U intervjuu koji je dala za zagrebački Jutarnji list bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić izrekla je toliku količinu gluposti po kvadratnom centimetru teksta da to spada u domenu “vjerovali ili ne”, a sve garnirano onom nacionalističkom demagogijom karakterističnom za sarajevski “građanluk”, poput jeftinih floskula o “Bosancima i Hercegovcima” kao o nekoj arijevskoj nadrasi. “Ja sam u BiH ‘ostali’, ja sam Bosanka i Hercegovka koja ne može ostvariti ono što može bilo koji Hrvat, Srbin ili Bošnjak, nemam jednaka prava”, izjavila je Jasmila Žbanić.
Svaki pokušaj da se slična demagogija demistificira činjenicama, zbog toga što slična priča još prolazi u određenim opskurnim krugovima u Hrvatskoj, u startu je uzaludan. U remek-djelu talijanskoga književnika Antonija Scuratija, u romanu “M Dijete svoga vremena”, koji govori o usponu Mussolinijeva fašizma, Scurati na jednome mjestu citira Franza Kafku: “U borbi u kojoj se pojedinac suprotstavlja svijetu, uvijek se treba kladiti na svijet”. Dakle, kad je riječ o eutanaziranoj bosanskohercegovačkoj javnosti, uvijek se treba kladiti na Žbanićkine “Bosance i Hercegovce”, bez obzira na silnu kuknjavu o nekakvoj obespravljenosti.
Ipak, izjava koja je izazvala najveću pozornost je ona o hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini: “Od hrvatskih vlasti dolazi tendencija prema BiH koja je silno opasna. Po meni je ona jednaka Putinovu nastojanju da uzme dio Ukrajine. Ono što rade Milanović i Plenković ide na ruku ruskom utjecaju u Bosni”. Ove imbecilne gluposti možda je najjednostavnije prokomentirati onom famoznom rečenicom Prljavog Harryja o “mišljenju koje svatko ima”, međutim ovdje ipak treba donekle osvijetliti pozadinu ovih izjava.
Koliko je apsurdna izjava o Plenkovićevoj Hrvatskoj kao Putinovoj Rusiji, gdje je “Bosancima i Hercegovcima” namijenjena uloga Ukrajinaca, što je priča koja je u BiH dobila pravo građanstva, odnosno “građanluka”, na najbolji način se, možda, može pokazati “scenarijem” po kojem Hrvatska vojska napada bosanskohercegovački Mariupolj, odnosno Široki Brijeg, gdje je posljednji džep otpora tvornica Feal, u kojoj su utvrđeni pripadnici “Kažnjeničke bojne” pojačani veteranima Armije BiH, odnosno nepostojeći “Bosanci i Hercegovci”.
Ovdje je prije svega riječ o dimnoj zavjesi kojom bošnjačka nacionalistička politika preko svojih isturenih “kadrova”, poput Jasmile Žbanić, nastoji pasivizirati hrvatsku vanjsku politiku kad je riječ o političkom nasilju prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, za što nema nikakve potrebe: jalova hrvatska politika, sluganski zagledana u Bruxelles, o čemu sam već prije pisao, ne zaslužuje niti fusnotu u tom kompleksnom rašomonu. Stvarni efekti slične demagogije su upitni: bosanski Hrvati, preko čijih se leđa uglavnom prelamaju ovakvi “ekscesi”, su narod pred biološkim nestankom, koji će iscuriti sam od sebe, bez da ih ljudi poput Jasmile Žbanić i hrvatskih komšićoida dodatno guraju u leđa.
Ne znam koga to više bošnjački nacionalisti mogu uvjeriti u svoja imbecilna bulažnjenja, pa se postavlja pitanje koji je stvarni motiv Jasmile Žbanić. On je osobne naravi. Da bi se došlo do njega, treba se vratiti na događaje od prije mjesec-dva, koji su podigli silnu prašinu u bosanskohercegovačkim medijima, a u kojima je glavnu ulogu, i to pozitivnu, odigrala Jasmila Žbanić. Najprije je Srđan Puhalo, sociolog iz Banje Luke, na pomalo neprihvatljiv način upozorio na zlouporabu djece ubijene u vrijeme opsade Sarajeva. Naime, na spomeniku poginuloj djeci, smještenom u parku preko puta zgrade Predsjedništva BiH, stoji kako je u vrijeme opsade grada ubijeno 1601 dijete, iako institucije koje su se bavile dokumentiranjem svakog pojedinog zločina barataju s gotovo tri puta manjim brojkama.
Puhalo je “ponudio” 10.000 maraka svakom onom tko mu imenima i prezimenima “dokaže” 1601 ubijeno dijete. Puhalo je ovom benignom i nespretnom izjavom navukao na sebe neskriveni bijes sarajevske čaršije, gdje je od srpskog “umjerenjaka” preko noći postao “genocidaš”. U njegovu obranu stala je jedino Jasmila Žbanić, zbog čega je bijes čaršije preusmjeren na nju, te je odmah nakon toga počela dobivati prijetnje smrću od SDA-ovih botova. Ovdje je vrlo važno osvrnuti se na još jednu stvar, na onih Puhalovih 10.000 maraka. Ta kladioničarska logika kojom se tretira jedna ovako osjetljiva tema zapravo je simptom potpunog rasapa bosanskohercegovačkog društva, gdje je svaka polemika unaprijed osuđena na propast, odnosno na prijetnje smrću kao banalan i predvidiv ishod.
Prošli tjedan je bečki Der Standard objavio kako se talijansko veleposlanstvo u Sarajevu protivilo odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta o financiranju izbora u BiH, čime se situacija u zemlji dodatno usložnjava. “Mnogi predstavnici EU vide visokog predstavnika kao konkurenta, a mnoge snage unutar EU željele bi oslabiti ili čak ukinuti tu funkciju”, kaže se u članku. Ovdje se zapravo radi o tome da je svima postalo jasno kako je visoki predstavnik u BiH neka vrsta neokolonijalnog upravitelja koji vodi računa isključivo o interesima zemlje iz koje dolazi, a drugi bi također htjeli svoj dio kolača. U tekstu se opravdava Schmidtova intervencija “s obzirom na opasnost koju predstavljaju nacionalisti u zemlji povezani s Kremljem”. Ovo nesuvislo bulažnjenje govori nam jedino to gdje sarajevski “kremljolozi”, uključujući i Jasmilu Žbanić, “idu po pamet”, servilno podržavajući na taj način pogubnu kolonijalnu politiku u zemlji u koju se kunu.
Ipak, Jasmila Žbanić se intervjuom u Jutarnjem listu prvenstveno željela malo “oprati” pred čaršijom, svirajući im umilne kajde, od kojih je najumilnija ona o hrvatskoj politici kao dimnoj zavjesi i bogomdanoj izlici za jedan podivljali nacionalizam. Jasmila Žbanić se ovim izjavama zapravo samo dodvoravala onima koji su joj prije toga prijetili smrću, što je simptom tragičnog nedostatka samopoštovanja.
Tu neke dublje logike naprosto nema. Ovo nije prvi put da se stvari, kad je riječ o ovoj redateljici i “geopolitičarki” po principu “nisam ginekolog, al’ mogu pogledat”, odigravaju po sličnom obrascu. Početkom 2014. godine, u vrijeme nasilnih demonstracija u BiH, Jasmilu Žbanić u medijima su dovodili u vezu s osobama koje su nasilno upale u zgradu Predsjedništva BiH i podmetnule požar u Državni arhiv, koji se nalazi u istoj zgradi, pri čemu je izgorio dobar dio kulturno-povijesne građe koji se ondje čuvao, za što nitko nikad nije odgovarao, iako postoje mnoge snimke nasilnih “prosvjednika” koji upadaju u zgradu te ruše i pale sve pred sobom. Jasmila Žbanić je, braneći “demonstrante”, u svjetskim medijima umanjivala razmjere kulturocida u Državnom arhivu: “Jučer su objavili da je kompletan Arhiv BiH spaljen. To je bila laž kojom su pokušali građane okrenuti protiv demonstranata.”
Na ovo je reagirao Adamir Jerković, direktor Arhiva Federacije BiH: “Vandalskim postupkom zauvijek su nestali vrijedni dokumenti koji su preživjeli mnoge ratove na ovim prostorima. Izgorjeli fondovi se više ne mogu vratiti ni rekonstruirati i smatramo da se ovdje radi o kulturnom genocidu nad historijski vrijednom arhivskom građom. (...) Mi smo danas razmatrali izjavu filmske radnice Jasmile Žbanić koja nas je veoma ogorčila. To je strašno. Stranim medijima ona je kazala da je sve bila laž kako je sve isfingirano da je Arhiv BiH izgorio. Istina je sljedeća: izgorjeli su vrijedni i prevažni dokumenti Arhiva Bosne i Hercegovine iz austrougarskog perioda koji se više ne mogu ni rekonstruirati.”
Odgovor Jasmile Žbanić bio je urnebesan, i da je u to vrijeme još postojao Feral Tribune sa svojim rubrikom “Greatest shits”, vjerojatno bi se našao pri vrhu liste, te vrijedi citirati jedan njegov dio: “Naravno da tugujem za svakim dokumentom iz naše povijesti, ali ta tuga ipak ne može spriječiti da uzmem aktivno učešće i pomognem koliko znam i mogu da se neophodne promjene u zemlji dese odmah!” Dakle, tuga Jasmile Žbanić je pregolema, ali je teško odoljeti slici arhiva u plamenu: “Lepi arhivi lepo gore”.
Nakon zgražanja intelektualne javnosti nad ovakvim stavovima, Jasmila Žbanić pokušala se “popraviti” na Zoranu Milanoviću, kad ga je “mršnula” nakon što je Milanović te 2014. godine stigao u Mostar, u kojem su gorjele neke zgrade, a fašizirana rulja kretala se prema zapadnom dijelu grada. Dakle, potpuno identičan obrazac. “Ne kune ga majka što kocka, već što želi vratiti izgubljeno”, kaže stara narodna poslovica koja je u potpunosti primjenjiva na Jasmilu Žbanić. O čemu se ovdje točno radi, nezahvalno je nagađati. Je li riječ o nekoj vrsti mesijanskog sindroma jedne potpuno potkapacitirane osobe ili o nečemu drugom, teško je reći. “Lepa zemlja lepo gori”, a uvijek se nađu besprizornici koji na tom plamenu griju ruke?