Ivica je dobar dio svojega glumačkog života oživljavao ljude s ruba. Volio ih je i nikad im nije sudio što je publika osjetila te je glumeći takve uloge postao njezin miljenik. To je jedan od važnih razloga zašto sam monografiju nazvala ‘Hod po rubu, s Ivicom’, rekla je glumica Gordana Gadžić (62).
Udovica Ivice Vidovića kaže da Ivica nije volio biti u centru zbivanja. Promatrao je život i ljude iz kuta, s ruba. Dobar dio zajedničkog života proveo je u drastično rubnoj situaciji, koja je kasnije, kaže, evoluirala u light marginalizaciju, do kraja njegova života. Na današnjoj promociji monografije o velikanu u popratnom će se programu 'Nezaboravni filmovi Ivice Vidovića' prikazati osam njegovih filmova.
Pet godina je radila monografiju
- Ni poslije Ivičine smrti njegove uloge nisu izazivale moje suze. I danas ih gledam otvoreno, veselim im se, smijem ili rastužim. Nisam, gledajući ga, rob našeg osobnog odnosa – kaže glumica.
Od smrti Ivice Vidovića prošlo je sedam godina, a Gordana se monografijom intenzivno bavi pet godina. Potragu za materijalima započela je odmah poslije njegova odlaska, u početku bez jasnog cilja.
Priznanje
Gordana Gadžić o pokojnom velikanu i suprugu Ivici Vidoviću napisala monografiju
Trebala mi je Ivičina blizina, na bilo koji način, to me je smirivalo. Polako je sazrijevala i misao da je Ivičinu ostavštinu važno sačuvati, prije svega za našu obitelj, pa onda, možda, i za društvo u kojemu je živio, kaže Gordana.
Godinama je skupljala materijale, svaki trag o neobičnom glumačkom životu. U cijelom procesu je, ističe, bila bez ikakve logistike, sama. Prikupljajući svjedočanstva njegovih prijatelja, 'upoznala' je novog Ivicu, doznala stvari koje nije prije znala.
Bol i patnja zajedno su se rješavali gorčine radi 90-ih
- Saznala sam puno detalja iz njegova života, baš puno. Nisam osobno svjedočila njegovu najuzbudljivijem glumačkom razdoblju, to je bio raskošan vatromet svega. A i to vrijeme, iz današnje perspektive, izgleda još zavodljivije – priča.
Devedesete su njihov život izokrenule naopačke. Ivici su kolege glumci većinom okrenuli leđa, a Vidovići su živjeli s gorčinom. Kako gorčina, kaže Gordana, nije prijatelj, trebalo je se putem rješavati. I uspjela je. Ivicu je upoznala u Samoboru na snimanju 'Čovjeka koji je volio sprovode'.
- Upoznala sam ga na glumačkim probama. Iako sam ga i voljela i poštovala, nije tu bilo fascinacije. Ni on nije bio oduševljen Tadićevim izborom glavne junakinje, za što će ga uskoro, po Zoranovim riječima, stići ‘odgovarajuća i sasvim primjerena kazna’. Ne sjećam se da je bilo nekog posebnog klika. Kad danas o tome razmišljam, mislim da me moje dotadašnje iskustvo dovelo do spoznaje da pored sebe želim istinitog i odanog čovjeka. Ivica je bio gromada od čovjeka, veliki tip. Jer toliko je velikih umjetnika i lažnih ljudi oko nas, toliko opsjene, a ispod je samo mali uznemireni ego. Naravno da se sve mora osjetiti i dodirom, poslušati šapat kože, inače ništa od veze – priča Gordana.
Ivica je bio gromada od čovjeka
Osvojio ju je jednostavnošću, ustrajnošću, tvrdoglavošću, duhovitošću, tugom i nježnošću. Ali prije svega istinom. Veliki je on, priča, bio gospodin, čudesno biće... Muškarac kakvog nema više.
- Kad god smo kasnije zajedno radili, to nas je liječilo. Sve čvorove koji su se zapetljali među nama smo razmrsili, liječili zajedničkim radom. To nas je činilo boljima i mekšima i u privatnom životu, odražavalo se na privatni odnos – rekla je Gordana.
Rad na monografiji bio joj je svojevrsna utjeha i nada se da je stvorila knjigu koju će s jednakom pozornošću i uživanjem čitati Ivičini i njezini kolege glumci, svi oni koji su svojom strukom ili ljubavlju vezani uz scenu, studenti Akademije dramske umjetnosti i Filozofskog fakulteta. I mnogobrojni obožavatelji, jer Ivica Vidović je bio jedna od posljednjih glumačkih ikona, apsolutni miljenik publike.
Štreber Vidović i mangup Guberina
No bio je nesretan svojom pozicijom u matičnom kazalištu Gavella. Ivica je bio veliki prijatelj i najdraži partner Špire Guberine. Špiro je žalio što nikad nisu skupa zaigrali na filmu.
- Nisu zajedno zaigrali na filmu, ali jesu više puta u TV filmovima, npr. u ‘Buži’. Kao glumci su inače potpuno različiti. Ivica je bio pravi štreber, uvijek dolazio na vrijeme, prije svake predstave ponavljao je tekst. Špiro sve suprotno. Ali Ivica je na neki svoj način osjećao veliku nježnost prema Špiri – prisjeća se Gordana. Zajedno su pokrenuli i vodili Teatar Rugantino. Danas Gordani nije lako samoj sve raditi i voditi nezavisno kazalište.
- Publika voli Teatar Rugantino, sklona mu je i kritika. Ali nisam nimalo zadovoljna. Rugantino je jako trpio zbog mojeg rada na monografiji. Šest sam godina bila bez premijere u vlastitom kazalištu - kaže.
“Za umrijeti od smijeha” je nova uspješnica tog kazališta napravljena u koprodukciji s Kazalištem Planet Art. Gordana se ponosi sinom Filipom koji je briljirao u predstavi 'Ciganin, ali najljepši'. Minimalno mu je, kaže, davala savjete.
Djeca nastavljaju obiteljsku tradiciju
- Svojim idejama mogla sam unijeti pomutnju, stoga sam se klonila aktivnije uloge u procesu rada. Znao je da sam tu ako me treba. Ali bila sam vrlo nemirna, bila je to golema prilika, ali i golemi teret za mladog glumca. Bila sam svjesna da bih ga, ako stvari krenu ukrivo, ta situacija mogla slomiti - rekla je Gordana.
Filipov odlazak na Akademiju za Vidoviće je bio prirodan nastavak strasti za glumom koju je otkrio kao 12-godišnjak igrajući 'Ničije dijete' u komadu 'Play Beckett' kazališta Ulysses na Brijunima. Obiteljsku ljubav dijeli i kći Ana, koja je upisala Akademiju dramske umjetnosti i sad je na petoj godini, na Odsjeku produkcije.
Tko ne poludi nije normalan
‘Za umrijeti od smijeha’ nova je uspješnica kazališta Rugantino. U rečenici: ‘Moramo li poludjeti da bismo ostali normalni’ bit je, kaže Gordana, čitave priče, a komentari publike i kritike su više nego odlični.
- Gdje god gostujemo, divno smo primljeni. Sad planiramo ljetnu turneju, bit će barem 20 izvedbi - kaže.