Proboj Dunje Ercegović (26), poznatije pod umjetničkim Lovely Quinces, na underground sceni započeo je 2013., a njezin EP “No Room For Us” kritika je ocijenila jednim od najboljih domaćih ostvarenja godine. Već one sljedeće, 2014., bila je na naslovnici hrvatske verzije legendarnog časopisa Rolling Stone, a singl “Tide”, koji potpisuje, našao se nedavno i u kampanji Hrvatskog psihijatrijskog društva koje progovara o problemu depresije.
POGLEDAJTE VIDEO:
Otkako si se te 2013. godine pojavila na glazbenoj sceni i otkako je nastao pravi mini hype prošlo je već punih sedam godina. U međuvremenu Lovely Quinces je postao peteročlani bend. Kakvim ti se iz današnje perspektive čini taj period i tvoja transformacija kroz godine? Jesi li zadovoljna svojim glazbenim razvojem?
Tada sam beskompromisno radila glazbu kakvu sam htjela raditi, bez tuđih doprinosa (izuzev producenta) i taj period mi se čini kao nešto što se nužno moralo dogoditi. Trebala sam se naučiti sama izboriti s pozornicom, strahom od solo nastupanja i terorom samostalne kreativnosti. Bilo bi bedasto reći da nisam zadovoljna glazbenim razvojem jer su te godine bile ispunjene nizom uspjeha koji je bio dosta nevjerojatan s obzirom da nisam bila toliko dugo na sceni.
Gledaš li na bend kao na logičan slijed u karijeri? Kako je došlo do ove današnje postave?
Ne gledam nužno na bend kao na logičan slijed. Štoviše, iako sam fan 'masnijeg' i punog zvuka, dugo sam se borila protiv okupljanja benda. Donekle je to bilo iz nekog mog 'dišpeta' budući da su me uvijek svi ispitivali kada ću okupiti bend, nagovještavajući da je to ono što meni treba, a htjela sam dokazati da sam ja sama dovoljna. Odluka za okupljanjem benda je došla spontano povodom upita da sviram prije Skunk Anansie i to baš u trenutku kada sam odlučila staviti Lovely Quinces na pauzu. Slušajući razne naše underground bendove, imala sam priliku čuti i upoznati mnoge glazbenike zbog čega mi nije bilo teško jako brzo odlučiti koga ću zvati: Marka Mrakovčića (producent mnogih mojih pjesama), Anju Tkalec (basistica iz Punčki), Leonarda Klaića (bubnjar iz She Loves Pablo i Dimitrija Đokića (gitarist iz She Loves Pablo). Mogu reći da sam uz njih ponovno upoznala vlastite pjesme.
Ti si ustvari odrastala i na puno 'žešćoj' alternativnoj glazbi nego li ljudi možda misle, tako da ne čudi novi zvuk. Kakvu si muziku slušala i koji su te utjecaji oblikovali kao glazbenicu?
Pokušavam se ne ograničavati s glazbenim uzorima budući da je potrebno biti otvoren prema svemu. Na primjer, Fiona Apple i PJ Harvey me inspiriraju kako da budem prisutna na pozornici i sa svojim zmajskim stavom, jazz je imao dosta utjecaja na to kako slažem vokalne fraze, pop punk na moju ljubav prema harmonijama, noise/indie/garage rock na kakav zvuk gitara želim itd. Zadnjih par godina opsesivno istražujem 90's underground college rock bendove, zbog čega me ne bi čudilo da nove pjesme imaju takav prizvuk.
Vrlo rano si ustvari dobila medijsku pažnju za nekoga tko je tek stizao s underground scene i imao svega nekoliko autorskih pjesama. Što misliš da je bilo zaslužno za tvoj proboj među nekolicinom talentiranih kantautorica i kantautora?
Meni i dalje nije jasno što je točno toliko mene lansiralo u taj medijski prostor. U mnogim intervjuima sam spomenula da je zapravo moj trud bio minimalan u početku, pa i kasnije što se tiče promocije. Objavila sam taj prvi demo na YouTube i postavila ga u jednu grupu gdje su bili mnogi kantautori te je sve otada nekako išlo svojim ubrzanim tokom. Imam dobar tim oko sebe koji su mi od prvih dana pomagali oko organizacije, bookinga, slušanja ljubavnih problema, što je zasigurno uvelike pomoglo da ne odustanem u startu jer nisam najbolja u motiviranju same sebe.
Mislim da Hrvati ne mogu znati vole li takvu glazbu ukoliko im se ne servira. Postoje određeni lobiji na nekim poznatijim radio stanicama, koji iz njima poznatih motiva ne puštaju i ne promoviraju hrvatske izvođače koji pjevaju na engleskom jeziku. Pogotovo ako je to u kombinaciji s malo alternativnijim žanrom. Netko će naletjeti upravo na ovaj intervju i čuditi se zašto se o meni piše budući da sam u očima šire javnosti (pa i uže) nepoznanica te pomisliti da sam još samo jedna 'kvazi glazbenica' u nizu, iako sam imala dosta uspjeha u svojoj kratkoj karijeri i brojne suradnje. Baš kao Irena Žilić i mnogi drugi te je to meni potpuno jasno. U tom procesu više nikoga ne krivim niti sam ogorčena jer je to već ustaljeni začarani krug ponude i potražnje.
Nastupala si po brojnim europskim zemljama, u SAD-u... Koji su nastupi na tebe ostavili najsnažniji dojam, koja publika?
Od svih mjesta gdje sam nastupala najteže mi je nastupati doma, kao i mnogima koji se bave glazbom. Još se nisam odlučila volim li više intimnije i manje koncerte ili nastupe pred većom publikom na velikoj pozornici. I jedno i drugo ima svoju čar i ostavlja drugačiji utisak.Teško mi je izdvojiti neki specifičan slučaj, ali nastup na SXSW-u u Austinu je bio jedan od onih kojih se uvijek rado sjetim.
Naravno, kao i svi tvoji kolege, ovu bi godinu u kontekstu sviranja sasvim sigurno poželjela što prije zaboraviti. Kako utječe ova koronakriza na tebe?
Razum mi kaže da bih trebala biti jako loše s obzirom na to u kakvom je stanju trenutačno glazbena industrija, no zapravo sam dosta pomirena sa situacijom. Prihvatila sam da je trenutačno takva situacija i da je samo pitanje vremena kada će se sve ponovno pokrenuti. Uostalom, iako nam je sad onemogućeno da radimo ono što zaista volimo u smislu sviranja koncerata, ovaj period mirovanja možemo iskoristiti za kreativnost i stvaranje novih pjesama.
Kakvi su planovi benda, a kakvi tvoji osobno? Mogu li se ljubitelji tvog zvuka i dalje nadati pjesmama samo na akustičnoj gitari?
Ja sam najnepouzdanija osoba što se tiče planova i predviđanja. Nadam se da će me bend dovoljno dugo trpjeti da uspijemo izbaciti album, a mislim da hoće jer sam slatkorječiva i sklona potplaćivanju ukoliko dođe do potrebe za time. Ljubitelji mog zvuka, ukoliko ih ima, mogu uvijek očekivati svašta od mene. Osim reggaea, to se naprosto ne usudim.