremenima?
Pjesmu su snimila tri benda; Orgazam, Ekatarina velika i Partibrejkersi. Rat je u Hrvatskoj počeo, a u Bosni se zahuktavalo. Bili smo vezani uz opozicioni B92, sudjelovali u akcijama protiv Slobodana Miloševića. Bila je i akcija gdje su se javne osobe potpisivale protiv nasilne mobilizacije, jer su vojnici iz JNA bili nasilno mobilizirani i slani na razne frontove, najviše u Hrvatsku. Nas tri benda smo podržali tu akciju i došli do ideje da napravimo antiratnu pjesmu. Cane iz Partibrejkersa je tako nazvao pjesmu. Posvećena je JNA, ima i dio u kojemu bubnjar repa ‘rim tu ti tuki’ i na kraju kaže JNA. Pjesmu je objavila B92, naravno da državne kuće na to ne bi pristale. Promocija je bila takva da smo kamionom sporo vozili kroz Beograd, ljudi su išli za nama, a mi pjevali pjesmu i dijelili im singl. To je bio naš protest protiv rata.
Niste se uplašili za vlastiti život?
Nisam. Nije bilo jednostavno, Srbija je bila podijeljena, baš kao i danas. Dio ljudi je htio rat, drugi nije. Osjećao sam građansku dužnost da se javno oglasimo, da pokažemo kako razmišljamo i na kojim smo pozicijama. Bilo nam je važno da naša publika u Hrvatskoj to zna, jer je bilo rokera koji su pristupali stranci Slobodana Miloševića, družili se s Arkanom. Tada nije bilo internetskih veza i nije se moglo znati tko koga podržava. Znao sam da će pjesma sigurno doprijeti do publike u Hrvatskoj i da će ljudi znati naša politička razmišljanja.
Po čemu pamtite Zagreb 80-ih, stajanje pred Kavkazom s Pikom Stančićem, Vladom Divljanom i ekipom?
To su sve moji prijatelji s početaka Novog vala. S Divljanom sam imao bend. Prvo je on bio gitarista u mom bendu, kasnije ja u njegovom. Snimali smo glazbu za djecu, dva filma... Puno sam radio s njim, baš kao i s Pikom. Bio nam je glavni suradnik a nije bio član benda. Silno smo mu vjerovali. Tu su i Max Juričić, Jura Stublić, cijela generacija novovalnih glazbenika iz Zagreba i Beograda bila je jako povezana. Družili smo se i ni s kime nisam pokvario prijateljstvo. I dalje smo dobri kao i 80-ih.
Kako vaš sin Uroš reagira kad vas vidi na pozornici? Sluša li vašu glazbu?
Više je slušao dok je bio dijete, kad smo Divljan i ja radili rock’n’roll za djecu. To je najviše slušao. Kad je malo porastao bilo mu je čudno, a meni simpatično kad bi me netko zaustavio na ulici. Popričali bismo, a Uroš bi kasnije pitao: ‘Tata, odakle tebe ovaj čovjek poznaje?’. Onda sam mu objašnjavao da me ima na televiziji, po novinama, da me ljudi znaju, a ja njih ne. To mu je prije nekoliko godina bilo teško shvatiti. Sad nema problema. Nedavno je proslavio deseti rođendan i prihvatio da je to normalno.
Jeste li čuli ikad da se hvali s vama?
Ne znam. Njegova mama i ja smo razvedeni, sa mnom je vikendima i bivša supruga mi nekad kaže da to radi. Znam da mu je drago. I on je počeo primjećivati korist od slave. Kad primjerice stojimo u redu pa nas netko primijeti i uvede preko reda. Ali još nije primijetio kako izgleda kad te gnjave.
Nakon novog albuma nagrađujete se odmorom ili je ljeto radno?
Imamo svirke u Beogradu, Mostaru, Soko Banji, Crnoj Gori.... dakle i dalje ‘igra rokenrol cela Jugoslavija’. Bili smo na odmoru, na moru jer smo uhvatili deset dana bez obveza nakon što je izašao album. Godinama idem na Adu Bojanu, na crnogorsko-albansku granicu. Tamo se snimao i film ‘Lepota poroka’. Sviđa mi se ta divljina koje je sve manje jer i tamo ima sve više kafića, turizma... Davnih godina sam zbog te divljine išao na Mljet. Volim mirnija mjesta bez noćnog života.
VIDI OVO: Horoskopski znakovi s kojima ćete imati najbolju ljetnu avanturu.