Druga sezona showa “Do posljednjeg zbora” pri samom je kraju, a Dražen Siriščević tek se priviknuo zboristima koji će ispasti reći ‘ne’.

- Bilo mi je strašno u početku. Nakon svake emisije, umjesto da dijelim sreću s onima koji su prošli, tugovao sam s onima koji su ispali - kaže Siriščević, koji je kao član žirija zamijenio Krešu Dolenčića, a lani je sudjelovao i u pokretanju showa koji je publika s lakoćom prihvatila.

- Bio sam dosta skeptičan jer naša sredina nije bogata zborskim pjevanjem, nema puno zborova. Sada sam sretan jer sam bio u krivu. Emisija je napravila velik pomak, potiče nešto istinski vrijedno. Zato i tvrdim da u njoj nema ni pobjednika ni gubitnika. Velika je stvar uopće nastupiti u njemu - dodaje.

Sa Sanjom Doležal odrastao je na Knežiji

I danas ga prije svake emisije bude strah kako će ocijeniti te mlade ljude. Drago mu je biti u društvu s maestrom Vladimirom Kranjčevićem, kojeg poznaje još od malih nogu. Bio je prijatelj njegovih roditelja, a pjevačica Sanja Doležal nekad mu je bila susjeda. Odrasli su, kaže, u zagrebačkom naselju Knežija, gotovo u istoj ulici.

Nije primadona, ali su ga nagovarali da uđe u show

Drago mu je sjediti s njima u žiriju, ali uvijek ga brine kako će ocijeniti zbor. Upravo zato su ga, priznaje, i trebali nagovarati da sjedne u žiri.

- Ne zato što sam primadona nego zbog tog straha koji sam osjećao u prvim emisijama - priznaje.

Iako je tijekom odrastanja slušao klasiku, već kao mladić se počeo zanimati za druge vrste glazbe.

Kolegama iz razreda približavao bi operu, a oni bi njega nagovarali na rock. Tad je iskočio iz kolosjeka klasike i s dečkima osnovao bend Kapi kiše. Siriščević je svirao gitaru i klavir, u kvartu su, priznaje, bili popularni, curice su zapisivale njihove pjesme.

- Imao sam i velike ambicije oko benda zato mi je sada krivo što nisam otišao u tom smjeru. Ne mogu izvoditi operu, za to nemam glas, a biti operni pjevač je najljepše što se nekome može dogoditi. Možda sam se mogao baviti rock’n’rollom. Dogovarali smo se nedavno da se ponovno okupimo. Čak sam počeo vježbati, pa svirku opet zapustio, ali ideja me ne napušta. Obnovit ćemo bend i posvetiti mu se ozbiljnije - najavljuje glazbenik koji rado sluša glazbu svoje mladosti, Beatlese, stari Genesis, Jethro Tull i ekipu.

Mama Nada Ruždjak slomila je kuhaču na njegovoj riti

Odrastanje pamti po blagosti majke, velike operne zvijezde Nade Ruždjak. Bila mu je veliko utočište i uzor, ali pamti i da ga je jednom dobro nalupala, što joj je poslije često spočitavao. Sve su mu slike i danas svježe, pamti poklone koje mu je spremala za Svetog Nikolu. Živjeli su u podstanarskoj sobi u Primorskoj ulici. Kad bi bio snijeg, vozila ga je na sanjkama iz Primorske do HNK i nakon probe ga vukla nazad.

- Kad sam odrastao, poklonio sam joj kuhaču jer me njome istukla kad sam imao 13 godina. Pukla je na mojoj riti. Plakao sam kao kišna godina, mami je bilo krivo pa se i ona rasplakala. Istukla me jer sam kasnio iz škole. Prijatelj i ja smo se vraćali, a on je prepričavao Karla Maya. Tako dobro je pričao da sam ga pratio doma, pa onda on mene i tako sat vremena. Došao sam iz svijeta Winnetoua i Old Shatterhanda, iz sna, a dočekala me ljuta, zabrinuta mama jer je bila noć, a ja nisam dolazio - prisjeća se.

Majka ga je ‘inficirala’ klasikom u toj mjeri da mu je odredila život, no Dražen to nije napravio s 15-godišnjom kćeri Anom.

- Nekad smo je uspavljivali Verdijem, Mozartom, a danas Ana sluša sve što slušaju kolegice iz razreda. Čak ni ne znam što. Kao djevojčica je odlazila s bakom u kazalište, na balet, to je jako voljela. Sada živi kao i svi njezini vršnjaci. Završila je nižu glazbenu školu, flautu i teško je sad reći hoće li se kasnije nešto bakino u njoj probuditi. Nadam se da hoće - kaže.

Supruga Marija velika mu je podrška i razumije što ga zbog posla često nema doma. Siriščević kaže kako, nažalost, ni nema drugog izbora, ali teško mu je suočiti se s time da doista radi od jutra do mraka.

Ksenija Urličić dala mu je zeleno svjetlo za 'Operu Box'

- Kad počneš stvarati, želiš mijenjati svijet, ostvariti snove i radiš non - stop. Mislio sam da će nakon nekog vremena sve ići samo od sebe. Jer sam napravio dobar zamah. Dogodilo se suprotno. Danas radim još više nego u početku. Kad dođem doma u 17 sati, kći misli ili da sam bolestan ili da se nešto dogodilo jer nije navikla da tako rano dolazim doma. Inače je koji put zateknem prije nego što ode spavati. Vidimo se ujutro kad je vozim u školu. Obitelj dosta trpi u svemu tome, ali nastojim im sve nadoknaditi preko ljeta. Dogodilo se ono što mi je i mama zamjerala: dijete odraste, godine prođu i to se vrijeme više ne može vratiti - govori.

Kad je prije više od dva desetljeća počeo raditi “Operu box”, zeleno svjetlo dala mu je ondašnja urednica Zabavnog programa Ksenija Urličić. U redakciju Ozbiljne glazbe nije mogao jer su mu rekli da nema formalno obrazovanje. Umjesto muzikologije, naime, završio je književnost i filozofiju. Zato je “Operu box” ponudio Kseniji.

- Kakvu operu u Zabavnom programu? - pitala je Ksenija.

Obećao sam joj dobru emisiju koju će svi gledati. Dala mi je podršku, gledanost je bila odlična i pokazalo se da emisija ima smisla - govori.

U njoj je ugostio najveće svjetske zvijezde opere, pred kojima i danas, priznaje, ima jednaku tremu kao i na početku karijere. Nikad mu nije bilo svejedno stati pred Dominga, Carrerasa, Elinu Garanču... Osim za HRT, radio je i za austrijsku, talijansku televiziju, pa se i neformalno družio s njima. Neki od njih se stalno ponašaju kao dive. Hiroviti su, otkriva, danas je ovako, sutra onako.

- Taman pomisliš kako se otvorio, sve bude divno i krasno, a sutra vidiš nekog drugog koji izgleda kao i onaj od jučer, samo se ponaša drugačije. No, lijepo je kad te Plácido Domingo nakon intervjua pozove na ručak. Te trenutke pamtiš za cijeli život - kaže.

Raduju ga moderne izvedbe klasike koju sviraju Maksim Mrvica, 2Cellos, Ana Rucner. Ne brinu ga puritanci, dušobrižnici koji se zgražaju nad time. Kaže da su to ljudi koji bi glazbu zatvorili u geto, izolirali.

- Ima i onih oštrih koji to zovu prostituiranjem. Apsolutno se s time ne slažem. Napadali su i Tri tenora, kako ništa ne valjaju. Ti ljudi zapravo ne vole glazbu, vole sebe i svoj izolirani i zatvoreni ukus. Glazba postoji zato da bi se širila, mora biti otvorena za sve. Sve su to obrazovani glazbenici, osvojili su nagrade po svijetu - govori.

Upravo u Bečkoj operi često je radio i sa svojim prijateljem, preminulim maestrom Vjekoslavom Šutejom. I danas mu nedostaje te dodaje da zbog njega i sjedi u ravnateljskoj fotelji Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.

- On me doveo u Lisinski, na njegov sam nagovor prihvatio poziv. Bili smo bliski prijatelji. Nismo se u svemu slagali, ali jesmo u tome da radimo zajedno. Uvijek bismo se usuglasili oko posla. Nije bio baš lagan za suradnju, a nisam ni ja. Znao sam se pobuniti. 

Raduje se kad u Lisinskom ugleda Ivanu Šutej s djecom

Kad smo u Beču radili ‘Božić u Beču’, zakvačili smo se dan prije koncerta. Ali opet je sve izašlo na dobro, dogovorili bismo se. Tužan sam kad radim koncerte za njega. Još ne mogu vjerovati da je tako, da ga nema. Otišao je u naponu snage - priča Siriščević.

Obraduje se svaki put kad u Lisinskom vidi maestrovu udovicu Ivanu Šutej s djecom Nikšom i Emom. Čuju se, kaže, često, ali ne onoliko koliko bi Siriščević želio.