Otočka obiteljska priča. Sestra se davno prije rata udala u Beogradu, stekla obitelj i srodila sa zajednicom. Brat je ostao na otoku, na djedovini se oženio, proživio život i pokopao sina, koji je u ratu poginuo kao branitelj. Sav svoj jad i tugu uputio je na sestru, kojoj tada više nije mogao oprostiti njezin Beograd. Posvadili su se i razišli, činilo se za cijeli život. Ona više nije dolazila na rodni otok. Međutim, mnogo već godina nakon rata, nakon što joj se rodila unuka, pa je poodrasla i trebalo joj je pokazivati odakle potječe, a možda je i valjalo spašavati ostatke vlastitog života, ona se tog ljeta iz naslova koji u originalu glasi “Leto kada sam naučila da letim”, a u stilski promašenom i aritmičnom hrvatskom prijevodu “Ljeto kada sam naučila letjeti”, prvi put vraća doma. Dočekuju je strašni bratov gnjev i očaj koji bi, valjda, mogli razumjeti samo oni koji su u ratovima gubili sinove i kćeri. Susreću se na otoku dvije po svemu različite i nepomirljive bratsko-sestrinske nevolje, čija se tragika i sastoji u toj tako bliskoj različitosti. Trenuci i okolnosti njihova pomirenja pripadaju, barem za ovoga gledatelja i čitatelja, među najpotresnije umjetničke, filmske i književne, ili sasvim privatne pripovijesti o ratovima devedesetih.