Usne i prsti bili su mi plavi jer sam bila toliko mršava da mi je srce bilo jako slabo i mučilo se da uopće tjera krv kroz moje strahovito mršavo tijelo. Kad sam došla na snimanje, vizažisti su me cijelu mazali puderom da se negativne posljedice anoreksije ne bi vidjele, priča Georgina Wilkin (23).

Manekenstvom se počela baviti s 15 godina. Prije nego je otišla na prvi sastanak s modnim agentom danima nije jela kako bi bila što vitkija. Zamalo se onesvijestila u podzemnoj željeznici koliko je bila slaba. 

- Što god da radiš, samo nastavi s time. Savršena si i bit ćeš jako uspješna - rekao je agent Georgini koja je već tada bila užasno mršava. Imala je 51 kilu na visinu od 178 centimetara.

Na sastanak je išla s majkom, koja je medicinska sestra. Obje su bile uzbuđene i veselile se Georgininoj karijeri u manekenstvu. Tinejdžerka je agentove riječi shvatila ozbiljno i nastavila gladovati. 

'Moje tijelo za njih je bio proizvod'

- Već pri drugom sastanku s agentom shvatila sam da me ne vole zbog moje ljepote, već zato što je moje tijelo za njih predstavljalo proizvod koji najbolje odgovara njihovim zamislima. Izmjerili su mi svaki milimetar tijela, čak i obujam prstiju na rukama te me fotografirali da vide jesam li fotogenična - priča Georgina.

Neposredno prije nego je maturirala ponudili su joj posao u Japanu. Uvjet je bio da izgubi 7,6 centimetara u bokovima i 2,5 u struku. 

- Bila sam na misiji da smršavim. Jela sam samo povrće i salatu i to svaki treći dan najmanju moguću porciju. Doručkovala nisam, preko dana sam bila u knjižnici, lagala sam roditeljima da učim i govorila im da ću večerati kod prijateljice pa nisam morala jesti s njima - kaže Georgina. 

Bila im je predebela pa je sa 16 godina snimala kataloge za trudničku odjeću

Svaki drugi dan u agenciji su je mjerili i govorili joj da mora još smršavjeti, da je predebela.

- Govorili su mi da sam toliko debela da neću moći snimati čak ni reklame za nakit jer su mi prsti debeli - prisjeća se. 

U Japanu su joj također rekli da je predebela pa je snimala editorijale za trudničku odjeću s lažnim trbuhom. S roditeljima se čula jednom tjedno i uvijek je plakala. Pustili su je jer je bila tvrdoglava i htjela je uspjeti kao model. Nije mogla otići kući jer je potpisala ugovor i morala bi agenciji nadoknaditi štetu. Po povratku u London radila je za Top Shop, Gap i dizajnera Gilesa Deacona.

- Na tim snimanjima nitko nije jeo danima. Pile smo vodu i kavu. Kad nisam stala u haljinu, bilo mi je neugodno - prisjeća se. 

Od pothranjenosti su joj otkazivali bubrezi i srce

S vremenom je postala toliko pothranjena da su joj srce i bubrezi počeli zatajivati. Ipak, posla je imala kao u priči, svi dizajneri htjeli su da žena-kostur nosi njihove kreacije, snima editorijale za njihove kolekcije. Hospitalizirali su je jer je bila na rubu smrti. Po izlasku iz bolnice počela je raditi za drugu agenciju. Uvjeravala je roditelje da se opametila, da zna da je izgladnjivanje opasno, no ubrzo se vratila starim navikama. 

Ionako premršave manekenke potiču da još smršave

- Da si barem malo sitnija, imala bi puno više posla. Imaš toliko potencijala, upiši se na fitness da još malo smršaviš... Nema toga što nisam čula od agenata - kaže Georgina. Izgladnjivala se još više nego prije i pješačila kamo god je morala ići da potroši kalorije. 

Na nagovor roditelja Georgina je 2009. prestala raditi kao manekenka. Od anoreksije se teško oporavila, no unatoč svemu u školi je imala najbolje ocjene. Trenutačno radi kao voditeljica ureda, a želja joj je da postane dizajnerica interijera.

- Pritisak na manekenke da se izgladnjuju ogroman je. Jedini način da se tome stane na kraj je da se bojkotira modne marke i dizajnere koji zapošljavaju opasno pothranjene modele - kaže Georgina. 

Nakon sedam godina borbe s anoreksijom postala je svjesna da je to što je radila pogrešno i opasno. Ne želi otkriti koliko je najmanje kila imala jer bi djevojke koje boluju od anoreksije to mogle shvatiti kao cilj koji moraju dostići. To je, kaže, i sama radila.