Nisam ni kroničar ni svjedok vremena nego novinar-fotoreporter koji je samo nastojao pošteno raditi svoj posao. Tako je za života govorio samozatajni fotograf Pavao Cajzek Pablo, kako su ga od dragosti zvali, čija je stota obljetnica rođenja u ponedjeljak svečano obilježena u zagrebačkoj Kinoteci dokumentarnim filmom o njemu u produkciji Muzeja za umjetnost i obrt, Večernjeg lista, Pixsella i HTV-a.
Prijateljevao je s Tinom Ujevićem, Josipom Vaništom, Miljenko Stančićem... Antologijski su njegovi portreti Tita, Pelea, Gabi Novak, Mire Furlan, pa detalj sa snimanja filma 'Tko pjeva zlo ne misli' s Reljom Bašićem i Mirjanom Bohanec ili pak gledanje nogometne utakmice na Trešnjevci 1958., kad su navijači poslagani na zaprežna kola i gledaju 'preko plota'.
Zabilježio je i oca i sina Lebarović kad su 1960. mijenjali 'vuru' na Trgu i 'zeznuli' sve koji su zakazali taj dan čvenk pod satom, a tu je i slon koji se šeće pokraj zagrebačkog HNK 1970. (tad su djelatnici ZOO-a pokušavali popularizirati vrt)...
Mogli bismo unedogled nabrajati Cajzekove zgode i nezgode iz njegova objektiva. Nebrojeno ih je mnogo, što ne čudi jer, kako su na panelu nakon projekcije filma govorili Cajzekovi učenici Siniša Hančić, Drago Havranek i Josip Bistrović, bio je radoholičar koji je strastveno bio zaljubljen u svoj posao. I točno je znao u kojem trenutku škljocnuti... Kad je taj, kako je govorio Cajzek, vrhunac događaja.
- Ako u jednom danu nisi upoznao najmanje dva nova čovjeka, onda nisi za ovaj posao - često je Pablo govorio učenicima kojima je predavao Osnove novinske fotografije u zagrebačkom Obrazovnom centru za kulturu i umjetnost od 1979. do 1987, a od 1988. u Vjesnikovu Centru za izobrazbu novinarskih kadrova. Cajzek je znao cijeli Zagreb i cijeli Zagreb je znao njega.
- Moje srce je večeras prepuno. Zahvaljujem, dragi prijatelji, gosti i svi koji ste poznavali mog oca, jer on ne samo da je bio dobar otac nego je nadasve volio ljude. I to se vidi. Učio je od najboljih umjetnika, Vanište, Stančića, Džamonje, Murtića... Svi su oni bili naši kućni prijatelji. Imala sam tu čast da mi je Gustav Krklec čitao priče, Dragutin Tadijanović svoje pjesme... To je bilo vrijeme istinskog druženja, ljubavi prema drugima, prema umjetnosti... Sjećam se kako me tata prvi put odveo Stančiću, gledala sam na zidu Picassa, no meni je oko palo na zdjelu punu čokoladnih tortica. Imala sam privilegiju jer rijetko koje dijete je imalo priliku jesti nojevo jaje. ZOO je neprestano zvao tatu da zabilježi neki njihov događaj - rekla je emotivna kći Pavla Cajzeka, Andrea Mimica.
Rođen u Čakovcu 1923., cijeli radni vijek proveo je kao Večernjakov fotoreporter do umirovljenja 1985. No ni u mirovini nije mirovao. Na prvu je izložbu čekao gotovo cijeli život i dočekao je 1994., pet godina prije smrti. Slikovito je to sinoć opisala njegova kći Andrea:
- Kad je bila izložba, sjećam se kako je Josip Vaništa tati rekao: 'Pa ti si doživio za života ono što rijetko koji umjetnik može doživjeti - pažnju'. Zato hvala svima još jedanput što je doživio pažnju na ovu svoju obljetnicu.
Još je na tisuće Cajzekovih nerazvijenih negativa koji tek čekaju biti razotkriveni i tko zna kakve zanimljive zgode iz njegova objektiva skrivaju...