Je li tata Alfi znao da je pjesma 'Jet set djevojka' spremna u ladici? Nije, niti sam išta planirao. S glazbenim producentom Borisom Đurđevićem nedavno sam se zapričao na Megadance Partyju o našim dance danima. Iduće jutro sinulo mi je da ga nazovem. Pitao sam ga možemo li kod njega u studiju snimiti i producirati moju staru pjesmu. Odmah je rekao: 'Dolazi ovamo, Ilane, idemo probati nešto zakuhati'. Totalno pozitivna vibra. Trebao mi je netko tko je, poput Borisa, znalac s novom tehnologijom. U tom sam segmentu, kako se kaže, ispao iz štosa. Govori nam to Ilan Kabiljo (55), skladatelj, producent, pjevač i velika zvijezda 90-ih. Nakon 24 godine vratio se na scenu. Osim nove pjesme, dotaknuo se života u Americi, obitelji, nedovršenih projekata i dosad nepoznatih detalja iz svog života.
Kakav je osjećaj ponovno biti na glazbenoj sceni?
Stvarno je dobar osjećaj kad vidiš, osjetiš i čuješ koliko ljudi te još voli slušati. Kad na tvoje stare pjesme, primjerice na moju skladbu 'Kad nema ljubavi', plešu, slave rođendane i vjenčanja. Kad kažem moju, mislim na glazbu. Nezaboravno je da je Vanna napisala taj ludi i jako dobar tekst, a Dus i ja napravili aranžman i produkciju. Bio je to zvjezdani trenutak moje mladosti i inspiracije, okružen s najboljom ekipom.
“Jet set djevojka" nastala je u vašim srednjoškolskim danima, ali objavili ste je tek nedavno. Kako to da se na to niste ranije odlučili, u 90-ima, kad ste žarili dance scenom?
Točno tako. Nastala je u srednjoj školi. Sa 16 godina sam pričao Sandiju Cenovu o toj pjesmi. On ju je htio čuti i snimiti, ali bio sam ljubomoran na tu pjesmu i na kraju mu je nisam niti odsvirao. On je tad snimio dvije druge pjesme sa mnom, za koje niti ne znam jesu li ikad objavljene. To je bilo 80-ih godina. Sad sam je snimio jer sam htio čuti kako će zvučati na zvučniku, a ne samo u mojoj glavi već tako dugo (smijeh).
Što vas je inspiriralo za pjesmu? Je li tad jedna 'jet set djevojka' bila i dio vašeg života?
Bila je jedna djevojka u srednjoj školi u koju smo dečki i ja bili jako zaljubljeni. Bila je jako lijepa, šarmantna, nedostupna. I tako sam na tatinu sintesajzeru napisao 'Jet set djevojka'.
Što kaže supruga Ana na vašu novu pjesmu i povratak glazbi? Ona je bila i u spotu ET-ja "Sve bih dala da znam". Kako je počela vaša priča?
Jako joj se sviđa i sretna je što sam opet pozitivniji jer me glazba čini sretnim. Taj osjećaj sam već skroz zaboravio. Ona sluša 'Jet set djevojku' na slušalicama kad ide na fitness i onda vježba u ritmu. To bih preporučio svim ženama. Mi smo se davno upoznali, još dok sam bio na vrhu svoje pjevačke karijere.
Vi ste i "krivi" za nastanak ET-ja? Vannu ste upoznali s dečkima i nastao je bend čije se pjesme izvode i dan-danas. Ponosni?
Da, naravno. Darko D'knock, Adonis Boytronic i Vanna jako su mi prirasli srcu. Svi se mi sjećamo tog perioda u najljepšem svjetlu, puno smo surađivali. Pjesma 'Nemoj reći ne', koju smo izdali ET i ja, i danas zvuči senzacionalno.
Prije dance karijere u Boi ste svirali na udaraljkama i klavijaturama, a Vanna je bila prateći vokal. Jeste li upoznali Davida Bowieja 1990. kad mu je Boa bila predgrupa?
Nažalost, nisam bio na tom koncertu. Već sam počeo raditi solo pjesme, ali Zvonimir Dusper Dus je svirao klavijature tad u Boi, a Vanna im je bila glavni prateći vokal. Nju sam, također, doveo da radi s grupom Boa. Mladen Puljiz i dečki su mi bili zahvalni, brzo su svi skužili da je Vanna puno više od pratećeg vokala.
Producirali ste album divasicama, kao i Ivani Banfić pjesmu "Daj povedi me", s kojom je nastupila 1991. na Jugoviziji i osvojila drugo mjesto. Prije koju godinu Nina Badrić uspjela vas je nagovoriti na suradnju. Dok vas nije bilo na sceni, jesu li još koji glazbenici pokušavali doći do vas?
Mnogi su me pitali, jako poznati i manje poznati. Šteta je možda što sam se tad uvijek odlučio nešto raditi za nepoznate jer sam imao tremu od nekih faca iz tog vremena. Glupo je plakati za prolivenim mlijekom. Ivani Banfić sam radio cijeli prvi album koji nikad nije ugledao svjetlo dana jer je počeo rat... Nedavno sam pričao s njom i dogovorili smo se da, ako uspijem naći te snimke, to izdamo. Bilo je to jako dobro i kvalitetno za ono vrijeme. Možete li vjerovati da mi je Dino Dvornik snimao prateće vokale na jednoj pjesmi za I Bee, a na drugoj Gibonni u studiju Lisinski?! Mislim da je bila 1989. Show.
Vaše su pjesme "Kad nema ljubavi" i "Prekasno za nas" neizostavne na tulumima. Je li vam žao što niste dalje nastavili u glazbenim vodama?
Ne valja žaliti ni za čime jer čovjek ne može promijeniti prošlost, a nervira se. 'Kad nema ljubavi' napisao sam u Americi i htio sam da je Vanna snimi kad se vratim u Hrvatsku. Nisu joj se svidjeli melodija i stil. Zamolio sam je da onda bar napiše tekst, pa da je ja probam snimiti. Tako je i bilo. Ona je jako sretna što je pjesma postala dance hit za sve generacije. 'Prekasno za nas' također sam napisao u Los Angelesu i planirao sam to dati nekoj r&b crnačkoj pjevačici. Ubrzo nakon toga vratio sam se u Hrvatsku jer me mama izludjela telefonskim pozivima i molbama da se vratim. Stvarno sam htio ostati živjeti u Los Angelesu, ali draga mamica nije mogla podnijeti da je sinek otišao u bijeli svijet. Ni za čime sad ne žalim, sve je ispalo kako je trebalo biti.
Zašto ste odlučili otići u Ameriku? Kako je bilo živjeti daleko od obitelji? Sigurno imate zanimljivih anegdota...
Otišao sam krajem 1993. u Los Angeles jer tamo imam puno rođaka po tatinoj strani, pa sam imao besplatni smještaj. Često su me rođaci onda iseljavali kad bi im dosadio, pa sam onda unajmio sobu kod krasne žene odmah pokraj Sunset Boulevarda i La Cienega Boulevarda. Po toj ulici La Cienega nazvao sam svoj prvi album. Bio sam zaluđen američkim načinom života, velikim autima, crnačkom i rap glazbom. Upoznao sam Dr. Drea i Snoop Dogga u dijelu grada koji se zove Studio City. Oni su radili promociju prvog Snoopova albuma. Nezaboravno. Snoop mi je dao autogram, ali izgubio sm ga, nažalost. Jednom sam išao na koncert Luthera Vandrossa, duboko u crnački kvart koji graniči s Comptonom. Mislim da sam bio jedini bijelac tamo. Koncert je bio fenomenalan. Luther Vandross mi je jedan od najdražih pjevača. Davno je umro. U povratku sam se zagubio automobilom. Žena na benzinskoj postaji mi je pokazala smjer i rekla da na crvenim svjetlima dobro pazim da me netko ne upuca. Danas se ne bih to više usudio. Tad je tamo bio rat između gangova. To je bilo vrijeme Tupaca, Drea Sugea Knighta... Legendarno vrijeme rap glazbe. Između ostalog, zato uvijek i volim nešto odrepati na svojim pjesmama. Za svoj gušt jer jako volim rap. Dosta sam tulumario tamo. Imao sam fenomenalnu ekipu i prijatelje. Zadnja dva mjeseca uselio sam se u kuću našega poznatoga glumca Davora Antolića, koji više, nažalost, nije među živima. Supruga Anuška i on primili su me kao svog sina. Rođacima i tetama već sam u to vrijeme išao na živce (smijeh).
U Los Angelesu ste nastavili i glazbeno usavršavanje na UCLA-u. Podučavali su vas Ray Charles, Kashif i Whitney Houston... Kako je bilo raditi s velikanima?
Ovo sad moram točno odgovoriti jer je ova informacija doživjela sulude izmjene koje nemaju veze s pravom istinom. Na UCLA sam išao samo na smjer Music Production i Business of Music. To su vodili glazbeni producent Kashif i jedan od najboljih gitarista na svijeta Paul Jackson Jr. Whitney Houston nisam vidio niti upoznao. Samo nam je Kashif predavao i objašnjavao kako se radi u studiju. Ni Kashif ni Whitney više nisu među živima. Raya Charlesa sam upoznao i fotografirao se s njim. Došao je na predavanje i dva sata nam pričao različite stvari i iskustva iz njegova života. Svirao nam je klavir. Bio je to nezaboravan susret s jednom od najvećih glazbenih legendi 20. stoljeća.
Nudili su vam i posao u Hollywoodu, ali ste te ponude odbili. Zašto?
Gospodin Chris Stone, tatin prijatelj, kompozitor i u to vrijeme vlasnik velikog studija za snimanje filmske glazbe, nudio mi je da radim kao tehničar u njegovu studiju. Tražio je da dolazim tamo od 8 do 18 sati. Nažalost, to sam odbio jer sam se bojao da se neću moći snaći i blamirati se jer je to sve bilo zadnja riječ tehnike. Žao mi je zbog toga što sam mogao jako puno naučiti. No nisam želio ostati u Americi, a on je tražio stalnog radnika. Također su mi tad u Los Angelesu nudili da radim glazbu za filmove za odrasle, ali za 80 dolara, pa nisam htio. Taj producent se onda izderao na mene preko telefona i opsovao me kao lud. Mislio sam si: 'Radit ćeš prvo glazbu, a poslije će te tražiti i da glumiš kad vide kako si zgodan', pa sam odustao (smijeh). Ovo stvarno nije bila šala. Show.
Ipak, kasnije ste skladali i producirali glazbu za TV seriju "Zeezel the Zowie Zoon". Što vam je donijelo to iskustvo? Jeste li živjeli američki san?
Imao sam već i prije iskustva s takvom glazbom jer sam često znao tati pomagati i, kako je on volio reći, 'šegrtovati' za njega. Živio sam američki san samim time što sam živio u Hollywoodu ili, recimo, deset minuta od njega.
Kasnije ste sreću pronašli u Beču sa suprugom Anom i djecom. Znaju li kćeri da im je tata nekad palio i žario dance scenom?
Djeca su pomalo shvatila tko je bio tata prije njihova rođenja. Starija kći Rahela je prije dvije godine bila u velikoj diskoteci u Zagrebu. DJ je pustio pjesmu 'Kad nema ljubavi' i cijeli disko klub se rasplesao. Bila je u šoku i rekla je prijateljici: 'Ovo moj tata pjeva'. Sve su pale u nesvijest skoro (smijeh). Obje su kćeri, Lara i Rahela, bile na Megadance Partyju sa svojim društvom. Uživale su kad su vidjele da je tatu i druge prijatelje izvođače došlo gledati toliko ljudi. Iskreno se nadam da će organizator opet ponoviti taj događaj i da će se odazvati svi izvođači koji sad nisu htjeli doći. Atmosfera je bila genijalna i to je razlog zašto sam snimio novu pjesmu sad.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Imao sam krasno djetinjstvo, puno glazbe, zafrkancije i prijatelja. Uvijek sam htio raditi nešto vezano uz glazbu. Tata Alfi je non-stop svirao klavir i nešto komponirao, aranžirao, pjevao i fućkao. Mama je akademska profesorica klavira, pa je i ona puno svirala. Kao dijete sam bio dobar dečko, a kao tinejdžer ludi pubertetlija. Cijelu srednju školu sam znao nasmijavati spačkama i ludostima. Jednom sam se ošišao skoro na nulu, pa sam došao na nastavu s velikom ženskom perikom. Onda sam je naglo skinuo, pa je razred umro od smijeha. Radio sam gluposti u nedogled.
Koliko je tata Alfi utjecao na vaš glazbeni put?
Alfi je utjecao na moj put jer je kupovao i slušao jako dobre ploče, pa sam ja to upijao. Na primjer, Johna Williamsa, pa onda Barryja Whitea, Bee Geese, Barbru Streisand, Gina Vannellija, The Gap Band, Chic... Bilo je tu puno plesne glazbe i ritma i to me zarazilo. Točku na i stavio je Michael Jackson s legendarnim albumom "Billie Jean".
Biste li se voljeli okušati u mjuziklu?
Nemam ambicija za tako nešto. Pogotovo jer mi je otac napisao legendarni mjuzikl 'Jalta, Jalta' s libretistom Milanom Grgićem, čija je kći moja najbolja prijateljica cijeli život. Baš kao što su i Alfi i Milan Grgić bili najbolji prijatelji. Bolje od toga ne može.
Daljnji planovi? Je li na vidiku novi album?
Bit će super ako još koju pjesmu izbacim, ali sad to stvarno radim iz gušta i za svoje stare, a nadam se i neke nove slušatelje. Jako sam povezan s Ninom Badrić, Vannom i grupom ET. Doslovno smo kao braća i sestre. Puno toga smo zajedno prošli u mladosti i napravili smo neke dobre stvari, pjesme. Sjećanja su krasna. Sad su došla druga vremena i svatko ima svoje živote, film, poglede na glazbu. Nismo više klinci kao onda. Devedesete su mi bile najljepše godine.