Stvarno ne znam što ću s popularnosti! Mislim da se ne može više ništa značajno dogoditi u mom životu. Govorio je tako 1984. velikan hrvatskoga glumišta, Ivica Vidović, nakon što je dobio glavnu ulogu u antologijskoj seriji 'Inspektor Vinko'. Toplina Vinkova doma, tragikomične situacije u općini, susjedski odnosi, društvo i njegove devijacije, svakodnevni život... tih godina su očarali gledatelje, a Vidović je maestralno donio lik dobroćudnog i pomalo naivnog Vinka koji od portira u općinskoj upravi postaje inspektor za ispitivanje podrijetla imovine. Utjelovio je Vidović brojne likove, a bio je toliko uvjerljiv da su često o njemu govorili da ne glumi svoje uloge nego da igra samog sebe. No Ivica se nije slagao s time.
- Pa ne može čovjek igrati samog sebe?! Može dio sebe igrati. Kao što svaki čovjek nosi stotinu osobina u sebi i pitanje je u kojoj će mjeri određena osobina izaći, tako je i glumac sazdan - da uloga izađe iz njega. Osim toga, čini mi se da treba čekati da uloga prije dođe k tebi nego da ti ideš k njoj. Uloga će već doći k tebi kao takva - ispričao je svojedobno za Studio.
Doajen hrvatskoga glumišta napustio nas je 18. travnja 2011. u 72. godini, nakon borbe s karcinomom. Zdravstveni problemi počeli su 2009. kad je operirao čvoriće na glasnicama. Godinu dana kasnije, u rujnu, dijagnosticirali su mu karcinom grla, a kratko prije toga treći je put bio na operaciji. Tumor je, rekao je njegov sin Luka, bio na teško dostupnome mjestu. Svi su, uključujući i Ivicu, bili optimistični, vjerovali da će ozdraviti. Posljednje tjedne je proveo u bolničkom krevetu, a njegov odlazak zabolio je naciju. Pokopan je u Komiži, što mu je bila posljednja želja. Točno u 16 sati na Veliki petak, na Gradskom groblju u Komiži, oglasile su se trube, koje su uz melodiju 'Fala', zatim 'Oj ti dušo moje duše' i 'Tišinu' odale posljednju počast velikom Ivici Vidoviću. Gledatelji su ga obožavali, smijali se, suosjećali s njegovim likovima, a on je svako malo isticao kako bi volio igrati negativce, zločeste ljude.
- Svaki čovjek ima u sebi dio dobrote, blagosti i zloće, pokvarenosti, dobroćudnosti... što ja znam čega sve ne. Samo što nešto izlazi, a nešto ostaje zatomljeno. Čovjek se lako transformira u nešto drugo - govorio je. Iako je bio iznimno uspješan i cijenjen, nikad nije bio siguran u sebe. Divio se kolegama toliko sigurnima u uspješnost uloge koju su kreirali. O sebi je govorio da uvijek sumnja u sebe, način na koji je nešto napravio. Nikad nije bio stopostotno zadovoljan ni siguran u dobar rezultat.
Ivica Vidović rodio se 10. svibnja 1939. u Beogradu. Mjesto rođenja odredila mu je očeva služba u vojsci tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Uoči Drugoga svjetskog rata obitelj se vratila u rodnu Komižu, a Ivičino djetinjstvo bilo je nesretno. Kao petogodišnji dječak 1944. završio je u zbjegu s još gotovo 30.000 Dalmatinaca u egipatskom logoru El Shatt. Tamo je utemeljeno kulturno-umjetničko društvo čiji su članovi bili djeca u zbjegu, a nakon povratka u domovinu ono je preraslo u Gradsko kazalište mladih Split, iz kojeg su niknula mnoga poznata glumačka imena. Među njima su najznačajnija bila Ivica Vidović i Boris Dvornik.
Njegov kolega i prijatelj Boris Dvornik često je prepričavao njihovu novosadsku avanturu, koju je godinama kasnije i Ivica detaljno opisivao. Pedesetih su se godina dva buduća glumca uputila u Novi Sad, točnije u Srednju glumačku školu.
- Prvi put pušteni s lanca - smijao se Vidović sjećanjima na početke. Njihovo je putovanje trajalo danima, a kako su prvi put negdje išli sami, tako su stvarali 'čuda' u kupeu. U istom je kupeu sjedio stariji čovjek i pokušavao ih smiriti, molio ih je, prijetio... Nisu se smirili, a on je naposljetku ustao i otišao u drugi kupe. Taj suputnik bio je član komisije u srednjoj školi u koju su krenuli. Boris je svoj prijamni prošao, a Ivica se, neupisan, vratio u Split.
- Poslije je Boris, možda da me utješi, tvrdio kako mu je direktor Bata Konjović rekao da nisu mogli primiti obojicu iz straha da će se njihova glumačka škola pretvoriti u - Nagasaki - ispričao je Vidović, koji je s Borisom 1980., glumio u kultnoj seriji 'Velo Misto'. Vidović je 1963. završio studij na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju te dobio prvi angažman u zagrebačkom HNK. Kasnije je prešao u Gavellu, kazalište iz kojeg je otišao u mirovinu. Igrao je u stotinama predstava, a osim u kazalištu, ostvario je i zavidnu televizijsku karijeru te surađivao s redateljima starije i mlađe generacije. Osvojio je brojne nagrade i priznanja; odlukom predsjednika Republike Hrvatske 1996. odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Tako su mu odali priznanje za njegov doprinos hrvatskoj kulturi. Za svoj glumački rad osvojio je i Nagradu 'Fabijan Šovagović', koja se dodjeljuje glumcima čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskog filma. Nagradu je 2000. utemeljilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja, u spomen na još jednoga glumačkog velikana Fabijana Šovagovića, a u ruke Ivice Vidovića dospjela je 2005. Iste godine je primio i nagradu Grada Zagreba.
Ivica Vidović jedan je od najvažnijih hrvatskih glumaca svih vremena, jednako prisutan na filmu, u kazalištu i na televiziji. Naš Charlie Chaplin, kako su mu tepali brojni kolege glumci i redatelji koji su s njim radili. Postao je miljenik publike nakon uloge Servantesa u 'Našem malom mistu', a ostao zapamćen i po brojnim drugim antologijskim ulogama poput one inspektora Vinka u istoimenoj seriji, beckettovskog junaka u iščekivanju u filmu 'Idu dani' Fadila Hadžića, prigradskog marginalca u filmu 'Kužiš stari moj' Vanče Kljakovića, za što je nagrađen Srebrnom arenom u Puli, intelektualca psihološkim terorom prisiljenog na kolaboraciju u 'Prijekom sudu' Branka Ivande, usamljenog intelektualca u 'Ritmu zločina', Očalinka u 'Velom mistu', 'Čovjeku koji je volio sprovode' Zorana Tadića i brojnih drugih. Jednako predan bio je i u teatru i na filmu.
- Glumac je u kazalištu mnogo odgovorniji za sebe i za rezultate svoje glume. Na filmu i TV-u, u nekoj je mjeri u rukama redatelj, snimatelja i, na kraju, montažera. Na snimanju treba imati veću dozu strpljenja... No u oba slučaja treba učiniti što mu se kaže i što je u mogućnosti njegova talenta! Neki put ispadne dobro, nekad manje dobro, a nekad se i promaši. Glumim zato što želim glumiti! To mi je posao. To je jedna od igara u kojoj se najradije trošim. Čovjek je od rođenja glumac. Ali gluma nije život jer se on umjetno pravi u svim medijima. Gluma je za mene velika i ozbiljna igra u kojoj se primjenjuje život - govorio je. Osvojio je srca svih generacija upečatljivim ulogama, ali slava i popularnost mu nikad nisu bili važni. Za istu je popularnost rekao da 'kako dođe, tako ode'.
- Tko će na slavu gubiti vrijeme?! Glumci ne misle na te stvari, na posljedice televizijskih serija - govorio je velikan, koji nikad nije volio biti u centru pažnje. Devedesetih godina, u jeku rata, njegov se život okrenuo naopačke. Tad je već bio u trećem braku sa 16 godina mlađom Gordanom Gadžić. Ona je napustila uspješnu karijeru u rodnom Beogradu, a u hrvatskom glumištu odjednom za nju nije bilo mjesta. I Ivica je dobivao sve manje uloga u Gavelli. Tu su gorčinu riješili 1998. kad su pokrenuli nezavisno kazalište Teatar Rugantino, koje i dan-danas djeluje pod Gordaninom palicom.
Ivica i Gordana sreli su se 1988. na snimanju filma 'Čovjek koji je volio sprovode' u Samoboru, a ljubav iz kamera ubrzo je zaživjela i iza kamera. Glumac ju je osvojio svojom jednostavnošću, ustrajnošću, duhovitošću, tvrdoglavošću... Prije svega, osvojio ju je istinom, a opisivala ga je kao velikoga gospodina i čudesnim bićem, muškarcem kakvog više nema. U toj velikoj ljubavi rodilo se dvoje djece - Ana i Filip. Nakon njegova odlaska Gordana Gadžić napisala je monografiju o životu supruga, velikana. Materijale je skupljala godinama, sama istražujući Ivičinu karijeru. Prikupljala je i anegdote, svjedočanstva njegovih prijatelja i kolega te tako upoznala novog Ivicu i doznala neke stvari koje prije nije znala o njemu.
- Saznala sam puno detalja iz njegova života, baš puno. Nisam osobno svjedočila njegovu najuzbudljivijem glumačkom razdoblju, to je bio raskošan vatromet svega. A i to vrijeme, iz današnje perspektive, izgleda još zavodljivije - govorila je 2018. za 24sata. Prije nje bio je u braku Mirjanom Majurec, s kojom je dobio sina Luku. Trinaest godina mlađu Mirjanu upoznao je 1972. na snimanju televizijske serije 'Psihopati'. Bila je to ljubav na prvi pogled, par je vrlo brzo počeo živjeti zajedno, a na vjenčanju koje je brzo uslijedilo, kum im je bio Vidovićev prijatelj iz djetinjstva - Boris Dvornik.
Njegova djeca krenula su njegovim stopama. Sin Filip počeo je glumiti upravo uz oca, kad je imao 12 godina. Tad je igrao u Ulyssesovoj predstavi 'Play Beckett' s tatom Ivicom te Zijahom Sokolovićem, Perom Kvrgićem i Radom Šerbedžijom. Ivičina kći Ana također dijeli obiteljsku ljubav, a pohađala je Akademiju dramske umjetnosti, na Odsjeku produkcije. I za Lukinu karijeru 'kriv' je tata Ivica. On je danas naš najpoznatiji mađioničar, a nedavno se prisjetio da njegova uspjeha ne bi ni bilo da mu otac u srednjoj školi nije darovao kasete velike mađioničarske zvijezde Davida Copperfielda.
- Jako je volio magiju. On mi je otkrio neke trikove. S cigaretama, pa s noževima, pa s kovanicama. Mama mi je često prepričavala anegdotu kad mi je tata Ivica pokazivao trik kako guta nož, imao sam tri godine, a onda me mama uhvatila kako gutam pravi nož... Skoro ga je 'ubila' - nedavno nam je ispričao Luka.