S redateljem Stevenom Zaillianom radio sam prije puno godina na HBO-ovoj seriji 'The Night Of'. No moj odlazak s tog projekta bio je na - mala vrata. Mislio sam čak da je to bio kraj moje američke karijere! Tim je moje iznenađenje bilo veće kad sam sedam godina kasnije dobio e-mail od Zailliana. Poslao mi je divnu crno-bijelu fotografiju koju je snimio na jednoj od tih nevjerojatnih lokacija, interijera stubišta u Napulju. Već je počeo snimati 'Ripley', ali je osjećao da mu u snimljenome materijalu nešto nedostaje: osjećaj lokacija, pažnja oko detalja, atmosfera koja se ponekad zanemari u utrci prve snimateljske ekipe s vremenom. Polaskao mi je: 'Dođi spasiti stvar'. Pet sekundi sam okolišao pa prihvatio jedan od najljepših poslova u svojoj karijeri, a istodobno i divan polugodišnji odmor u Italiji! U jednom dahu govori nam Predrag Dubravčić (58).
Upravo ovom hrvatskom snimatelju i fotografu ide dio zasluga za impresivnu crno-bijelu fotografiju u američkoj seriji "Ripley", o kojoj se posljednjih tjedana ne prestaje govoriti. Tvorac serije, njezin scenarist i redatelj Steven Zaillian jedan je od najboljih američkih scenarista od devedesetih do danas te dobitnik Oscara za scenarij Spielbergove "Schindlerove liste" i scenarist filmova Martina Scorsesea, Ridleya Scotta i Davida Finchera.
- Kad projekt režira Zaillian, to znači da će na njemu biti i glumci i ekipa odgovarajućega kalibra. Ne volim se razbacivati imenima, ali volim imati priliku za kontakt sa sjajnim i talentiranim ljudima koji ta imena nose. Stevena smatram dobrim i dragim prijateljem. Povezala nas je neobična podudarnost vizualnog senzibiliteta, kao i međusobno poštovanje. On je genij koji ponekad stvori problem produkciji zahtjevima, ali uvijek napravi remek-djelo na koje su svi ponosni. Direktor fotografije prve ekipe Robert Elswit također je nagrađen Oscarom, a glumačka ekipa poput Andrewa Scotta i Dakote Fanning je sjajna - ističe Dubravčić, koji 36 godina živi i radi u New Yorku, a na setu "Ripleya" radio je kao direktor fotografije druge ekipe.
- U filmskoj ekipi dužnosti i opisi poslova su vrlo jasni kako bi se stvorila funkcionalna hijerarhija. No egzaktnost se gubi penjanjem po tim ljestvama: vrlo je teško definirati što, na primjer, redatelj radi jer on radi manje-više sve, a njegov posao se većinom preklapa s onim što rade njegovi suradnici. Nešto lakše je definirati što radi direktor fotografije: upravlja svime vizualnim te odlučuje kako će sve izgledati. Druga ekipa snima scene ili kadrove koje prva ekipa ne stigne zbog koncentracije na dijaloške scene glavnih glumaca. To znaju biti zahtjevne kaskaderske scene ili, kao u ovom slučaju, scene koje imaju više vizualne slobode te zahtijevaju više vremena. Budući da druga ekipa nema redatelja, direktor fotografije ponekad po potrebi preuzme tu ulogu - objašnjava nam Dubravčić, sretan što je prvi put osjetio da može svoju fotografsku filozofiju pretočiti u ovo remek-djelo.
- U slučaju 'Ripleya' ogriješili smo se na mnoga pravila hijerarhije unutar ekipe. Zaillian je rad druge ekipe smatrao 'našom zavjerom'. Kad sam isprva htio sve pokazati i provjeriti s Robertom, predložio mi je da pričekam s tim i da odluke donosimo među nama. Bio sam svjestan da će to Robertu stvoriti poteškoće (da sam na njegovu mjestu, ne bih na to gledao sa simpatijama), ali on je bio iznimno fleksibilan i beskrajno strpljiv s 'gerila' drugom ekipom koja bi ponekad upala u njegovu scenu i snimila poneki kadar kompletno izvan njegove kontrole. Zahvalan sam mu na tome - priča Predrag.
Njegova ekipa na početku snimanja imala je drugog asistenta režije kao organizatora i dva asistenta kamere. No kad je produkcija vidjela da snimaju prilično kvalitetne materijale, počeli su im davati veće projekte poput vožnje autobusa na obali Amalfija, scene Fiata 500 i taksija u Rimu ili cijelog projekta snimanja mačke Lucia u zgradi gdje Ripley unajmi stan (ne, ta mačka nije bila pitoma!). Tako je Predragova ekipa narasla na 30-ak članova. Snimalo se u Italiji u žarištu korone 2022. Izazova nije nedostajalo...
- Imali smo covid odjel od više od 30 ljudi! Mjere su bile ekstremne: testirali su nas svako jutro, maske su bile obvezne i u interijerima i u eksterijerima, mijenjali su nam ih dvaput na dan, a ručali bismo na stolovima udaljenima minimalno dva metra. Sve je bilo pod kontrolom, a ipak je produkcija morala posegnuti u posebno covid osiguranje u dva navrata. I redatelj i glavni glumac (uz velik dio ekipe koji se ponekad krpao osobljem iz moje jedinice) oboljeli su pa su snimanje ili odgodili ili morali izmijeniti, a Italija je koronu shvatila ozbiljno i svi su nam dali punu podršku. Jedanput je moj PCR test stigao pozitivan poslije snimanja, produkcija se odmah alarmirala i testirali su me istu večer dvaput da ne bih, u slučaju da oba testa budu negativna, propustio sutrašnji dan snimanja - prisjeća se Dubravčić.
Ni nošenje maske nije pokvarilo njegov šestomjesečni godišnji odmor i uživanje u Italiji!
- Sletio sam iz New Yorka u Amalfi, otamo smo išli u Napulj, pa u Rim te Veneciju u siječnju. Završili smo u Palermu u travnju pa smo snimali još nekoliko tjedana u New Yorku. S njujorškim dijelom ekipe često sam se šalio da smo 'svi mi Ripley' - jer smo iz prljavoga, depresivnog i bučnoga grada došli u raj juga Italije i ne želimo nikamo. 'Svi žele biti Dickie!', govorio je Steven - kroz smijeh govori Dubravčić.
Dok je čitao scenarij "Ripleya", osjećao je da će to biti remek-djelo.
- Poznavajući Zaillianov rad otprije, bio sam ošamućen od kvalitete još dok sam čitao njegov scenarij! Sad pokušavam rastaviti sve skupa i naći i stvari koje mi se ne sviđaju. Kao, na primjer, da mi se čini, što je nevjerojatno za jednu seriju, kako je toliko toga skraćeno i izostavljeno. Možda je to samo zato što se sjećam gomile sjajnih stvari koje smo snimili, a koje nisu ušle u finalnu montažu. Ali 'Ripley' je odjeknuo zasluženo sjajnim kritikama, s kojima se potpuno slažem - dodaje.
Odahnuo je kad je čuo da će finalni "Ripley" biti crno-bijeli.
- Crno-bijela fotografija je bila redateljev i Elswitov izbor od početka. Produkcija je, poučena istraživanjem tržišta, bila skeptična da će ljudi jednako htjeti gledati crno-bijelo kao i boju, pa smo tijekom snimanja gledali materijale u dvije verzije, crno-bijelu i kolor verziju. Možda bi te sumnje bile ispravne u slučaju prosječno zabavne TV serije koja se ne želi ničime isticati. No u slučaju autorskog projekta ovoga kalibra dojam samo dobiva na upečatljivosti eliminacijom boje. Ne samo da to stvara hladnoću koja rezonira sa psihopatskim glavnim likom nego je u crno-bijelom i taj sjajan dualitet - Ripley je uvijek dvoličan, a sve je suprotstavljeno između svjetla i tame, kako i dijalog ponekad sugerira. U tražilu moje kamere uvijek sam gledao samo crno-bijelo! Ne znam kad je prevagnula odluka da se odbaci ta 'za svaki slučaj' boja, možda kad je Netflix otkupio seriju. Odahnuo sam kad sam čuo vijest - govori nam Dubravčić, čiji je američki put počeo vrlo romantično.
Kasnih osamdesetih, točnije 1988., s diplomom kamere na Akademiji umjesto prvotne želje - fizike, otišao je u Ameriku, ne za boljim životom nego za ljubavi. Koliko se sjeća, kaže, nije se radilo o voljnoj odluci nego romantičnoj nužnosti.
- Kad već čovjek nema izbora, onda ništa nije teško, zar ne? Ljubav je rezultirala brakom (i razvodom). A ja sam napravio neki život u ovoj zemlji koji je postupno bio bolji i bolji - govori. Počeci, kao i svi, bili su za pamćenje.
- I vrlo teški. Živjeli smo u prilično ubogom stanu na Lower East Sideu. Znao sam da mogu zaraditi više novca kao konobar, ali sam ipak uzeo praksu za 25 dolara u fotografskom studiju. Da bih uštedio dva dolara dnevno na podzemnoj željeznici, pješačio sam 40 blokova. Trebalo mi je sedam godina da se dočepam zelene karte, uz puno problema i troškova. Zavidio sam onima koji su je dobili na lutriji. Nije mi bilo jasno kako je moguće da meni rade tolike probleme, a istodobno dijele sudbine kao na nagradnoj igri - prisjeća se.
Ubrzo je na red došla i kućica u šumi i "čišćenje" od New Yorka.
- New York me mučio, možda sam 'preosjetljiv', ali bio mi je beskrajno ružan, glasan i smrdljiv. I možda to ima veze s perspektivom siromaštva jer sad ne mislim tako drastično. Davne 1992. smo djevojka (ta za kojom sam otišao) i ja sjeli na motor i otišli pogledati 'malu osamljenu kamenu kuću' - kako je pisalo u oglasu u NY Timesu. Činilo se malo nepraktično daleko od grada, ali hajdemo na lijep izlet, rekli smo. Kad smo vidjeli da imanje ima dva konja, a među njihovim nogama trče mačke, napisali smo ček za najam istog trena. To je bilo na južnoj strani parka Harriman/Bear Mtn. Trideset i dvije godine kasnije još živim u tom parku, na drugoj lokaciji, u divnoj zajednici umjetnika koja je bila osnovana 1950. Imam malu i neobičnu kućicu (od njih 13) u šumi i evo moram ići cijepati drva da dovršim taj posao i da se osuše do sljedeće zime - kroz smijeh govori Dubravčić, koji se u fotografiju zaljubio još kao klinac.
- Znam da uvijek govorim djeci kako je važno da pronađu i naoružaju se stvarima koje u životu mogu donijeti smisao. Nije naodmet naučiti svirati neki instrument, pisati, imati pet hobija. Jednom kad ustanovimo neki izvor životnog smisla, taj će nam biti pri ruci dovijeka i sigurno će nam ustrebati prije ili kasnije - priča.
Osim fotografije i kamere, Predrag je u slobodno vrijeme i bubnjar. Počeo je još u Zagrebu 80-ih, sad svira u tri lokalna benda. I u tome beskrajno uživa. Nakon godina i godina rada, od hrvatskih filmova "Kauboji", Nika" i stranih serija, preko reklamnih i glazbenih spotova (Laibach, Wyclef Jean...), Dubravčić može odahnuti. Sedam mu je očito sretan broj. Nakon sedam godina dočepao se zelene karte, nakon sedam godina od zadnjeg projekta javlja mu se Zaillian s ponudom za "Ripley":
- Konačno sam u poziciji da ih mogu birati, tako da veliku količinu vremena dajem fotografiji (koja se može vidjeti na inside.predrag.net te Facebooku i Instagramu - @predrag.photography) i glazbi. Ali ako nakon sedam godina telefon zazvoni i Steven radi još jedan roman o Ripleyu (ima ih pet), odmah ću spakirati kofere. A to i on zna.