Nesporazumi s politikom, ovom ili onom, podrazumijevaju se u stvaralaštvu redatelja. Danas ipak mogu reći da je u bivšoj zemlji bilo malo filmskih ostvarenja koja su bila cenzurirana ili zabranjivana, rekao nam je Veljko Bulajić (91).
Redatelj dodaje kako se ipak često javljaju neki neuspjeli redatelji i tvrde da nisu mogli realizirati kvalitetne filmove jer su tobože bili onemogućavani. To, u toj mjeri, tvrdi Bulajić, nije točno. Pamti probleme koje je imao s projektima poput “Uzavreloga grada” koji je doista bio zabranjen kao antisocijalističko djelo. Ondašnjoj politici mrski su bili i “Čovjek kojeg treba ubiti” te “Vlak bez voznog reda”, film koji je snimljen prije 60 godina. Bulajićevo je to remek-djelo koje je i diva srpskoga glumišta Milena Dravić htjela imati u svojoj filmoteci. Godinama je tražila snimku, čak i od hrvatskih novinara. “Vlak bez voznog reda” prvi je film proslavljenog redatelja koji govori o migracijama, a one postoje i danas.
- Problem migranata je problem suvremenog svijeta. Zapravo, tek su počele velike migracije, traženje sreće... Tema filma je ustvari traženje sreće. Može se očekivati da će naseljavanja i migracije značajno utjecati na promjene Europe kakvu imamo danas - rekao nam je Bulajić.
Ne isključuje mogućnost da režira film na tu temu, no ako bi se prihvatio tog posla, počeo bi ga s uvodnom sekvencom u kojoj bi prikazao žalosnu Europsku uniju išaranu žicama i zidovima kojima se države žele zaštititi. Čak je, priča, i gospođa Merkel shvatila da je počeo nezaustavljivi proces globalnih promjena, biblijski izbjeglički tsunami, a trajat će i dulje od ratova koji su ga pokrenuli. Hrvatski redatelj rođen u Crnoj Gori jedini je domaći redatelj nominiran za Oscara za igrani film, i to za “Bitku na Neretvi” iz 1969. godine, za koji i danas vjeruje da je zaslužio nagradu Akademije. Iza sebe ima 13 djela, pregršt nagrada te mnogo ostvarenih suradnji s legendama europske i američke kinematografije.
- ‘Neretva’ je na određeni način postala fatalna za ovdašnju kinematografiju. Film je prikazan u gotovo svim zemljama svijeta, s oko 550 milijuna gledatelja. To je jedan od najgledanijih europskih filmova u posljednjih 30, 40 godina. Od prihoda koje je zaradila ‘Neretva’ nabavljeni su novi tonski uređaji u Jadran filmu, obnovljeni su laboratorij, atelijer... No kad je nakon ‘Neretve’ zavladalo ludilo partizanskih filmova po Jugoslaviji, snimljena je ‘Užička republika’, koja je bila skuplja od ‘Neretve’. ‘Sutjeska’ također, ali ni jedan od ta dva filma nije izašao izvan granica Jugoslavije - priča Bulajić.
Iako se i danas govori da je financije i ostale “škakljive” stvari rješavao osobno s Titom, Bulajić to negira. Tri moćna strana partnera platila su, kaže, goleme honorare stranih glumaca. Samo je Richarda Burtona u “Sutjesci” platila savezna vlada. Besmislene su mu priče da se Tito petljao u njegove filmove.
- Samo jednu je primjedbu imao i to sam uvažio. Bilo je zamišljeno da partizani uhvate njemačkog časnika, zavežu ga u šumi za drvo i odlaze pjevajući. Padne mrak i Nijemca počnu trgati vukovi. Tito je rekao da se u ratu nagledao svega, ali da je ta scena prestrašna. To je bio jedini razgovor s Titom o ‘Neretvi’. Film je doista onakav kakvim sam ga zamislio. I danas, tolike godine poslije, potpisujem svaki kadar - kaže Bulajić, koji je tijekom karijere surađivao s najvećima, s De Sicom i Fellinijem, a o Sophiji Loren kaže “koliko je lijepa, toliko je i pametna”. Za Yula Brynnera, Franca Nera, Hardyjem Krugera i Orsona Wellesa ima samo riječi hvale. “Što veći glumac, to ugodnija suradnja”, kaže.
Tematika II. svjetskog rata bliska mu je i stoga što je u tom periodu i sam bio ranjen, a brata su mu ubili. - Imao sam samo 15 godina. Bio sam neoprezan, naletio sam na njemačku izviđačku patrolu, ručnom bombom su me teško ranili, a prijatelj pored mene je poginuo. Brata mi je u verbalnom sukobu na željezničkoj stanici Vilusi s nekoliko metaka teško ranio četnički kapetan Milan Popović. Umro je od posljedica ranjavanja - govori Bulajić, koji uživa toliki ugled da mu je sam Picasso radio plakat za “Neretvu”, a platili su mu s 12 boca vina, od Makedonije do Slovenije.