Iskreno, bilo mi je jako ugodno reći: William, otiđi i napravi mi šalicu čaja!
Sijedi gospodin, okićen medaljama, jedva je završio ovu rečenicu od smijeha.
Sprovod je gotov, sjedimo u jednom pubu na zapadu Londona, u društvu Petera Richardsona. Peter, u svojoj uniformi i odličjima, prepričava kako je upoznao tada mladog princa. I ne samo to, podučavao ga je.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Služio sam u ratnom zrakoplovstvu, na Falklandskom otočju, imao sam čin bojnika. Dalje sam nastavio karijeru u avijaciji. A prvo da ti kažem o Charlesu, sadašnjem kralju. Dakle, posjetio nas je na otocima i tada je uspio pobjeći od osiguranja na nekih pola sata. Bio je u redu, popili smo nekoliko piva i činio se kao normalan tip - priča bojnik Richardson, a znatiželjni prolaznici okupljaju se oko naših stolova. Jedan od njih priča kako se kao petnaestogodišnjak rukovao s Charlesom. Kaže da mu je gotovo slomio ruku stiskom.
A što je s princom Williamom, starijim sinom aktualnog kralja?
- E da, znam i njega. Radio sam kao instruktor na potrazi i spašavanju. Predavao sam princu. I eto, mogu ti reći da mi je iskreno bilo drago reći mu: Williame, otiđi i napravi mi šalicu čaja - ponavlja Peter hihoćući. Smije se cijela terasa.
A je li, kakav mu je bio čaj?
- Nije loš. Ali tost mu je bio prilično jadan - smije se stari vojnik, medalje mu klepeću na prsima.
- Ali znaš što još? Bio sam i u Hrvatskoj! Pilotirao sam za vrijeme rata, prevozio za specijalne jedinice pri NATO-u. Bili smo stacionirani u Splitu, u barakama. Kako ono, Đivulja? Divulje, tako je - ozbiljno sad govori gospodin Peter. Emotivan je, ovaj dan je ostavio traga i na njemu. Ostavio je na mnogima.
Ispratili su kraljicu, u grandioznoj i povijesnoj ceremoniji. Njen lijes, uokviren cvijećem, članovima obitelji, svim rodovima vojske i uz prisustvo stotina svjetskih državnika u smrknutim odijelima zaputio se daleko od objektiva kamera. Daleko i od svih onih tisuća, stotina tisuća ljudi koji su u ponedjeljak koračali zatvorenim londonskim ulicama.
Među njima smo čuli i poznat govor. Gospođe Nina i Laura potegle su iz Zagreba da isprate najdugovječnijeg britanskog monarha.
- Došle smo da vidimo ovo, da nam ostane u pamćenju. Da možemo pričati unučadi. A i drago mi je vidjeti da ima još našeg svijeta ovdje. Neka, lijepo je to - kazuju žene na putu prema Hyde parku. Tamo su postavili ogromne ekrane na kojima je nepregledno more pratilo misu u westminsterskoj opati, slušalo riječi canterburyjskog nadbiskupa, dostojanstveno utihnulo pri minuti šutnje i zatim gromoglasno zapljeskalo pri intonaciji gajdi na kraju službene ceremonije.
Pljeskao je i Ned, simpatičan gospodin koji se tu zatekao s obitelji. Ustupio nam je ljestve za snimanje.
- Znanstvenik sam. Živim u pregrađu Londona cijeli život, bio sam na njenom jubileju 1977., bio sam na vjenčanju Diane i Charlesa... Što me spaja s monarhijom? Osjećam to na nekoj osobnoj razini. Znači mi ideja kraljice, ono što je ona predstavljala. Značila je stabilnost, bila je tu i hodala ovuda još prije nego što sam se rodio. A vidi me sad, sredovječan sam čovjek. Ona je britanska stvar, znaš? Naš simbol - klima glavom Ned.
Sudaramo se s masom, mimoilazimo se s grupom časnih sestara koje se penju na prste kako bi vidjele dio povorke, pričamo s prolaznicima. Jedna od njih, nije se u žurbi stigla ni predstaviti, rasplakala se na jednostavno pitanje. Što joj je značila kraljica?
- Sve. Ma sve. Bila nam je sve. Ona je Britanija - poručila je ganuta žena i otrčala dalje.
Ne dijele, doduše, svi njeno mišljenje. Noć prije, u zadnjim satima prije početka službenog ispraćaja, redovi za izražavanje posljednjeg pozdrava i dalje su se gomilali uz Temzu. Stotine, tisuće ljudi, polako i strpljivo su koračale prema Elizabetinom odru. Nije im smetala ni kiša, ni sunce, ni hladnoća ni vrućina. Među njima, točno nasuprot reda, neki muškarac parkirao je bicikl. Izvukao je megafon i počeo im dobacivati. Ništa nepristojno, ništa vulgarno. Sarkastično, kakav samo britanski humor može biti, hvalio je njihovu odanost kraljici, hvalio novog kralja, hvalio cijeli koncept mornarhije. Zvao ih je da plješću sami sebi, kraljici koja je "umrla u siromaštvu i brizi za obespravljene", cinično im poručivao da su iznimno inteligentni i da mu je čast što dijeli državu s njima. Ukratko, zajebavao ih je u zdrav mozak.
Zanimljivo, osim nekoliko vrtećih glava i uljudnih odgovora, nitko nije izgubio živce. Nitko nije psovao, nikome nije bilo do incidenta. Ekstravagantnog muškarca je čuvala vojska, kasnije se pojavila i policija. Vidjeli smo kako se zajedno opušteno smiju. Dobra lekcija iz demokracije i slobode govora.
Neobično je zapravo kako toliki grad, s toliko kultura i suprotstavljenih mišljenja, glatko funkcionira. Kako ljudi koji očito preziru monarhiju i sve što ona predstavlja komotno žive s onima kojima je kraljica i sve što ono predstavlja bila svetinja.
Kirk nam je pokušao elaborirati. Kršan, brkati Velšanin u kiltu i sakou. Uhvatili smo ga na povratku s ispraćaja. Topovi su upravo ispucavali počasni plotun, morao nam je vikati na uho.
- Zašto sam došao? Nisam upoznao kraljicu ni bio u njenoj prisutnosti. Doduše, bio sam u kraljevoj, upoznao ga, vidio i Williama nekoliko puta, ali nije stvar u tome. Stvar je u odnosu prema našoj zemlji. Ona je uvijek bila tu, razumiješ? Nije bila samo kraljica ove zemlje i Commonwealtha. Smatram je bakom svijeta, ako shvaćaš što želim reći. Svi smo znali i znamo tko je ona i svi su dirnuti njenim odlaskom na neki način. Bez obzira radilo se o modi, o ekologiji, politici ili kontinuitetu naše države, ona je bila tu. Britanska kraljevska obitelj bila je sadržana u njoj, u njenom liku i osobi. Približila je te ljude nama i cijelom svijetu - viče brkonja u kiltu dok topovi odjekuju.
Vraćali smo se preko Picadilly Circusa, inače blještavog i raspištoljenog komada Londona, na razmeđi između mondenih i umjetničkih četvrti. Gigantske reklame izmjenjuju se brzinom flipera, teško je gledati u njih.
Sad ih nije bilo. Cijeli Circus bio je u crnom, s Elizabetinim incijalima.
POGLEDAJTE VIDEO: SPROVOD UŽIVO