Za Zagrepčane, pa i goste, teško se probijati kroz prljavštinu grada koja nam je svaki dan servirana na pločnicima. Aktivistima na vlasti to kao da nije u fokusu. A Zagreb nam pred očima odumire, pred nosom smrdi.
Veliki Ivo Robić pjevao je o golubovima, a i oni su uz ovakvu vlast na izdisaju. Sramota na sve strane, Dinamo je ušao u Ligu prvaka, a velike će klubove ugostiti na onom ruglu, ali to je već stoput ispričana priča.
Krasili su taj Zagreb nekad ulični svirači. Bili su tamo od Đukice, starog šmekera, do Kraljeva ulice. I njih je danas sve manje. Kao da s prljavštinom i čudnim ljudima odlaze oni koji su na ulici Zagrebu davali šarm, štih možebitno dobroga grada. Svega je toga sve manje. Ali ipak ima.
U Oktogonu je gospođa koja s gitarom i pjesmama dira u dušu, malo dalje na Ilici često trombon svira mali Jakov, student zagrebačke Muzičke akademije. Mlad, zgodan, prpošan, a kažu i talentiran uveseljava Zagrepčane na putu do Dolca u kakvo nedjeljno jutro. Ima tih mladih entuzijasta, sviraju violine, gitare, trube..., postavljaju se na gradske ulice i sviraju.
I to dobro, i to ne smijurije poput Baby Lasagne, Lepe Brene ili Aleksandre Prijović. To vrijedi na ulici malo zastati i poslušati, a ako ste slučajno u “kasti” koja je barem malo potkožena, odnosno okrznuta kakvom povišicom, možete i baciti koji cent u tu škrabicu.
Više se isplati ulagati u takvu djecu, radišnu i talentiranu, nego što su si “ovi gore” sad, nakon “izdašne povišice”, sredili i nove mobitele. Koliko rade, ne količinski, iako je i to upitno, kvalitativno, previše bi im bila i telefonska govornica.