Bajka o monarhiji prva je koju naučimo u djetinjstvu. Ne svojom voljom, ulazimo u taj idealiziran svijet gdje se poistovjećujemo s ljudima u čijoj koži se velika većina nas nikada neće naći. Suludo je zapravo, zamisliti se s ovim odmakom nad tim senzibilitetom za plemićke tegobe, koje su u narodnoj književnosti i usmenoj predaji ipak nadživjele sve ratove, previranja, cijepanja starog kontinenta, brojne krize i popratnu glad i neimaštinu sveg drugog stanovništva, koje i dalje ostaje bespogovorno slijepljeno uz tu ideju neke čiste ljudskosti među onima koji su rođeni u stvarno jedinstvenoj privilegiji, koja dakako nosi i debeli sloj težine. Dio je bajke je uvijek naravno disrupcija tog sistema, ulazak nekog pučanina (jasno, najčešće pučanke) u svijet kojem je ipak intelektualno, a često i emotivno nadmoćna.