Gladno dijete koje je htjelo biti mesar jer “u nji” se svaki dan “jilo meso”. Mladić koji je na Stradunu ugledao djevojku i do kraja za nju čuvao sve nježne riječi svijeta. Prijatelj na kojega bi se svi oslonili kad dođu jutra puna nevolje. Najveća zvijezda kojemu nisu trebale treće traperice jer jedne ima na sebi, a druge su u ormaru. Tako velik, a tako jednostavan. Oliver. Njemu će 7. prosinca pjevati prijatelji u splitskoj Spaladium Areni. Oni bliski, s kojima je živio, koji bi sve dali da je tu. A on je o sebi govorio da je dosadan, smišan i nimalo zanimljiv. Glazbenik koji je iznio najljepše i najtužnije ljubavne stihove. Dva tjedna uoči rođendanskog spektakla “Vridilo je” donosimo 15 nepoznatih priča iz života Olivera Dragojevića.
Možda nije najbolja, možda nije najizvođenija, no “Cesarica” je za Olivera Dragojevića i za njenog autora Gibonnija bila i ostala više od pjesme. Ne samo za dvojac koji je nakon Melodija hrvatskog Jadrana 1993. krenuo svaki u svoja “nova svitanja” nego i za Porin, kojemu je godinu kasnije u njegovoj prvoj sezoni dala ultimativni razlog za postojanje. Jer te 1994., na prvoj dodjeli diskografske nagrade, “Cesarica” je dobila prestižnu trofejnu “staklenku” i kao hit godine, pjesma godine, za najbolju mušku vokalnu izvedbu i najbolji aranžman.
POGLEDAJTE VIDEO:
I započela svoj hod u vječnost. I kao nezaobilazni Oliverov koncertni standard, skladba koju su Oli i Gibo bezbroj puta zajedno izvodili i kao “klasik” u klapskoj izvedbi, ali i u hard rock i jazzy verzijama glazbenika koji su u njoj našli i poticaj i izazov. I priča o nastanku “Cesarice”, kao i sama skladba, koja je redefinirala pojam dalmatinske pop pjesme za novo doba, bila je netipična. “Cesarica” je, rekoh, izvedena 1993. na Melodijama hrvatskog Jadrana, festivalu što ga je te godine utemeljio Zdenko Runjić kao odgovor na prijepore o valjanosti njegove “koncesije” za Splitski festival.
Zbog ratnih neprilika festival nije bio održan 1992., a njegov novi početak godinu dana poslije s Runjićevom Skalinadom kao koncesionarom i organizatorom, pratile su pravna zavrzlama, kontroverze oko pretvorbe tvrtke Dalmacijakoncert te žestoka medijska polemika. Runjić je, držeći da nikakva fuzija dviju posvađanih strana, “zbog moralnih i profesionalnih razloga”, ne dolazi u obzir, odlučio pokrenuti novi festival na plivalištu Jadrana u Zvončacu.
Melodije hrvatskog Jadrana, zahvaljujući Oliveru i “Cesarici”, skladbi tad malo poznatog Gibonnija, nisu mogle imati bolji početak. Zlatan Stipišić Gibonni u manje od deset godina prošao je put od ljepuškastog tinejdžerskog frontmena hard/heavy grupe Osmi putnik - iza koje je ostalo nekoliko dešperatnih albuma i tek pokoji uspješan singl, poput obrade Metkova standarda “Da mi je biti morski pas” - do najuspješnijeg predstavnika autorske pjesme hrvatskog pop-rock mainstreama. Prije negoli je i sam kao singer/songwriter zakoračio na pozornicu, stekao je - kao nekoć i Oliver - gastarbajterski staž.
Doduše, umjesto u boljim hotelima, američkim klubovima i na cruiserima, gdje je Oliver kovao zanat entertainera, Gibo je nastupao s opskurnim njemačkim heavy metal bendovima u mračnim klubovima, a potom prije zvjezdanog uspjeha – kao po obrascu iz kakve patetične holivudske “star-is-born-storije” – preživljavao pišući tekstove čak i pjevačima sa samog dna estradnog hranidbenog lanca. Album prvijenac “Sa mnom ili bez mene” objavio je 1991., u ratno nevrijeme. Karijeru mu je, nasreću, s mrtve točke pokrenuo trijumf na Melodijama hrvatskog Jadrana izvedbom “Dobrih ljudi” te “Cesaricom”, skladbom za koju je, tvrdi, dok ju je još pisao, vidio samo jednog izvođača: Olivera.
Kao i mnoge skladbe koje su postale “javno dobro“, i ova ima zanimljivu i “poučnu” priču. Nje je itekako dobro bio svjestan i Oliver.
“Cesarica je bila prekretnica i dala svemu što sam kanio raditi poseban timbar. Nakon toga počeli su me slušati mladi, naprosto me otkrila potpuno nova publika. ‘Cesarica’ je učinila i da se iz naftalina izvade stare snimke, da se mladi koji me nikad nisu slušali okrenu klasici: ‘Malinkoniji’, ‘Papi’, ‘Galebu’... Svojim san zaokreton učinija da postanu svjesni da ja postojin, ali i da san postoja prije novih pisama. Očito su ih otkrili jer kad san nastupa u diskotekama, one su bile pune nove publike, koja je znala sve moje stare pisme napamet”, kazao mi je.
I Gibonni – koji je, i dok sam radio na njegovoj biografiji “Tajna vještina”, pokazao da ima memoriju s “RAM-om” poput NASA-ina kompjutora – dobro pamti sve o nastanku i okolnostima snimanja “Cesarice”.
“Zdenka (Runjića – op. Z.G.) sam upoznao ranije, na Splitskom festivalu 1990., a kad sam čuo da pokreće Melodije hrvatskog Jadrana, ponudio sam mu dvije pjesme koje sam napisao. Jedna je bila ‘Cesarica’, a druga ‘Dobri ljudi’. Zdenko me pitao koja mi je draža, koju bih sam radije izvodio... Odgovorio sam bez razmišljanja: ‘Dobri ljudi’. Bolja je za mene sto puta od ove druge’. Zdenko je pristao da ja pjevam ‘Dobre ljude’, a za ‘Cesaricu’ je kazao kako mu se čini da bi se mogla svidjeti Oliveru. Nadao sam se da hoće... Sutradan sam otišao do Olivera doma, on je čuo ‘Cesaricu’, svidjela mu se, a ja sam kemijskom na komadu papira ispisao tekst.
Ostavio sam ga na klaviru, a nas smo dvojica sjeli u dnevnom boravku, ćakulali i pili vino... Nismo ni vidjeli da je njegov pas Luna za to vrijeme prožvakao papir s tekstom pisme. Jedva sam je ponovno napisao po sjećanju!”, sjeća se Gibonni. Godinama kasnije i dalje nije bio siguran je li tekst kojeg je napisao po sjećanju bio istovjetan originalu koji je koker španijel sažvakao. I samo snimanje “Cesarice” bilo je posve različito od uobičajenih Oliverovih sessiona, koji bi najčešće bili odrađeni u jednom dahu.
“Oliver je otišao u studio snimiti ‘Cesaricu’, ali je prije toga pitao Gibu kako bi želio da je otpjeva, jer – rekao je – pjesma mu je super, al’ je čudna. Gibo mu je rekao neka je otpjeva po svoju, kako već on zna. Oliver je snimio nekoliko verzija i na kraju su i on i Gibo bili veoma zadovoljni... Došao je doma sa snimkom i mi smo je nekoliko dana slušali jer bila nam je doista izvrsna. No drugima se baš i nije sviđala na prvo slušanje. Sjećam se da je u dane prije festivala k nama u posjet došla i moja mama. Čuvši ‘Cesaricu’, povjerljivo mi je, da Oliver ne čuje, rekla: ‘Ajme, Vesna, od svih pjesama Oliver je za festival izabra najgoru!’ Čini mi se zapravo da mnogi na prvu nisu tu pjesmu skužili, ali kad je ‘krenula’ negdje nakon ljeta, samo se nju čulo”, prisjeća se Oliverova supruga Vesna Dragojević.
Snimanje “Cesarice” u Zagrebu za Gibu je bilo – stresna senzacija. Dok je Oliver bio u studiju Roccoco, Gibo ga je nervozno iščekivao u obližnjem kafiću. Oliver i on nisu tada još bili bliski, Gibo se ustručavao ‘gnjaviti’ ga, no sjetio se zajedničkog poznanika: Nenada Šarića Brade, pokojnog bubnjara Novih fosila i supruga Sanje Doležal, a kojoj je Gibo bio napisao neke tekstove. Zamolio je Bradu da Olivera sa snimanja dovede u kafić. Nakon pića svi su se zajedno vratili u studio, gdje je Oliver Gibonniju pustio snimku i upitao ga sviđa li mu se ili bi želio da je otpjeva na neki drugi način. “Rekao sam mu”, sjeća se Gibonni, “da je za mene i za cijelu moju generaciju bio glavni po pjesmama poput ‘Magdalene’ i ‘Vjeruj u ljubav’, a ne po ‘Žutom lišću ljubavi’ i ‘Teško mi je putovati’.
Zato sam kazao: ‘Tija bi da Cesaricu otpivaš po svoju - ka pravi Oliver’.” Oliver je, kaže Gibo, “Cesaricu” snimao iduća dva sata. Bilo je to pravo čudo jer, usporedbe radi, cijeli je prethodni album, Teško mi je putovati, snimio za samo četiri sata. “Kao autoru koji je tek počinjao, to mi je puno značilo i užasno imponiralo. Oliver je naprosto pokazao da mu je do moje pisme stalo!”, kaže Gibo.
U to su vrijeme bila su sve očitija Gibonnijeva autorska (i izvođačka) meka srastanja rokerskog zvuka “vatrenih ulica i emocionalnosti mediteranske južnjačke utjehe”. Riffovi a la Townshend i queenovske rock-balade koje bezbolno srastaju sa sadržajem dalmatinske šansone, kojoj je Gibo dao novo značenje, klapa Cambi pretvorila je u fenomen klapskog crossovera, a Oliver u nove klasike. Združene, postale su odlike novoga glazbenog brenda: Gibonnija.
I tako je počelo. Gibonni i Oliver ostali su bliski do samoga kraja. Prijatelji i suradnici, dvije glazbene srodne duše okađene i zvukovnicom Mediterana i rocka, rhythm and bluesa ili, kao Oliver, jazza. Ne čudi što je njihova suradnja oplođena brojnim zajedničkim nastupima ali i zajedničkim albumom “Familija” iz 2016. Uostalom, na komemoraciji na kojoj su se od Olivera oprostili mnogi glazbenici i prijatelji, Gibo je, ne mogavši suspregnuti suze, kazao: “Jedan čovik je reka: ‘Oliver, čuvaj se jer ako nam odeš ti i užge nam se Marjan, onda smo propali’.
Meni je ova vijest bila ka da se užga Marjan. Oliver je, sve smo rekli, ništa nismo rekli. Reka je da je on na svome brodu i kapetan i sluga. Ja znam da je on mislio na svoj brod ‘Marko’. Ali mi znamo da je to istina u svim drugim segmentima života. I u njegovoj muzici, i kakav je bio u društvu. Prvi, a za se uvijek zadnji. Ja bih želija reć svome kapetanu da je sve kako triba i da je sve ovo more samo za te“.
Kad je pisao “Cesaricu” misleći na Olivera kao njezina idealnog izvođača, zacijelo nije ni slutio da je neke nove pučine i obzore baš on otkrio svom omiljenom pjevaču i “kapetanu”. Također i sebi. Ako je Gibinom skladbom Oliver dobio odskočnu dasku za novi postrunjićevski uzlet, i Gibonni je nakon “Cesarice” i “Dobrih ljudi” te još nekoliko hitova s festivala, poput zadarske “Ove dvije duše” te uspjeha na Melodijama “Ako me nosiš na duši” i “Projdi vilo”, postao velika zvijezda.
Ipak, “Cesaricom” su više profitirali i Runjić i Dragojević. Prvi je dobio skladbu koja je njegovu festivalu već prve godine donijela Porinom nagrađen megahit, ali i masne tantijeme koje mu je Gibo prepustio (što je bio jedan od uvjeta za “prolazak” skladbe na festivalu), a Oliver sjajan uzlet za novu fazu u karijeri te ugled i status megazvijezde što nije imao nikada dotad.
Zanimljivo je da Oliver nikad na Melodijama nije dobio festivalski Grand Prix. Čak i te “nulte” godine novog festivala koji je iznjedrio “Cesaricu”, Runjić je, kalkulantski igrajući na publiku sklonu populističkim kavanskim napitnicama, Grand Prix usmjerio prema Draženu Zečiću i njegovoj “Govore mi mnogi ljudi”. Ipak, i bez velike nagrade tog festivala “Cesarici” je uspjeh bio zajamčen, a Oliveru su se širom otvorila vrata prema novoj, mlađoj publici.
“Istina je da Oliver sve do ‘Cesarice’ nije bio velika zvijezda koja može rasprodati sportske dvorane i imati više od 5000 ljudi na koncertu. Zapravo, nakon ‘Cesarice’ kao da se konačno naplatio za sve što je radio od Batala naovamo”, tvrdi Vesna.
Već u zimu 1993. na Oliverovu tradicionalnom sezonskom koncertu u “Lisinskom” bilo je svima jasno da je “Cesarica” hit koji se može ogledati s “Galebom” i “Oprosti mi pape”. Odnosno kako će to poslije komentirati Kićo Slabinac, da je sveprisutna pjesma, zbog koje se čovjek boji otvoriti i frižider da ona ne ispadne iz njega. No što dalje?
“Olivera mnogi i danas doživljavaju kao nekoga kome je posve svejedno kojim će putem ići njegova karijera te što će pjevati i svirati. To nije tako. I on ima pravi muzičarski ego. Nema tog izazova koji je tako velik da ga on ne bi prihvatio ako doista želi pokazati da je kompetentan glazbenik i pjevač. Mislim da mu se baš to dogodilo nakon ‘Cesarice’ te da je svoju novu fazu u karijeri koja se tad začela doživio kao pravi izazov”, kazala mi je Meri Cetinić, negdašnja Oliverova susjeda i u Splitu i na Korčuli.
I bila je u pravu. Jer nakon “Cesarice” Oliver je postao i megazvijezda i kultni pjevač čije su pjesme i nakon “Cesarice” ispisivale njegov neizbrisiv trag u beskraju.