Završavam obiteljski roman ‘Tuga’. Dio radnje je iz Crnatkove ulice, gdje je starački dom u kojemu živim. Nakon što u svibnju predam roman, posložit ću si život u staračkom domu, kaže Mani Gotovac (77).
POGLEDAJTE VIDEO:
Teatrologinja i spisateljica u umirovljenički dom otišla je nakon operacije kralježnice. Više se nije mogla uspeti na visoki treći kat gdje ima stan u zgradi bez lifta. Na druge zdravstvene tegobe se ne žali. Kad ne piše, čita i odlazi u kazalište.
– Zaokupljena sam Elenom Ferrante i Dragom Glamuzinom. Pored mojeg uzglavlja uvijek su Durasova, Krleža, Marques i Shakespeare – kaže.
'Uvijek postoji neki zid koji nam priječi ići dalje', rekao je francuski dramatičar Paul Claudela, no Mani ga svojom životnom pričom demantira. Ni jedna nevolja, a bilo ih je puno, nije je spriječila da nastavi dalje. Izgubila je kćer Anu koja je 1984. umrla zbog inoperabilnog tumora. Spavala je na njezinu grobu. Iza sebe ima dva razvoda, a njezin teatar ili obožavaju ili napadaju. Sredine nema. Jedina misao koja ju je tjerala naprijed bila je 'Život, živjeti, preživjeti, izdržati'.
Svjesna je kako joj je život bio težak i ne taji da je ponekad, ali na kratko pomislila: 'Bože, zašto baš meni? Zašto ja?'.
– Zaboravila bih na to čim bih pogledala oko sebe. Vidjeti druge. Vidjeti i osjetiti nesretne. One kojima je sudbina nanijela veliku količinu nesreća. Otkud mi pravo za žaljenjem same sebe? – kaže Mani.
Treći put se ne želi udavati
S Perom Gotovcem bila je u braku 14 godina, a sa Željkom Senečićem 25. Smatra da ima dovoljan bračni staž i novi brak joj ne treba, tim više što je u dobrim i prijateljskim odnosima s bivšim muževima. Prezime prvog supruga nosi zbog kćeri.
– Htjela sam da nosimo isto prezime pa smo obje ponosne Gotovčeve – kaže.
U njezinu životu bilo je jako puno uspona i padova. Smatra da je tako zato što je nekako tvrdoglavo putovala uvijek svojim smjerovima.
Trebala je studirati pravo i naslijediti odvjetnički ured oca Zdravka Birimiše u Splitu. No majka Marija Danira bila je poznata splitska glumica i ljubav prema teatru usadila je u kćer. Upisala je komparativnu književnost i teatrologiju u Zagrebu. I odmah počela pisati za Studentski list.
Kad se 60-ih zaposlila na radiju, htjela je čitati svoje kritike ali nisu joj dali jer nije mogla izgovoriti slovo 'r'. Zato je Mani na pisaćoj mašini slovo 'r' oblijepila flasterom. Kad bi ga dotaknula prstom, smišljala je kojom bi riječi mogla istu zamijeniti, a da bude bez 'r'. Napisala je desetke kritika bez slova 'r', a pisanje s flasterom trajalo je nepune dvije godine. Tad su je pustili da čita kritike.
Ljubav je danas najugroženija
I u osmom desetljeću života tvrdi da samo ljubav, strast i iskrene emocije trebaju biti vodilje kroz život.
– Unatoč razočaranjima, i dalje vjerujem da je ljubav stvarni pokretač života. I slažem se s filozofima koji tvrde da je ljubav danas najugroženija pojava – kaže Mani.
Fališ mi, kako se zove jedan od njezinih romana, i danas bi rekla Gorkome. On joj je u romanu ljubavnik, no Mani i dalje ne otkriva tko je on. Kaže da nije fiktivan lik.
Teatar ju je bacio u očaj, a vole se cijeli život
S kazalištem se voli cijeli život, ali ne taji da je bilo trenutaka koji su je natjerali u plač, očaj, kad je željela pobjeći daleko od svega.
– I to je ljubav. Teatar. Koliko sam i stalno željela pobjeći od njega, toliko sam mu se i uporno vraćala. Nisam podnosila i ne podnosim kad se u kazalištu radi samo zbog zarade. To je glupo. Ne podnosim vlastite interese u teatru, kada ‘svoj pomaže svome’ bez obzira na talent. Užasavam se i golemih narcisoidnih nagona – kaže. Dodaje da je kazalište, umjetnost, kultura jedino istinsko pitanje opstanka naše male zemlje.
Ponosno ističe Dubravku Vrgoč i njezinu ekipu. Njezin teatar smatra europskim uspjehom. Iza Mani je golem teatarski i spisateljski opus, a najponosnija je na nagradu BookTiga koju će dobiti 21. travnja u Poreču. Tu nagradu dodjeljuju joj čitatelji koji na stranicama jednog primjerka njezina romana 'Snebivaš me' ispisuju svoja mišljenja.
– Bio je najčitaniji u svim knjižnicama Istre. Zato sad putuje kao štafeta od čitatelja do čitatelja. I oni sami ispisuju duge i ozbiljne rečenice na stranicama tog jednog primjerka. Zapravo ispisuju novu knjigu. Ni od koga plaćeni, podmićeni, gonjeni. To me istinski raduje – kaže Mani. Na najsnažnije otpore uvijek su nailazili 'Gospoda Glembayevi' i sve što je oko tog Krležina djela pokretala.
– Na ovaj ili onaj način šest puta sam sudjelovala u kreiranju predstave o Glembajevima. Uvijek su izazivali uzbune. Zbog ovih ili onih razloga. Često se pitam jesmo li mi narod koji je uopće zaslužio tako velikog pisca kao što je Miroslav Krleža? – pita se Mani.
Najveću buru izazvala je kad je Severini u riječkom teatru dala ulogu barunice Castelli. Glumište se tada bunilo da ne može pjevačica igrati jednu od najvažnijih uloga hrvatske literature. Puno je ljudi naziva prvom divom hrvatskog teatra, no Mani, gdje god može, pobija tu titulu.
– Dive su Isabelle Hupert, svjetska filmska i kazališna glumica, Elena Ferrante, jedna od najčitanijih autorica u svijetu... Kod nas pokojna Ana Karić. Dive su ljudi koji su život posvetili radu, stvaranju svojega djela. To djelo prihvatili su gledatelji, čitatelji... – kaže.
Slaže se da je to baš i njezin slučaj, ali opet dodaje - u malim, smiješnim razmjerima.
Ne zna koliko okvira ima, ali želi napraviti izložbu optičaru koji je nije bacio na prosjački štap
– Istina je da sam radoholičarka i da se moje knjige čitaju. Prijateljujem s brojnim svojim čitateljima. Tako je bilo i s gledateljima dok sam se bavila kazalištem. To prepoznavanje uvijek me raduje, ali to ne znači da sam diva – govori.
Moda joj nije važna, mada je uvijek besprijekorno odjevena. Kad ugleda nešto što joj se sviđa, ne ostane joj, kaže, čak ni za tramvajsku kartu. Ne zna koliko naočala ima doma, ali planira prirediti izložbu svojih okvira, i to u čast njezina optičara.
Razumio je, kaže Mani, želju da na velikom nosu stoji nešto prikladno, a nije me bacio na prosjački štap.