U okviru serijala “Velikani hrvatskoga glumišta” u nedjelju, 14. ožujka na Prvom programu od 20:10 HTV će emitirati epizodu posvećenu pokojnom glumcu Vanji Drachu. Slavonac, rođen u Bošnjacima pokraj Vinkovaca 1. veljače 1932., odrastao je u obitelji vinkovačkog liječnika koji je umro vrlo mlad, kad je Vanji bilo tek 11 godina. Prva Drachova ideja bila je da će i on jednog dana postati liječnik, pa je došao u Zagreb i upisao medicinu.
- U mojem razredu u gimnaziji u Vinkovcima većina nas je bila okrenuta prema prirodnim znanostima, medicini, veterini... Kad sam došao u Zagreb, prvi sam put ušao u pravo, veliko kazalište. Toliko me očaralo da je medicina jednostavno u meni umrla - rekao je u jednom od malobrojnih intervjua.
Prijatelj Ivo Fici nagovorio ga je da ode na prijamni ispit na Akademiju dramske umjetnosti. Pred komisijom, u kojoj su sjedili autoriteti Branko Gavella, Bratoljub Klaić, Vlado Habunek i Mladen Škiljan, interpretirao je Držićeva Stanca. Gavella nije bio s njim previše oduševljen, ali je Klaić predložio da ga uvjetno upišu na prvu godinu. Nakon uspješno položenih ispita nastavio je studij i otad je odigrao na stotine različitih kazališnih likova. Tijekom života snimio je relativno malo filmova, ali je zato često dobivao uloge u TV serijama. Mnogi su ga doživljavali pomalo hladnim i nepristupačnim, pa je često igrao i negativce. No bio je nenadmašan u pretvaranju epizodnih uloga u pamtljive likove.
Nakon završenog studija dvije godine je proveo u kazalištu Gavella, a onda je na nagovor Bojana Stupice prešao u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Ipak, nije bio sklon institucijama i od 1975. godine postao je slobodnjak - bez stalnog angažmana u nekoj kazališnoj kući. Od 1975. pridružio se Relji Bašiću i njegovoj trupi “Teatar u gostima” s kojim je do 1980. nastupao po bivšoj državi. Tijekom 80-ih igrao je u gotovo svim kazališnim kućama u Zagrebu, a uz to desetljećima je surađivao u Dramskom programu tadašnjeg Radio Zagreba.
U karijeri je glumio u 20-ak igranih filmova, a čak je konkurirao i za ulogu Tita u “Sutjesci”, ali ga je pobijedio Richard Burton. Navodno je imao veliku tremu, pa ulogu nije dobio. O tome je Drach jednom rekao:
- Imao ja tremu ili ne, duboko sam uvjeren da bi tu ulogu ipak dobio Burton. Postojali su drugi razlozi zašto je ulogu trebao dobiti slavni glumac, a ne ja - u svijetu anonimni Drach.
A što se tiče treme, svaki ozbiljan čovjek je mora imati zbog odgovornosti. Kako je govorio, uvijek je posao držao podalje od obitelji. Smatrao je da je to dobro i za obitelj i za njega.
- Nikad nisam svojim poslom htio opterećivati obitelj. Izbjegavao sam čak da se o tome previše govori. Sjećam se kad sam igrao u Kušanovoj dječjoj seriji ‘Dvadeset slavnih’. Moj sin Saša je bio još mali. Bavio sam se s njim kad god sam imao vremena. Jednom smo otišli u Mokrice na izlet. Igrali smo se, a neka djeca su me prepoznala i počela su se oko mene okupljati i zapitkivati me o seriji. Opazio sam da je to smetalo Saši, bio je ljubomoran i shvatio sam da obitelj mora ostati izvan toga. Mrzim mistifikaciju bilo koje vrste, a jedan oblik mistifikacije može se dogoditi u vlastitoj kući. Kad počnete raditi oltar od svog posla i maltretirati ukućane da hodaju po prstima jer vi zaboga - radite! - ispričao je svojedobno.
Kako je rekao, djetinjstvo i mladost u Vinkovcima ostali su mu u predivnom sjećanju zbog neograničene slobode koju je imao.
- Imao sam Bosut, prašinu, mogao sam krasti voće, gacati bos po blatnjavom šancu i onda dobiti doma batine. Mogao sam, čim bih izašao iz škole, izuti cipele i hodati bos do kuće. Zato uvijek žalim što moj sin nije odrastao u manjemu mjestu. Djeca iz malih sredina su puno više znatiželjna. Osim toga odrastao sam bez televizije, pa sam sve morao saznati iz knjiga i uključiti fantaziju da bih zamislio kako to što sam pročitao zapravo izgleda - ispričao je glumac.
Vanja Drach umro je 6. rujna 2009. Njegova udovica Tea Drach tad se prisjetila kako nije želio priznati da je bolestan:
- Počeo je kašljati i kad su otkrili da je to rak pluća i bronhija, otišao je. U samo četiri mjeseca. Ja sam ga tjerala da ide doktoru. On se nije dao, govorio je da će proći. Nije bio nemoćan, tek je prije kraja oslabio. Nije se ni žalio. Bio je prepametan da ne bi znao što mu je. Kad je čuo dijagnozu, znao je da je gotov. I mama i tata su mu umrli od raka. Cijela familija. Imao je u glavi da će se to i njemu dogoditi.