To što smo na Dinamovu stadionu svirali prije Davida Bowieja bilo nam je strašno važno jer smo, iznad svega, svirali prije velike osobnosti koja je obilježila eru pop glazbe. I to u svom kvartu, odrasli smo u Maksimiru, kaže Mladen Puljiz (61), pjevač grupe Boa.
Bend je 1990. bio predgrupa britanskom glazbeniku. Pokojne kritičare Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka su organizatori kontaktirali i pitali tko bi bio idealan kao predgrupa. Bilo je golemo zanimanje među tadašnjim bendovima, a da je odabrana baš Boa, Puljizu je javio Darko Glavan.
- Nazvao me i rekao: ‘Dražen i ja uspjeli smo uvjeriti organizatore da ste vi najbolji’. Odgovorio sam: ‘Fenomenalno, ne znam što drugo da kažem’. Bio sam oduševljen, tad smo bili u punoj snazi. U tadašnjoj postavi Boe, uz Slavka Remenarića i mene, bili su basist Zvonimir Bučević Buč i bubnjar Paolo Sfeci. Vanna i Francisca Gluhak bile su prateći vokali, Ilan Kabiljo na udaraljkama i Zvonimir Dusper na klavijaturama - prisjetio se Puljiz. Bowiejev koncert na maksimirskom stadionu bio je događaj neviđenih razmjera. Puljiz smatra da nikad prije nisu bili toliko zanimanje i tako snažna kampanja, koja je trajala dva mjeseca. I oni su bili na svim televizijama. Upravo su objavili album “Prvi val”, koji se prodavao sjajno. Diskografska kuća Suzy, prisjetio se, tiskala je još tri, četiri reizdanja. Kako se bližio koncert, tako se osjećao veliki naboj. Bowie i Boa treštali su s radiopostaja i TV emisija. Kad bi momci iz Boe izašli, svi su ih pitali, posebice Mladena: “Hej, Puljiz, kaj stvarno svirate...”.
Legalno je za maksimirski spektakl prodano 48.000 ulaznica, a Puljiz kaže da je na crno bilo još sigurno 10.000 ljudi na stadionu. Atmosfera je bila čarobna. S Bowiejem se, nažalost, nisu družili jer je bio jako umoran i gripozan.
- Imao je odvojenu garderobu ispod južne tribine koja se posebno morala urediti, donijeli su mu namještaj iz Esplanade, flipere i imao je dvije hostese koje su se u minicama i halterima brinule o njemu. Top-modeli. Uz njih dvije samo je menadžer mogao do njega. Nitko, pa čak ni njegov bend, do Bowieja nije mogao bez posebne najave. Pokušali smo i mi, ali nismo mogli. Bilo je nemoguće - prisjeća se.
Njihov menadžer je pitao Bowiejeva bi li se upoznao s momcima iz Boe, ali rekao mu je: “Sorry, nemojte se ljutiti, on je izoliran”. Puljiz žali što nemaju nijednu fotografiju s tog nastupa. Tad, priča, nije bilo mobitela, a fotografiranje je bilo dopušteno samo nekoliko minuta, i to kad je Bowie izašao na binu.
- Naš najveći, najvažniji koncert, na najvećoj bini u životu, a nemamo nijednu sliku. Sad to zvuči nevjerojatno, ali tad nije bilo sve lako dostupno kao danas - kaže.
Jedini njihov kontakt s ljudima bliskima Bowieju bio je sa stage menadžerom. Sa zanimanjem su gledali njegovu tonsku probu. Trajala je samo 20-ak minuta. Koncert je počinjao u 20 sati, a Bowie je oko 17 vrlo kratko isprobavao mikrofone. Potom su na probu pozvali predgrupu:
- Sjećam se da je stajao pokraj bine i razgovarao s glazbenicima. Odsvirali smo pjesme ‘Milion’ i ‘Stol’.
Bowie ih je odslušao, cupkao u ritmu i gledao. Kad smo završili, došao nam je stage menadžer i rekao.
- Gazda poručuje, što god treba da vam se pokaže, ako vas zanima što od opreme, slobodno razgledajte - prisjetio se Puljiz.
To je bila Bowiejeva reakcija na njihovu svirku, bilo mu je zanimljivo. Naravno, jako ih je zanimala oprema. Fascinantan je bio ormar s efektima koji je koristio Adrian Belew, poznati gitarist koji je svirao na toj turneji. Slavko je pao u nesvijest kad je vidio sve te efekte koje ovaj koristi da bi dobio željeni “sound” na gitari. Jack Bruce je svirao bas gitaru, a Buč je odmah odjurio iza zastora da vidi što sve ima.
- Po pet, šest komada svakog instrumenta, svaki od njih je imao svog tehničara koji se brinuo samo o njegovu instrumentu. To su ljudi koji su ih opsluživali tijekom cijele svirke. Stajali su iza benda i, kad su vidjeli da ovaj skida gitaru, tehničar je odmah donosio drugu. Zna sve što treba, to su uigrani timovi - prisjeća se.
Organizatori su ih pozvali dan prije, kad je bina već bila podignuta. Sva oprema već je došla iz Amerike, a bilo je 50, 60 radnika koji su sve postavljali. S njima su momci iz Boe bili na ručku.
Hrana i voda avionima se dovozila iz Teksasa. Nisu htjeli jesti ništa drugo. To je, uostalom, bilo i u ugovoru. Puljiz se sjeća odličnih stakeova i pive. Bowieja su vidjeli i pozdravili tek kad je Britanac izlazio na binu. Spontano su stali u špalir i pljeskali mu, svi su pljeskali kad je Bowie izlazio iz garderobe.
- Kako je on bio visok 1,7 metara, a mi uglavnom 1,90, pogledao je prema gore i rekao: ‘Hello, guys’ i mahnuo nam. I to je bilo to. Pamtim i kišu koja je lijevala tijekom cijeloga našeg nastupa, a kad je on izašao ispod južne tribine i došao na binu, kiša je prestala. Zvučao je kao da je bolestan i na početku koncerta, kad je trebao otići u višu lagu, puknuo mu je glas. Mislio sam da neće moći otpjevati sat i pol ili dva. No sve je tako zamaskirao, gdje je trebao ići gore, izbjegao je, koncert je bio odličan, a Bowie je jedva govorio - kaže Puljiz.
Svirali su još osamdesetih godina kao predgrupa Ribljoj čorbi, Bijelom dugmetu pred 20.000 ljudi. Nisu imali tremu uoči maksimirske svirke, ali pamte fascinaciju. Najavio ih je Nenad Vorih.
Poznati slikar izašao je na pozornicu u 20 sati, a na spomen Boe ljudi su zaurlali, 60-ak tisuća ljudi bilo je okrenuto prema njima.
- Takva snaga, takav zvuk, kad smo došli na binu, mislio sam da će me odnijeti. Nevjerojatna energija koja krene prema tebi. Bowie je imao ugovor da izlazi na binu u 21.30, a kako je padala kiša, tako su tražili da ne sviramo 20 minuta, koliko je stajalo u našem ugovoru, nego dulje. Da ljudi u tim uvjetima ne čekaju Bowieja sat vremena - govori Puljiz.
Pamti i da je Bowie odmah otišao iz Zagreba. Bili su iza bine i gledali kako odlazi u superluksuznom autobusu na dva kata, s te svoje dvije hostese. Obje su cijelo vrijeme, odjevene kao seksi domaćice, skakutale oko njega.
- Cijeli kat u autobusu bio je njegov, a bend je bio dolje. Publika ga je još zvala na bis, a oni su već jurili prema Modeni, imao je tamo sljedeći koncert. Kako nije volio avione, tako je cijelu turneju odradio autobusom. Iman nije bila ni blizu toj turneji - govori Puljiz.
Od tog koncerta prošlo je 30 godina, a svi još pričaju o njemu. Za CV grupe Boa to je veliki plus, nešto što uvijek ističu. Poslije je Puljiz otišao u poslovne vode i 1994. godine ili 1995. bio je u Londonu, u društvu s Englezima. Znali su da ima glazbenu karijeru, ali kad je rekao da je svirao kao predgrupa Davidu Bowieju, svi su pali u nesvijest. I to usred Londona.
- Ne možemo ni zamisliti što to tamo znači. Teško je probiti se, uopće doći svirati u neki klub. Odmah su svi pitali gdje mogu nabaviti CD-e Boe da čuju. Imao sam CD ‘Kraj djetinjstva’, na kojemu je duet s Josipom Lisac. Jako im se svidjelo, morao sam i tekst prevoditi - kaže Puljiz.
Sedam godina nakon te svirke David Bowie još je jedanput nastupio u Zagrebu, u Domu sportova. Puljiz tad nije bio u Hrvatskoj pa je propustio koncert, ali momci iz Boe su bili tamo. I bili su oduševljeni. Kad je 2016. godine u siječnju slavni glazbenik preminuo, Puljiz se osjećao kao da je netko odlomio dio njega.
- Bitno je da smo bend koji je proizašao iz njegova miljea i da smo svirali prije svojeg idola. Mi smo njegova škola. Najveći trag ostavio je u tom svojem umjetničkom odnosu prema pop glazbi. To je vrsta glazbe koja je nas formirala. Oslanjali smo se na njega, Briana Ferryja, Roxy Music, Talking Headse, Petera Gabriela... Prije smrti je izdao fenomenalne singlove i album. To je vrhunski art materijal, očekivao sam da ćemo dobiti od njega još inputa - završava Puljiz.