Veselim se povratku na Splitski festival, brojim dane do njega, ali toliko je još posla i obveza da ne znam ni što ću odjenuti. Mama bi me ubila da to zna, rekla je Izabela Martinović (43). Splićanka je u Splitu posljednji put pjevala 2006.
Tad je napravila album koji do danas nije objavila. Iste godine povukla se sa scene jer joj je trebao odmor. Kao srednjoškolki joj je dijagnosticiran rak limfnih žlijezda.
- Nisam u početku bila svjesna što je to, a možda je tako i bolje. Bilo je zeznuto, ali čovjek sve preživi. Najgore mi je bilo primanje lijekova i predrasude s kojima sam se susretala. Doktori su bili prekrasni, liječenje im je bilo poznato, a moji roditelji su se uplašili jer se bolest vraćala - priča Izabela.
Liječnici su ih sve umirili riječima da Izabelu mogu odvesti i u Švicarsku ili Njemačku, ali dodali su da su lijekovi isti. Ni danas ne zna zašto je njezin organizam tako reagirao na lijekove, ali o tome ni ne razmišlja. Uz nju je tijekom liječenja u svakom trenutku bila mama Ivanka.
- Bila mi je jedina i najveća podrška. Od početka do kraja sve je prošla sa mnom. Toliko je čitala i naučila o toj bolesti da su je i doktori pitali je li završila medicinu - kaže Izabela. Otac Ivan je, dodaje, u to vrijeme bio kod kuće, starija sestra, pjevačica Danijela Martinović, te braća Denis i Ivan jurili svaki za svojim poslom. Izabela je uz majčinu pomoć pobijedila bolest i vratila se na pozornicu. Već dvije godine nastupa s Jukebox live bendom. Na plakatima ne piše 'Izabela i bend' nego samo Jukebox live bend.
- Namjerno sam se ‘inkognito’ ugurala. Tako sam napravila jer sam se htjela opušteno vratiti na teren, vidjeti kako ljudi reagiraju. Jako volim interakciju s publikom i nije mi važno hoće li ih biti 20.000 ili 500 - rekla je Izabela. Bila je zadnja pjevačica grupe Stijene, a kad je Splićani ugledaju na ulici za njom i danas pjevaju 'Ti, što na rivi stojiš sam', iako je pjesma nastala 1996. Prijatelji, obitelj, susjedi... svi su jedva dočekali njezin povratak na pozornicu Prokurativa.
I kad sam sama zaboravila da sam nekad pjevala, ljudi bi me podsjetili riječima: ‘Zašto više ne pjevaš? Vrati se’. Sad kažu: ‘To smo čekali, veselimo se’, sretna je i Izabela. Njezina mama odlazi na tržnicu, u grad, kod doktora, pa se, kad ljudi skuže da je Izabelina mama, zapriča s njima. Svi joj kažu da se raduju što Izabela opet nastupa.
- Nova suradnja dala mi je krila. Nas četvero smo u timu, energetski smo poslagani i razumijemo se. Jako je puno pozitivne energije, ljubavi i predivno mi je to novo iskustvo. Osjećam se kao da imamo novi zalet - hvali Izabela svoju ekipu.
MAŠTA O IZLETU U OPERNE VODE
Osim 'Opusti se', s Markom Tomasovićem, Larom Hajdarpašić i Aleksandrom Valenčić snimila je još dvije pjesme. Jedna je, kaže, primljena i na Šibenski festival.
- Nakon toliko godina vraćam se na poseban način. Ni izdavača nisam imala 20 godina, a sad je uz mene Dancing Bear. Puno se prelijepih stvari dogodilo u kratko vrijeme i jako sam sretna. Duša mi je puna - govori Izabela.
Radi njezina povratka na velike festivalske pozornice sretni su i momci iz grupe Stijene, s kojima, kad se sretnu, uvijek popije kavu i popriča što ima u njihovim životima. Rado komentiraju kako se njihov evergreen 'Znaj, volim te' i danas vrti po radiopostajama. Momci joj žele da takvu prođu ima i pjesma 'Opusti se'.
- Pjesma podsjeća na moj glazbeni period od početka kad sam pjevala u grupi Stijene. Ljubavna je, ali ne i tužna, nema plačljiv prizvuk nego vuče na pokret, više slušanje. Njezina pouka je ‘Opusti se, sve će biti u redu, nije ništa tako strašno’ - kaže Izabela.
Elemenata opernog pjevanja u pjesmi nema iako je baš opera druga Izabelina glazbena ljubav. Pjevačica u živim izvedbama rado upotrijebi malo falseta, ali daleko je to, priča, od opernog pjevanja.
NEDOSTAJE JOŠ PRAVA LJUBAV
- Nisam isključiva i ne mogu reći ‘neću nikad’. Možda i napravim neki mali izlet u operu, ali to će doista biti samo izlet jer ne mogu parirati kao profesionalac - rekla je pjevačica i dodala da puca od sreće jer joj je sjajno krenulo. Još da joj i prava ljubav uđe u život.
- To se treba dogoditi u pravo vrijeme, kad je suđeno. Ne možemo odlučivati, koliko god se trudili. Vjerujem da nikad nije kasno - kaže Izabela.