Nikad neću zaboraviti, bilo je to oko Božića. Otvorila sam vrata i na pod je ispao nekakav smotani papirić. Odmotala sam ga i vidjela da je novčanica od 500 kuna. Ivo mi je to ostavio u vratima, suznih očiju govori Elizabeta Lupinski (77), susjeda pokojnoga glumca Ive Gregurevića (66).
Vijest o njegovoj iznenadnoj smrti zatekla je i rastužila sve stanare Buconjićeve ulice u Zagrebu, gdje je stanovao dvadesetak godina. Posebno je to potreslo njegovu prvu susjedu Elizabetu, čiji je stan preko puta Gregurevićeva. Ispričala nam je kako se u srijedu iza 19 sati vratila kući iz dućana.
- Najedanput čujem vrisak, plač, otvorim vrata i čujem tamo preko netko vrišti, jauče. To je bila ona, ta crnokosa žena s kojom se družio posljednjih oko godinu dana. Vidjela sam joj fotografiju u novinama. Ona je, izgleda, došla, vjerojatno ima svoje ključeve, pa ga je našla - opisala je Elizabeta dramatične scene kojima je svjedočila. Iako ju nije vidjela kako ulazi u stan, kaže da ju je prepoznala po koracima.
- Nosila je štikle i uvijek bi se čulo lupkanje kad silazi stepenicama. Čim bih čula to lupkanje, znam da ona dolazi. Potom su došli policajci - uzbuđeno je pričala povremeno zastajkujući kako bi uzela dah.
Kako doznajemo, policija je oko 21.30 sati dobila dojavu da je glumac nađen mrtav u stanu. Obavili su očevid, utvrdili kako nema tragova nasilja te zapečatili vrata stana u kojemu je Gregurević sam živio. Jedno vrijeme s njim je, priča, živio sin Marko.
- On se oženio pa se valjda rastao, a kasnije sam čula da mu je otac kupio kuću negdje blizu rodnog mjesta. Nisam ga viđala da ocu dolazi u posjet, pretpostavljam da je Ivo odlazio kod njega - kaže Elizabeta. Tijekom našeg razgovora jedino ju je brinulo zna li Marko da mu je tata preminuo. Otkrila je da je u stanu prije Ive živjela jedna liječnica. Nakon doseljenja renovirao ga je.
Osim sina Marka, s Gregurevićem je u stanu jedno vrijeme živjela i glumica Dolores Lambaša, njegova velika ljubav, koja je preminula u prometnoj nesreći u listopadu 2013.
- Jednog jutra, bilo je to vrlo rano, zamijenila je vrata i umjesto njemu pozvonila nama te nas probudila. Kasnije istog dana doveo ju je nama na vrata i naredio joj: “Sad ćeš se ispričati!”. I ispričala se - prisjeća se Elizabeta.
Tog Božića, kad nam je prvi put dao 500 kuna, bilo je to prije više od dvije godine jer je moj muž još bio živ, Ivo je rekao: ‘Jednog dana ja ću se s Dolores kartati na nebu’. Sad su gore zajedno, kartaju, rekla je Elizabeta jedva susprežući suze. Smatra da je Ivo jako volio Dolores Lambašu i da je strašno patio nakon njezine smrti.
Posljednji put vidjela ga je prošlog tjedna, ne zna točno kojeg dana, jer ga je vidjela samo u prolazu. Uvijek bi joj poklonio osmijeh te je pozdravio.
- Kasnije sam ga vidjela još jedan dan. Nosio je pune vreće voća i svega. Bilo je to ujutro, negdje prije Nove godine. Valjda si je nosio kući malo ‘meze’ - govori ova skromna umirovljenica, kojoj su preminuli suprug i kćer te ima samo unuku. Koliko teško živi uvjerili smo se i sami kad joj je oko 13 sati netko pozvonio na vrata.
- To meni stiže ručak - rekla je sramežljivo se osmjehnuvši. Muškarcu je predala praznu limenu posudu i primila novu s toplim obrokom.
- Jeste li čuli da je umro? - pita ga glavom pokazujući na Gregurevićeva zapečaćena vrata preko puta.
- Vidio sam ga neki dan, baš mi je loše izgledao - govori muškarac tužno kimajući glavom. Pozdravio je Elizabetu pa otišao. Kaže kako se susjeda nikad nije usudila pitati je bolestan, no ništa na njemu nije primijetila niti se on ikad požalio da ga nešto boli.
Većinu vremena, kaže, provodio je sam jer crnokosa žena nije dolazila svaki dan, nego kad bi mogla.
- Znali su doći i zajedno, čula bih ujutro kad su dolazili. Ona je uvijek lupkala u tim štiklama. Naši balkonski prozori su jedan do drugoga pa sam ih tako čula, bilo je jutro i prozor im je bio otvoren. Pričali su i on joj je odjednom viknuo: ‘Pa daj skuhaj mi nešto, ja sam gladan’. Tako sam se nasmijala. Uvijek je bio tako duhovit, strašno mi je žao što je otišao - emotivno priznaje. Osim što joj je znao novčano uskočiti i pomoći dok je bila bez kune u kući, znao im je pomagati i oko drugih stvari.
- Nešto nam je curilo u kuhinji u sudoperu. Našao je majstore koji su nam to popravili. Nemam riječi, uvijek se odnosio kao da smo nešto u rodu. Bolje nego obitelj - govori Elizabeta. Žao joj je što mu nitko još pred ulazom nije zapalio lampaš. Nada se da će netko uskoro postaviti osmrtnicu kako bi znala kad je pogreb.