Već prvu epizodu dokumentarnog serijala “What’s up Amerika” pogledalo je oko pola milijuna gledatelja. Svaki četvrti gledatelj koji je upalio TV gledao je novi serijal autora Gorana Milića (75) u konkurenciji stotina TV kanala. Tome je, ističe Milić, pomogao i stalni rast gledanosti HTV u posljednjih godina, pa se više ne ulazi u večernji program s gledanošću TV “Dnevnika” od pet do šest posto nego s dvostruko većom.
Dosad ste sve projekte realizirali na licu mjesta, putovali i snimali. Kakav je osjećaj bio uputiti se na prvo virtualno putovanje?
Na trenutke je osjećaj bio sjajan, izravno si povezan s Christopherom Forbesom, koji sjedi ispred 250 godina stare američke milijunaške kuće. Eeeej, to je kuća od prije Francuske revolucije, u njoj je boca Château Lafite iz 1787., a čovjeka prije toga nisi upoznao. Hi Kipp, hi Goran, to je ta jednostavnost, lagana američka. A opet, kada veza počne pucati, kada shvatiš da je američki internet gori, ili opterećeniji od našega, nervoza se uvlači u cijelu ekipu. Milijunaš na lokaciji ne razumije zašto sve to traje tako dugo, snimatelj svaki put traži novu blendu, tonac ide za njim i korigira mikrofon pecaljku da se ne vidi u kadru... svaki prekid interneta je novih beskrajnih pet, šest minuta namještanja i premještanja, kod nas u zagrebačkoj kući u kojoj je razlika u vremenu + šest sati, blenda brzo pada između 15:30 i 16:30 sati... To su samo tehnički problemi, nepoznanice...
Zapravo to i nije bilo zamišljeno kao virtualno putovanje. Htjeli ste putovati u Ameriku, tri mjeseca ste držali dijetu, a sve u nadi da po kilaži nećete spadati u rizičnu skupinu? Jeste li bili razočarani kad je doktorica ipak rekla “ne može”?
Bio sam tužan. Jer ujutro sam mjerio šećer i bio je 6,2. Kod doktorice Gordane 9,2. Tlak mi je bio idealnih 125/75, uz 75 otkucaja pulsa u minuti, a kod nje 155/90, uz 100 otkucaja. Puno sam hodao po Zagrebu prije toga, malo sam bio pod stresom, ali prihvatio sam rezultat.
Itekako se vide rezultati dijete. Što vam je najviše nedostajalo? I što supruga kaže, kakvi ste bili tih mjeseci?
Kada je prošlo prvih mjesec dana, navikao sam jesti jela bez ulja, izbjegavati kruh i slatko. Začudo, nije mi smetala ni apstinencija od alkohola. Volim popiti viski, i ne samo jedan, a vino pijem obično samo jednu čašu, dobrog crnog, ili dva, tri gemišta, tankog, hladnog. Pa bih svaki drugi, treći dan popio tu čašu crnog, to je jedva 100 kalorija, ništa.
Što vam je teže palo? Tri mjeseca odricanja svega što volite pojesti ili to “ne može”?
Ranije, a držao sam puno dijeta, sve mi je smetalo. Sada sam naučio voljeti dijetalnu hranu. Narežem krastavac na kriške, rajčicu na fete, mladi luk na zelene i bijele komade, pa prelijem s decilitrom kefira. Golema salata, ispod sto kalorija. Ukusna, osvježavajuća, zašto bi bila lošija od one natopljene uljem?!
Srećom, iza vas je i korona, 17 dana bili ste u bolnici. Kako ste se osjećali, što ste sve prošli i što ste vidjeli oko sebe?
Hvala dubrovačkoj Infektologiji, na čelu s dr. Ljiljanom Beticom Radić, na skrbi tih 17 dana, nisam bio najteži pacijent, ali ni najlakši. Srećom, za mene u Dubrovačkoj županiji tih dana je bilo manje opterećenosti sustava nego u nekim drugim bolnicama u Hrvatskoj.
Što poručujete ljudima koji tvrde da virus ne postoji, da je to zapravo urota?
Teorija urote i postoji da se nikad sa sigurnošću ne dozna je li to istina ili nije. Uvijek će ostati jedan broj ljudi koji će govoriti o dva, tri Tita, o tome da su Amerikanci sami izazvali napad na Pearl Harbour, sami srušili WTC, da su branitelji Sarajeva sami gađali sebe na tržnici Markale itd. Mislim da je važnije pitanje jesu li, zapravo, ti koji šire te priče o velikoj konspiraciji dio organizirane destruktivne političko-interesne akcije ili su obični dezinformirani ljudi..? Ili su, pak, obični ekshibicionisti željni brze slave i pratitelja na društvenim mrežama?
Kako se danas osjećate? Jeste li se vratili na staro?
Sada se oporavljam u Slanom, pazi me i njeguje supruga Ana koja je također imala covid, ali je kod nje temperature nestala nakon dva dana i samo je provela deset dana u izolaciji dok sam ja bio u bolnici. Nemam temperature, dobri su mi nalazi, ali sam premršav, u bolnici sam izgubio još pet kila, kao i većina pacijenata od covida. U Slanom sam se, nakon bolnice, vratio na zaboravljene okuse - sladoled sa šlagom, lazanje, kruh, puter, šunka i, zamislite, kruh, mast, morska sol i crvena paprika. Kako se sporo gube, tako se kilogrami sporo i vraćaju; za deset dana, uz 3000-3500 kalorija na dan, tek sam vratio 1,5 kilu. Imam još fore za 3,5 kile. Koji preokret! Ali s druge strane, nije mi lako napraviti 300-400 koraka a da se ne zapušem. Ta obnova kisika i kapaciteta pluća može potrajati i mjesec, dva. Ma ta korona je čudo, kao da ima pamet ljudskog stvora. Možda i nešto veću od nekih.
O koroni i američkom zdravstvu govorili ste u drugoj emisiji, a prva je emisija bila o politici. S kojim sve temama će nas upoznati serijal?
Treća je o nekoliko vrsta milijunaša, onih koji dijele svoj novac sa svojim siromašnijim zaposlenicima, oni koji su se zakleli u desetoj godini da će biti milijunaši u 25. i u tome uspjeli, premda u startu nisu imali nikakve izglede. Naš primjer je sin samohrane Afroamerikanke koja i ne zna gdje je rođena. Tu su i ljudi starog bogatstva, pa predsjednik Udruge patriotskih milijunaša Amerike koji zagovara povećanje poreza najbogatijima. Ta treća emisija, 1. veljače, izazvat će, vjerujem, najviše odjeka. U četvrtoj tema su pravosuđe, policija, kriminal, rasizam, podjele u društvu, a u petoj, kako obično napravim, Hrvati i njihov život. Šalju li još pakete iz Amerike kao nekad? Šalju čitave kontejnere, s automobilima i namještaj za svoje kuće u Hrvatskoj. Šalju li Hrvati iz Hrvatske nešto svojima u Americi što nikada ranije nisu radili? Šalju!t
Kako ste došli do Woodyja Allena, Stevea Forbesa, pa i pet milijunaša...?
Milijunaša koji svoju godišnju plaću smanjuje s 1,1 milijun dolara na 70.000, da bi do tog iznosa povećao godišnja primanja svojih tajnica, recepcionista, vozača i drugih s manjim plaćama, našao sam na netu, a onda pitao moju sjajnu producenticu Sandru Basso preko FB ‘Možemo li mi do ovoga’. Kako je moja objava išla pod javno, javili su se FB komentatori s upadicom - ‘ne može se kod nas takav roditi, ni slučajno’... Ali Sandra je našla firmu tog Dana Pricea, poslala mu mail s molbom da naša ekipa dođe u Seattle i da ga ja intervjuiram iz Zagreba, a Price je promptno odgovorio: “Dolazite, čekam vas”. Woodyja Allena nam je osigurao pijanist koji je do korone s njim svirao svakog ponedjeljka u hotelu Carlyle, veza je bila njegova gospođa, Slavonka, a Christophera Forbesa smo dobili preko našeg slikara Zvonimira Mihanovića čija slika od 1981. visi u salonu Forbesove jahte Highlander 5 i zove se Highlander 6. A tu je i priča o galeriji Findlay, najstarijoj u New Yorku, gdje Mihanovića posebno cijene.
Planirate li u 2021. još jedan serijal?
Da, mislim da sam se kvalificirao, uz potporu produkcije Kombinat, za još jedan serijal na HTV-u za jesensku shemu. U nedjelju, 24. siječnja napunio sam 75 godina, proizvodnja pet, šest jednosatnih emisija je prava mjera. S time što bi tema bila europska, uz putovanje sa snimateljima i producentima. Jedan kombi, dva tjedna Pariza, dva tjedna Berlina, nešto snimanja do i od tih destinacija... Englezi su otišli s Brexitom, pa valja pogledati koje nove vrijednosti nude dva europska važna, vjerojatno najvažnija glavna grada zemalja EU, Berlin i Pariz.