Ponosan sam na svoje momke. Nismo ovaj put uspjeli, ali ovo je velik rezultat, drhtavim glasom rekao je Slavko Goluža nakon osvojenog 4. mjesta hrvatske rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Danskoj. Drugi put u izborničkoj karijeri Goluža se vratio s prvenstva bez medalje. Ipak, čim je stigao u Hrvatsku, sve je postalo lakše premda je većina medija i sportskih stručnjaka pomno pratila svaku njegovu odluku o igri Kauboja. Već na aerodromu dočekali su ga njegovi najvatreniji i najponosniji navijači - supruga Iva i sin Ivan. Izbornik naše rukometne vrste pohrlio im je u zagrljaj. Jer, kako je više puta isticao, upravo obitelj smatra najzaslužnijom za vlastite uspjehe, a pružaju mu bezuvjetnu podršku i u najtežim danima.

Pet godina ljubavi okrunjene vjenčanjem u Metkoviću

A kako nam je supruga Iva otkrila uoči posljednje utakmice na prvenstvu protiv Španjolaca, sve lakše prebrode kad su na okupu. Iva i Slavko Goluža na vječnu su se ljubav jedno drugome zavjetovali prije skoro 13 godina. Oženili su se 30. lipnja 2001. u Metkoviću. U Slavkovu rodnom gradu priredili su intimno slavlje na koje su došli najuži članovi obitelji i prijatelji. No njihova ljubavna priča počela je pet godina prije, 1996. godine. Iva, tada djevojačkog prezimena Pavlović, bila je studentica prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Susret uspješne studentice i perspektivnog rukometaša, koji je već tada s reprezentacijom na Olimpijskim igrama u Atlanti osvojio zlatnu medalju, bio je utoliko neobičan što Iva nije znala ni da je Goluža nagrađivan sportaš, a još manje olimpijski pobjednik.

Pariške uspomene na prve bračne dane i rođenje sina

- Susretali smo se preko zajedničkih prijatelja i s vremenom se počeli sve češće družiti. Nije to bilo ništa filmski, dapače mene je rukomet najmanje zanimao u životu. Ali kemija je učinila svoje i zaljubili smo se - prisjetila se Iva. Simpatija se ubrzo pretvorila u ljubav. Romantična priča razvijala se iz dana u dan sve intenzivnije čemu su svjedočili bliski prijatelji. Već na prvi pogled svima je bilo jasno da su stvoreni jedno za drugo pa kad je 27-godišnjem reprezentativcu stigla ponuda iz njemačkog kluba Tus Nettelstedt Lübeck, tada 21-godišnja Iva nije dvojila ni trenutka, pristala je s njim se odseliti u Njemačku, premda je to značilo da će studij staviti na čekanje. On je maksimalno bio posvećen karijeri, a ona se brinula da je kućanstvo savršeno organizirano te da mu nikad ništa ne nedostaje. Nakratko su se vratili u Hrvatsku zbog njegove karijere i tada ju je Slavko zaprosio. Iva je odmah pristala. Ubrzo nakon vjenčanja preselili su se u Pariz, gdje je Goluža igrao za prestižni rukometni klub Paris Saint Germaine. Gotovo punu godinu dana uživali su u životu u francuskoj prijestolnici. Oboje su željeli postati roditelji pa su više od svega priželjkivali dijete. Na samom početku 2003. bili su presretni zbog vijesti da im stiže beba. 22. listopada 2003. rodio im se sin, 53 centimetara dugačak i tri i pol kilograma težak. Ivan im je zauvijek promijenio živote. Uspomene na život u Parizu posebno su emotivne za njih jer ih za taj grad vežu prve roditeljske brige. Premda je Slavko zbog igračkih obaveza često izbivao iz obiteljskog doma, svaki slobodan trenutak rezervirao je za suprugu i sina. Brižan i predan otac i suprug, kako ga opisuju prijatelji, tijekom igračke i izborničke karijere nikad nije skrivao kako i u njegovu slučaju vrijedi poznata uzrečica da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Ivu je uvijek isticao kao najveću podršku.

'Uspjesi dođu i prođu, ali obitelj je početak i kraj svega' 

- Uspjesi dođu i prođu, ali obitelj je početak i kraj svega. Moja je obitelj uvijek uz mene i u danima pobjede, i u danima poraza. Svjestan sam da je moj izostanak iz kuće velik teret s kojim se moja obitelj mora nositi, zato skidam kapu supruzi koja je predivna žena i koja bez ikakvih problema drži četiri kuta naše kuće u danima mog izostanka, ali i sinu koji izrasta u predivnog dečka. Da nemam njihovu bezuvjetnu podršku, sve bi bilo mnogo teže, a uz to, ne bi imalo istu težinu - kazao je Slavko Goluža.

Od 2003. do 2004. obitelj se nakratko skrasila u Mađarskoj, a nakon povratka u Ivin rodni grad Zagreb, gdje je Slavko do završetka karijere profesionalnog rukometaša igrao za RK Badel 1862 Zagreb, Iva se konačno posvetila sebi. S obzirom na to da je odustala od prava, upisala je novi studij. Otkrila je interes za brojke te je odlučila upisati studij ekonomije.

Povratak u zagreb obilježili su izazovi u njihovu braku

Prije šest godina je i diplomirala. Ubrzo se zaposlila u jednoj osiguravajućoj kući u odjelu kontrolinga. Poslovni izazovi motivirali su je na upis magisterija iz financija i računovodstva, a s vremenom prelazi na novo radno mjesto u drugoj osiguravajućoj kući. Slavko je u želji da pomogne supruzi u izgradnji samostalne karijere stao uz Ivu i pokušao joj pomoći kad god je to mogao. Na vlastitom su primjeru pokazali kako se uz međusobno razumijevanje i trud mogu ostvariti usporedni poslovni uspjesi. Premda su se u proljeće prošle 2013. mediji raspisali o krahu njihove bračne sreće, par je u privatnosti svog doma i bez javnih istupa uspješno prebrodio nesuglasice. Spekuliralo se tada kako su problemi nastali zbog izbornikove česte odsutnosti i profesionalnih obaveza.

- Po cijele dane ga nema doma. Ili je na sastanku u Hrvatskom rukometnom savezu ili je na pripremama s reprezentacijom. Poljubimo se ujutro, potom svatko ode na svoju stranu, i vidimo se tek navečer. Ili kad se s putovanja vrati kući - rekla je Iva uoči njihove desete godišnjice braka. Ipak, uoči prošlog Europskog prvenstva Slavko Goluža prvi put je progovorio o njihovoj bračnoj krizi.

- Vjerujem da svaki brak ima uspona i padova, a mi nismo iznimka. No moja je obitelj na okupu, a samo je to važno i sve funkcionira bolje nego ikad prije. Najvažnije nam je bilo zaštititi sina, no on je pametan mladić. Komunikacija je ključna u odgoju djeteta i postoji malo toga što se ne može riješiti ako postoje ljubav, volja i dobra komunikacija - iskreno je rekao Slavko o izazovima s kojima su se suočili.

Sin Ivan krenuo je očevim stopama i zavolio rukomet

U 18 godina provedenih zajedno Iva kaže da, kad ne gleda utakmice uživo, “čita” suprugove misli samo pri pogledu na televizijski ekran. Najnapetije minute igre Iva proživljava s njim.

- Često me pitaju kakav je Slavko otkako je postao izbornik. Kad je bio igrač, spavao je popodne, nakon treninga i ručka, a sad ga po cijele dane nema doma. Često je u Sisku, gdje trenira momčad Siscije, ili je na pripremama s reprezentacijom - ispričala je Iva jednom. Obitelj Goluža privatne trenutke živi daleko od medija. Samozatajno vode život tipične obitelji u svom zagrebačkom domu u kojemu je rukomet ipak glavna tema razgovora. Desetogodišnji sin Ivan ljubav prema sportu naslijedio je od oca, što ga ne sprečava da tati, s vremena na vrijeme, uputi i pokoju kritiku.

- Njegova mi pohvala mnogo znači, a nerijetko se zamislim i nad njegovom kritikom. On obožava rukomet, svaku utakmicu gleda i intenzivno je proživljava. Kad je o tome riječ, potpuno smo isti. Kad je rukomet u igri, sve stane. Želim da bude sretan, neovisno o zanimanju. Ivan je već dvije i pol godine član Rukometnog kluba Croatia osiguranje Zagreb, ali ja ni na koji način nisam utjecao na njegovu odluku, niti se uplećem u njegov sportski život. On je uporan, živi za rukomet i razočaran je ako na utakmici ne zabije gol. Možda je taj žar za sportom povezan i s time što je rođen 22. listopada - isti dan kad i naša košarkaška legenda Dražen Petrović - ponosno je ispričao Slavko o sinu. A ni mama Iva nije ništa manje rječita kad je posrijedi njihov jedinac.

- Našem sinu, odličnom učeniku osnovne škole, mnogo bolje idu matematika i tjelesni odgoj od, na primjer, hrvatskog jezika. Tješim se da je to uobičajeno kod dječaka i da će s vremenom sve doći na svoje. Jako je vezan uz oca, s kojim dijeli strast prema rukometu, no prihvatio je činjenicu da Slavka često nema kod kuće. Kad su zajedno, uvježbavaju ‘finte’ u stanu. Srećom, stanujemo u prizemlju pa se susjedi ne bune. A i stakleni predmeti i porculan još mi nisu nastradali. Ivanu ipak teže pada kad mene nema, ponajviše zbog predavanja na postdiplomskom studiju. Tada ga čuva moj otac Ante, kojem je unuk sve na svijetu - otkrila je izbornikova supruga Iva.

Kad se u rijetkim prigodama uspiju posvetiti isključivo jedno drugome, Slavko i Iva najčešće uživaju u društvu prijatelja i uz glazbu. Premda je izbornik već zakoračio u četvrto desetljeće života, sretni par ne krije da priželjkuje proširenje obitelji. Goluža je nekoliko puta priznao kako bi se vrlo lako mogao ponovno zamisliti kako uspavljuje bebu i mijenja pelene. Ipak, pojedine se životne okolnosti prije toga moraju posložiti.

- Nije lako biti supruga ili djevojka sportaša: što zbog naših čestih izostanaka i seljenja u druge države, što zbog posebnih emotivnih stanja nakon pobjeda ili poraza, što zbog neizvjesnosti i uzbuđenja koje one osjećaju kad igramo - osvrnuo se hrvatski izbornik na stil života naših reprezentativaca.

Rukometna priča Slavka Goluže počela je velikom sportskom dvojbom. Njegova prva ljubav bila je nogomet, a trenirao ga je otac Darija Srne. Uživao je u nogometu sve do jednog dana, kad su ga na školskom natjecanju u nogometu zamijetili rukometni treneri i pozvali ga da im se pridruži i proba igrati. Kraće vrijeme trenirao je oboje. Ipak u tinejdžerskim danima Golužine su se ambicije profilirale pa ga mnogi sumještani u Metkoviću pamte kao 17-godišnjaka koji je sanjao o mjestu u rukometnoj reprezentaciji. No malo se tko tada obazirao na snove mladića koji će ubrzo potpisati svoj prvi profesionalni ugovor za RK Badel 1862 Zagreb. Uslijedili su ugovori u europskim klubovima pa je Slavko zaigrao u Mađarskoj, Njemačkoj i Francuskoj.

Od 1990. do 2006. Goluža je stvorio zavidnu rukometnu karijeru. Upisan je u sportsku povijest kao igrač s uvjerljivo najvećim brojem nastupa, čak 246 za rukometnu reprezentaciju. Na europskom prvenstvu u Švicarskoj 2006. godine nastupio je posljednji put. Goluža je tada prestao igrati rukomet i odlučio se za trenersku karijeru koju je počeo na mjestu pomoćnika tadašnjeg izbornika Lina Červara. Upravo je njega naslijedio na mjestu izbornika rukometne reprezentacije. U prvih godinu dana vođenja reprezentacije osvojio je tri brončane medalje na tri najznačajnija natjecanja: Europskom prvenstvu u Srbiji, na Olimpijskim igrama u Londonu te na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013.

Ponosan na svoje igrače, pa čak i kad izgube utakmicu

- Trebamo biti ponosni na sve što smo napravili. Svakako sam ponosan na igrače, dali su sve od sebe, igrali su srcem i dušom, a to se apsolutno treba poštovati. Nažalost, ovaj put moji navijači nisu mogli doći u Dansku, supruga je radila, a sin nije mogao izostati iz škole, ali zato su vatreno navijali pred malim ekranima. Svaki smo se dan čuli i u sve su bili upućeni. Beskrajno sam im zahvalan na ljubavi i bezuvjetnoj podršci. Posebno me ganuo moj Ivan kad mi je prenio mnogobrojne čestitke i riječi podrške svojih prijatelja iz škole. Takvi se trenuci pamte do kraja života - ispričao je Goluža nakon povratka iz Danske i rukometnog prvenstva dok su mu dojmovi još bili svježi. Premda se pred izbornikom nalazi još jedna godina prepuna poslovnih izazova, uz potporu desetogodišnjeg Ivana i voljene supruge Ive sigurno će se lakše ponovno vratiti na vrh i uspeti se na pobjedničko postolje.