Domaće su umjetnice u diskursu povijesti umjetnosti često zanemarivane i smještane na tek rijetkima vidljive odvojke kulturne povijesti. Priča naše najvažnije akvarelistice s prijelaza stoljeća, Slave Raškaj, nije iznimka, a imperativ šutnje koja se nadvija nad posljednjim razdobljem njezina života sakriva je još i više.

Na taj je zakon šutnje svojim pripovjednim tokom pristala i ilustrirana knjiga “Šest šetnji Slave Raškaj” etablirane domaće književnice Sanje Lovrenčić i ilustratora Dominika Vukelića.

Naime, “šetnje” iz naslova predstavljaju šest razdoblja slikaričina života: djetinjstvo u Ozlju, školovanje u bečkom Zavodu za gluhonijeme i njegov nastavak u Zagrebu, polaženje satova kod “velikog hrvatskog slikara”, priznanja na izložbama u onodobnim metropolama i povratak u rodni Ozalj, no posljednja se tužna “šetnja”, u stenjevačkom Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne, osim u pogovornoj priči o slikaričinu životu, ne spominje.

Propust bi se u biografskom smislu mogao smatrati “velikim”, no uzme li se u obzir kako je knjiga namijenjena mlađoj publici, treba reći i kako je pravo umijeće na šezdesetak stranica ispisati esenciju jednoga života, opisati kontekst i podariti razumijevanje. I prenijeti poruku o nedostacima koji ne moraju biti prepreka uspješnom životu.