Pjevačica i bivša voditeljica Vlatka Pokos (49) zagrebačku adresu zamijenila je s kanadskom, ali još se, kako kaže, bori protiv nepravde u Hrvatskoj. U intervjuu za 24 sata detaljno nam je objasnila kako se snašla u Kanadi, čime se bavi, je li na našoj estradi moguće imati prijatelje...
POGLEDAJTE VIDEO:
Kako živite u Kanadi, kako ste se snašli?
U Kanadu sam se odselila prije nepune tri godine i, kad pogledam unatrag, mogu biti jako zadovoljna postignutim. Protekle tri godine bile su jako teške i iscrpljujuće: materijalno, emocionalno i fizički. Studirala sam i radila, što je izazov sam po sebi, a ja sam ambiciozna i predana osoba, visokih kriterija u svemu što radim. Moj život se sveo na rad i učenje, ali rezultati nisu izostali (tako je to na 'trulom Zapadu'). Diplomirala sam kao jedna od najboljih studentica u mojem programu, a i na poslu sam uspješna. Nedavno sam, nakon studentskog statusa, dobila radnu dozvolu, što mi je dalo dodatnu sigurnost i otvorilo nove mogućnosti za napredak u ovoj nevjerojatnoj zemlji. Što je najvažnije, volim Toronto, njegovu energiju i šarm. Više se ovdje ne osjećam strancem i, bez obzira na to kuda će me život odvesti u budućnosti, Toronto i Kanada uvijek će imati posebno mjesto u mojem srcu. Ovo je zemlja i društvo velikih mogućnosti, a ja sam, praktički, tek na početku!
Čime se bavite?
Ne želim otkrivati detalje o životu u Kanadi, vjerojatno ću ih otkriti u nekoj novoj knjizi. Mogu vam reći da radim normalan posao, vezan uz marketing i prodaju. Već više od dvije godine radim za istu kompaniju i zadovoljna sam. Priče o liberalnom kapitalizmu koji izrabljuje radnika su za naivne i ograničene. U Kanadi se radi osam sati dnevno, svaka prekovremena minuta vam je pošteno plaćena. Čak vam nije ni dopušteno raditi previše prekovremenih sati jer poslodavac želi da budete efikasni, a ne premoreni. Ja imam i izvrsne beneficije, a u Kanadi svatko ima zdravstveno osiguranje od države plus privatno od tvrtke. Stoga se ne treba čuditi što je Kanada najpoželjnija destinacija na svijetu za imigraciju. Kanada je zemlja velikih mogućnosti i ako ste inteligentni, elokventni i profesionalni, mnoga vrata su vam otvorena. Naravno, ne trebate poznavati nikoga da biste pronašli dobar posao. Morate samo imati dobar životopis i znati se prezentirati. Isključivo se gledaju sposobnost i rad.
Kako ste se privikli na vrijeme?
Na klimu sam se privikla bez ikakvih problema I koristim ovu priliku za demistifikaciju mita o kanadskoj zimi. Ovo je moja četvrta zima u Kanadi i zasad najtoplija. Temperature se vrte oko nule, još nismo imali značajnijih minusa. Tek je prije nekoliko dana pao snijeg, ali ništa drastično. Klima je ovdje vrlo slična hrvatskoj kontinentalnoj klimi s nešto oštrijom i duljom zimom. Ono što mi najviše nedostaje i što teže podnosim je izostanak pravog proljeća, koje ovdje dolazi tek krajem travnja. Ali zimu je lakše premostiti odlaskom u toplije krajeve (Meksiko, Karibi, Florida), što si ovdje svatko može priuštiti. Upravo planiram putovanje u predivnu Kaliforniju i tome se jako veselim.
Inače smatram da je pozitivan stav ključan u životu. Pa tako i po pitanju klime i novog načina života. Dojam je da se naši ljudi teško privikavaju, neprestano žale i idealiziraju ono što su imali kod kuće. Pritom propuštaju vidjeti sve ono lijepo što im može ponuditi ostatak svijeta.
Izlazite li, s kime se družite?
Ne izlazim previše, mislim da je važnija kvaliteta izlaska. Stekla sam neke nove prijatelje, najviše preko posla, i s njima se družim. Po prirodi sam individualac, sama kreiram svoj život i put te ne njegujem nikakve veze s ovdašnjom hrvatskom zajednicom. Dakako, rado upoznajem naše ljude, ali isključivo individualno. Imam internacionalno društvo i jako puno sam naučila o drugim narodima i kulturama, osobito kineskoj.
Volim biti i sama, posjetiti neku lijepu izložbu, a svakako ću u budućnosti više istraživati fantastičnu kazališnu i mjuzikl scenu u Torontu. Obožavam izlaziti u restorane i isprobavati nove kuhinje iako su sva moja omiljena mjesta talijanska.
U slobodno vrijeme intenzivno pratim politiku, posebno američku i domaću, puno čitam, slušam glazbu, kuham... Naravno, tu je uvijek moja velika ljubav, sport. Intenzivno treniram najmanje dva puta tjedno i osjećam se fantastično.
Žalite li za Zagrebom, Hrvatskom?
U početku je bila prisutna strašna nostalgija za Zagrebom, Dalmacijom, našim načinom života, prijateljima... Često sam sanjala mjesta koja volim i koja su u mojoj duši. S ljubavlju i toplinom ih se sjećam. ali ne žalim ni za čim, nisam takva osoba. Uostalom, redovito posjećujem Zagreb i Hrvatsku, a ako poželim, vratit ću se. Imam potpunu slobodu izbora. Žaljenje nad prošlošću je za gubitnike, ja idem naprijed. Priviknula sam se na ovdašnji način života, volim stabilnost koju ova zemlja pruža, totalno sam se integrirala. Nisam od onih koji mentalno žive u Hrvatskoj, a fizički negdje drugdje.
S kim ste u kontaktu?
S dobrim prijateljima. Prijatelji su važni u životu, a kad nemate vlastitu obitelj i djecu, prijatelji su vam sve. Ponosna sam što imam nekolicinu doista iskrenih i dobrih prijatelja/ica koji su bili uz mene u mojim najtežim trenucima.
Je li na našoj estradi moguće imati prijatelje? Jeste li razočarani?
Naravno da je moguće, ali češće su to lijepa poznanstva i međusobna uvažavanja i divljenja. Ne razumijem vaše pitanje u potpunosti. Ja nemam loših iskustava ni problema s kolegama. Naprotiv, većinu volim i cijenim te su sva naša druženja uvijek bila lijepa i vesela, vezana uz glazbu ili televiziju. U kontaktu sam s Matijom Vuicom, s kojom me veže 30-godišnje prijateljstvo, i s Matijom Dedićem - on je dragulj u svakom pogledu i njegova sam najveća obožavateljica. Ponosna sam na njihove uspjehe i talent. Naravno, komuniciram i s mnogim drugim ljudima zahvaljujući društvenim mrežama.
Govorite nekoliko jezika, obrazovani ste, dokazali ste se, zašto za Vas nema posla u Hrvatskoj? Jeste li se nekome zamjerili?
Razglabanje na tu temu smatram gubljenjem vremena. Samo Vaše pitanje u sebi sadrži najveći problem i razotkriva korupciju u Hrvatskoj koja diše kroz apsolutno sve pore društva. Da ne spominjem seksizam. A kome sam se ja to mogla zamjeriti? I čime? Svojim postojanjem, stavom, integritetom, ženstvenošću? Vidite, dok se u Hrvatskoj ne počnu cijeniti znanje, rad i zdrava ambicija bez ikakvih drugih predrasuda, malicioznosti i osude, Hrvatska neće i ne može ići naprijed. Ja sam shvatila da moj talent i marljivost u Hrvatskoj malo znače i upravo to je bio glavni razlog mog odlaska. Ljudi su zauzeli nekakav primitivan stav o meni, ne žele sagledati činjenice niti biti razumni. nego se radije bave mržnjom i osuđivanjem mog privatnog života. Ipak, vjerujem da će moj život,rad i postignuća pokazati tko sam.
Često na društvenim mrežama ukazujete na seksizam u Hrvatskoj…
Nedavna smiješna presuda poznatom HDZ-ovcu i županu Tomaševiću je najbolji pokazatelj kakav je odnos suda i društva prema zlostavljačima i samom položaju žene u društvu. Osim što je kazna sramotno mala, kao da se ismijava iz nečije patnje i poniženja, taj čovjek bez ikakvog srama i morala ostaje na visokom položaju za koji prvenstveno nije ni kvalificiran (ali to je neka druga tema).
Nedostatak podrške gospođi Mari Tomašević, koja je konačno smogla snage i prijavila zlostavljača, nepojmljiva je u civiliziranom društvu. Ovim putem joj izražavam svoju svesrdnu podršku, kao i jedinoj ženi koja je javno zauzela stav protiv zlostavljača - gospođi Zani Gamos. Žena je u Hrvatskoj 'drugotna', kako to lijepo Crkva uči i danas, nasilje nad ženama je dio kulture i žene ne prijavljuju nasilje jer je društvo mahom protiv njih. Iako su žrtve, proglašava ih se krivima jer negdje u balkanskoj podsvijesti piše da je žrtva sigurno zaslužila ono što je dobila. Ja sam mizoginiju hrvatskog društva osjetila na vlastitoj koži, stoga znam o čemu govorim. Čitati komentare tipa 'što si bila s njim' je jednostavno degutantno i nepodnošljivo. Time se implicira njezina krivnja. Ljudi zaboravljaju pritisak i mentalitet obitelji i društva, pa i Crkve. I ja sam bila odgajana u tom duhu 'šuti I trpi' jer moja baka nije znala bolje, tako je živjela cijeli život. Ja sam se od najranije dobi tome usprotivila. Ovakve reakcije su pokazatelj zbog čega žene šute i trpe zlostavljanje godinama. Jer znaju da neće dobiti ničiju podršku, pa ni od vlastite djece u ovom slučaju, a nije jedini.
Još jedna digresija: kad ju je prvi put ošamario pred učiteljima i kolegama, što je sustav učinio da osudi i kazni zlostavljača? Što su učinili učitelji i roditelji? NIŠTA! Vjerojatno su joj rekli da je kriva ili su jednostavno okrenuli glavu! Zato čestitke gospođi Mari na hrabrosti, ima nas puno koji joj pružamo bezrezervnu podršku. Učinila je pravu stvar, a veliki je problem hrvatskog društva ovakav odnos prema žrtvama nasilja. Njegova supruga živjela je u zatvoru s njim 40-ak godina. Ovakvim presudama šalje se porazna poruka svim ostalim zlostavljanim ženama u Hrvatskoj, a znam da ih ima tisuće i tisuće.
Što Vas je najviše razočaralo?
Osjećam se izdanom u profesionalnom smislu. Jednostavno, rođena sam za scenu i televizijski posao te bez lažne skromnosti tvrdim da u Hrvatskoj imam jako malo konkurencije. Moj talent će uvijek biti dio mene i to mi nitko ne može oduzeti, ali činjenica je da me boli nepravda. Pretpostavljam da sam samo jedna od žrtava korumpiranog sustava i društva u kojemu malo toga ima smisla. U kojemu se ne cijene znanje ni talent, a kamoli čvrstina karaktera i jedna hrabra žena!
Priznajem, moj slučaj je jedan od apsurdnijih i krajnje nepravedan. Nikad neću razumjeti zašto je moja voditeljska karijera tako brutalno sabotirana u Hrvatskoj. Zvučat ću arogantno, ali u posljednjih petnaestak godina nije se pojavila ni jedna profesionalna i kompletna voditeljica na sceni. Neke osobe su mi drage i simpatične, neću nikog imenovati, ali njihova pojava, obrazovanje i način komuniciranja su daleko ispod profesionalnosti. Živimo u svijetu društvenih mreža u kojem razni mediokriteti i ljudi bez karizme postaju 'zvijezde' te dobivaju najbolje televizijske poslove. Generalno, Hrvatska je zemlja u kojoj mediokriteti i podobni uspijevaju. Ako si drugačiji ili odskačeš od one sredine, nastojat će te ugušiti i uništiti.
Citirat ću, u slobodnom prijevodu, ženu kojoj se beskrajno divim, Michelle Obamu: 'Kad oni idu nisko, ja letim visoko!'.
Jeste li pomislili baviti se politikom? Zašto (ne ili da)?
Da, pomislila sam to više puta tijekom života. Sigurno ste primijetili da me politika jako zanima i nastojim se što bolje informirati i obrazovati u tom smislu. Za razliku od većine onih koji se bave politikom u Hrvatskoj, nikad nisam bila korumpirana, upravo to me sprečavalo da ispunim svoj potencijal u profesionalnom smislu (osobito na televiziji). Odličan sam javni govornik, to mi je bio posao, strastveno zastupam ono u što vjerujem i dovoljno sam hrabra iznijeti svoje stavove. Vrlo sam principijelna osoba, ali spremna slušati pametnije od sebe. Mislim da su to sve dobre kvalitete za bavljenje politikom, onako kako je ja vidim. Za mene je politika sredstvo i način pomoći ljudima, učiniti njihov život lakšim I boljim. Iskreno vjerujem u to i zato želim riješiti neke egzistencijalne probleme i biti materijalno neovisna, prije potencijalnog povratka u Hrvatsku. Kad se vratim, sigurno ću se baviti nekim oblikom političkog aktivizma i boriti se za bolju Hrvatsku.
Zar mislite da se politikom u Hrvatskoj danas bave nekakvi odlikaši, uspješni ljudi? Upravo suprotno: gubitnici i ljigavci svih vrsta ulaze u politiku da bi se na nepošten način obogatili na račun osiromašenih poreznih obveznika. Čast iznimkama, kojih je doista malo. Nova, nekorumpirana i nekompromitirana lica u hrvatskoj politici su dobrodošla.
Očekujem mrziteljske, mizogine i nepismene komentare na ovu moju izjavu jer ograničeni, primitivni mozgovi u Rvata uvijek se pozivaju na moj privatan život. Poručujem im da malo prošire vidike, pročitaju koju pametnu knjigu te prestanu mrziti pametne i jake žene.
Vjerujete li u ljubav?
Naravno da vjerujem, ljubav je pokretač svega. Ne mislim isključivo na ljubav između muškarca i žene, ljubav nam se tijekom života manifestira u raznim oblicima. Nema života bez ljubavi.
Pretpostavljam da je vaše pitanje ipak usmjereno na ljubav u konvencionalnom smislu. Trebam li muškarca u svom životu da bih bila sretna? Apsolutno ne! Bih li ikad više dopustila da mi muškarac kroji sudbinu, ucjenjuje me i zlostavlja na razne načine, što mi se događalo tijekom života? NE!
Ljepota zrelosti je u tome što u najmanju ruku znate što ne želite. Moj život se očito ne uklapa u hrvatske tradicionalne društvene norme. Bila sam godinama javno zlostavljana od društva i sustava, i to isključivo zbog mojih privatnih odabira.
Želim li ravnopravnog partnera, ljubavnika, mentora? Apsolutno da. Divno je dijeliti život s nekim koga razumiješ i tko te voli. Prilično je jasno da je to teško naći, osobito kompleksnim osobama kakva sam i sama.
Čega se najradije sjećate iz djetinjstva, kakvo je bilo?
Moje djetinjstvo bilo je idilično i sretno. Odrasla sam s mojom voljenom bakicom i tri sestre u našoj maloj ženskoj komuni. Kao dijete uživala sam u seoskom načinu života, prirodi i slobodi koju ti kao djetetu pruža selo. Obožavala sam životinje, osobito konje. U sedamdesetima ljudi su još držali konje i koristili ih za poljske radove. Iz djetinjstva me prate neke idilične slike, poput pijenja svježe podojenog kravljeg, još toplog mlijeka uz topli kukuruzni domaći kruh. Miris zemlje u proljeće, prve lastavice, naša dječja skitanja po šumarcima i nabujalim rječicama...
Moj susjed je imao divnu, staru prekrasnu trešnju na kojoj sam provela mnoge sretne trenutke na užas moje zabrinute bake.
Moje djetinjstvo je obilježila moja divna, draga prva učiteljica Ema Ružić (nažalost pokojna), koja je imala golemi utjecaj na moj život. Moje djetinjstvo obilježavaju uglavnom prekrasne slike i osjećaji. Naravno, bilo je i tužnih. Prvi susreti sa smrću bližnjih ljudi, odsutnost majke...
Koje Vam je razdoblje bilo najsretnije?
Nisam sklona promatranju života na takav način. Život je satkan od različitih faza u životu i svakako su neke bile bolne i teške, a neke bezbrižnije i sretnije. Vjerujem da trebamo biti zahvalni za sve što prolazimo u životu jer nas to oblikuje u ljude kakvi postajemo. Imala sam puno vrlo sretnih razdoblja u životu: od djetinjstva do dolaska u Zagreb, uspjeha u školi, uspjeha u profesionalnom smislu, ljubavnih veza... U svakom razdoblju, pa i onima koja završe jako loše i burno, uvijek postoje prekrasne faze i prvotni zanos. Za mene je svakako jedan od najsretnijih i najznačajnijih odnosa u životu bio onaj s Lanom.
A mogla bih reži da sam upravo na početku jednog vrlo sretnog životnog razdoblja. Nedavno sam pročitala da je krizna godina u životu 47., a ja sam se upravo u toj odselila iz Hrvatske i drastično promijenila život. Nakon nekoliko težih godina opet se osjećam vrlo sretno i zadovoljno.
Koja Vam je neostvarena želja?
Imam puno neostvarenih želja i planova! Kakav je to čovjek koji ih nema! Čovjek bez želja je mrtav čovjek. Želim putovati, učiti, upoznavati nove ljude i kulture...
Jednog dana želim se vratiti u Hrvatsku i baviti turizmom. Turizam je moja najveća ljubav iza glazbe i televizijskog posla.
POGLEDAJTE VIDEO: