Hotel Esplanada, pjenušac, pokoja butelja i raspoloženi Davor Gobac. Svi sastojci za sjajan intervju i snimanje bili su tu. Možda čak i malo previše. I dokaz da je pjevač Psihomodo popa, zapravo, jedna od rijetkih rock zvijezda. A Gobac to je, svjedoče tome pjesme, nastupi, stil...
Dvanaesti album izašao je 12. travnja. “Vjerujem u čuda”. U čuda vjerujete, ne vjerujete?
Je, ja vjerujem u čuda. I zato sam zadovoljan albumom. Ovaj album jedan je od onih koji je jako brzo izletil, da ne velim iscuril. Ima deset pjesama, devet je objavljeno, čekamo još od publishera Ramonesa dozvolu za tu desetu stvar da je objavimo. I to je to. Omot je odličan. Radio ga je Dinko Cepak, Marko Nemec i ja smo to uobličili u omot.
Zašto baš Mickey Mouse?
Nije to Mickey Mouse, to je psihomiš. Psycho Mouse. MotherFucker Mouse. Fucking Mouse.
Volite miševe?
Volim. Pogotovo bijele. To su moje kućne životinje. Držim ih po zidovima, a bogami i u vitrini.
Viđate ih?
Viđam ih, da. Viđam ih kad smo u istom prostoru. Inače, dresirani su. Glasaju se, ne znam baš kak se svi zovu jer ih puno ima.
Osim miševa, ima i gudača?
Ima. To je počelo sasvim slučajno. Napravili smo te snimke bas, bubanj, gitara, ja sam otpjeval i onda je naš bubnjar Tin poslal to svom frendu Arnoldu u Istru. I Arnold je raspisal gudače kak ga je furala muzika, poslao nam je i meni se to baš svidjelo pa smo prihvatili gudače. Zapraf, još je u nekim drugim stvarima naš producent Skansi dodao neke gudače i tak su gudači ispali na ovoj ploči lajtmotiv. Lagani... Mi i Beethoven. Betumen, da ne velim.
Psihomodo pop je 40 godina na sceni. Jeste li si to mogli zamisliti?
Pa ne. To je bilo jako apstraktno. Sjećam se kak godinama nismo mogli realizirati prvu ploču, stalno problemi oko ugovora. Kužiš, i na kraju sam prvo dobio ugovor za Suzy, već smo na četvorki Radio Zagreba snimali materijal, ali sam ipak htio da snimimo tu prvu ploču za Jugoton. To je tad bila najveća firma, znao sam da će najviše ploča prodati. I onda usred tog snimanja skužim da je ovo okej, ali nije to to. Nekak sam imao osjećaj da možemo još jednu štengu napraviti. Nazovem Piku Stančića, sviral sam s njim već za Le Cinema, ali smo se nešto po putu razišli. Tak ga nazovem i pitam: ‘Piko, hoćeš li nas producirati’. On: ‘Hoću, za koga imaš ugovor?’. Ja kažem: ‘Pa u tom i je problem, nemam ugovor. Mogu snimiti za Suzy, ali htio bih za Jugoton. Onda je zbilja Piko otišao, dogovorio se sa Škaricom i dobili smo ugovor. Rekao je: ‘Preuzimam na sebe odgovornost, ja ću ih producirati’. I tako je napravljena ‘Godina zmaja’, koja je zbilja danas legendarni album. Čak su mi rekli kolekcionari ploča da kad ideš kupovati ‘Godinu zmaja’, ako je dobro očuvana, ide i do 100 eura. Vjerojatno i ‘Sexy Magazin’, ‘Live in Amsterdam’...
To su bile dobre tiraže.
Da, mi smo tu prvu ploču prodali u više od 60.000 primjeraka već onda. Ona je do danas i u nekom većem tiražu prodana. Nikad poslije nije ‘Godina zmaja’ izdana na vinilu, što je nevjerojatno.
Tko bi danas to mogao napraviti?
Croatia Records. Oni su vlasnici materijala. A ‘Unpljugd’ isto nikad nije izašao na vinilu, što je isto šteta. Do ‘Tko je ubio Mickeya Mousea?’, nakon toga su počeli CD-ovi.
Turneja je počela...
Da, počeli smo u Karlovcu, to je moj rodni grad. Prošlo je dobro, bilo je ljudi, dobro smo odsvirali novi raspored pjesama. Zadovoljan sam, sad idemo dalje.
Karlovac je vaš rodni grad. Je li drukčiji osjećaj sad kad ste bili tamo?
Uvijek mi je drago, ali već dugo ne živim u Karlovcu. Uvijek se tamo dobro osjećam. Nemam više taj osjećaj kao kad sam bio mlađi, ali mi je uvijek drago doći vidjeti stare prijatelje.
Slijedi Split 25. svibnja, u zagrebačkoj Areni “prašite” 12. listopada. Što između?
Imamo 40 dogovorenih koncerata. Hoćeš baš sve da ti ih nabrojim?
Da! (smijeh)
Snimaš... Sad ću da ti kažem. Baška, Trebinje, Bjelovar, Samobor, Poreč, Ivanić Grad, Vukovar, Jaska, Kraljevo, Metlika, Split, Slovenija, Vodice, Vinkovci, Metković, Slunj, Široki Brijeg, Pula, Zadar, Sali, Otok, Virovitica, Jelsa, Garešnica, Osijek, Rijeka...
Kako se pripremate? Vježbate i dalje redovito za dobru energiju na bini?
Ne pripremam se ja za turneju. Onda se pripremam već 20 godina za turneju. Navikao sam se ujutro trenirati, to mi je pod normalno.
Ne pijete, ne pušite.
Kak ne. A dobro, ne pijem i ne pušim ko s 20 godina. Pa kaj se čudiš. Imam 60.
Što pamtite u 40 godina sa psihićima?
Svašta. Svega je bilo.
Pamtite i to što niste prošli na probi za Prljavo kazalište? Sreća i bog...
Ja to znam.
Vi ste previsoki za njih bili. To bi mogao biti razlog, iako ne valjan...
Izgledal bi ko Joey Ramone u Ramonesima. Pamtim prvu ploču, period prije prve ploče koji mi je bio jako drag. To je neka ‘86., ‘87. Tad smo bili mladi, kaj smo imali, 22, 23 godine. Grad je bio odličan, nije bilo cajki i ovih svih seljakarija koje danas vladaju ovim gradom. Bilo je dobrih klubova. Sve je bilo jeftinije, ljudi su bili puno normalniji nego danas. Danas su svi u nekoj polufrci, poluparanoji. Evo tog se sjećam.
Svirali ste i s Ramonesima.
Da, i tog se sjećam. Bilo je to 1990. u Zagrebu. Upoznali smo se s njima, to mi je bilo odlično. Sjećam se i kad smo u Rusiju otišli.
Čekajte, može još malo o Ramonesima.
Pa, čuj. U Zagrebu se s njima nismo mogli upoznati jer su bili u totalnoj frci. Njima je to bio najveći koncert u Europi. Napunili su veliki Dom sportova zahvaljujući našoj ‘Ramoni’, između ostalog. I Johnny je pao u nesvijest, nije mogao vjerovati da su oni napunili dvoranu od 10.000 ljudi. Sound ih je zezal. Mi smo jako dobro prošli. Njihov menadžer nam je čak ištekao struju jer bi mi dobili bis. Pa nemre to tak, ne (smijeh). I tako se tu nismo ni uspjeli upoznati. Tek drugi dan u Ljubljani, kad smo svirali u Tivoliju s njima, tamo me pak njihov promotor nije htio upoznati. Na kraju je Johnny Ramone poslije njihova nastupa došao do mene i rekao: ‘Molim te, dođi u garderobu da se upoznamo. Imali ste odličan nastup’. A dok smo svirali, prvo nas je basist C. J. gledao, onda je otišao pa je dovukao cijeli bend. Cijeli bend je gledao ispred ograde naš cijeli nastup do kraja. To je bila ludnica. Mi smo odvalili i s njima smo se družili. To je bilo baš lijepo druženje, poslikali smo se, super ekipa. Bio sam oduševljen s time kaj su to ljudi bili desetak godina stariji od nas a da su pankeri. Kod nas su ljudi njihovih godina bili uglavnom penzioneri (smijeh). Tad sam imao osjećaj da je jedan ciklus Psihomoda zaokružen. Počeo je novi ciklus, koji je krenuo s ratom i ‘Unpljugdom’.
Bacaju grudnjake i danas?
Zna se desiti tu i tam.
Sjećam se, jedan ste obukli na sebe u Tvornici?
Samo su puno veći brojevi nego prije. Šalim se. Ali tad u Tvornici je bilo jako puno tinejdžera. I sam sam se iznenadil. Ali, dobro, Zagreb je urbana sredina i mi smo uvijek dobro prolazili u urbanim sredinama. Iako sad, u zadnje vrijeme, prolazimo svugdje dobro. Ali dugo postojimo, već smo postali mainstream.
Mislite, dakle, da su ljudi čuli za vas? A i puno dobrog od vas...
Mislim da da.
A u Rusiji su vam žene bacale ceduljice?
Da, u Tomsku, u Rusiji, tamo 1990. Prvi koncert nam je bio u Minsku, u Bjelorusiji. Tam je frajera namlatila murja.
Zašto?
A nepristojno je skakal na rock koncertu. Ali su nas uvjeravali da smo mi sasvim sigurni jer nismo njihovi državljani, mi smo umjetnici. Ovog su izvukli van za nogu, vrištao je na sav glas, malo su ga tukli palicama. Oni tamo valjda štede na gumi pa se drvenim palicama tuče. To je bio prvi koncert. A drugi smo imali u Tomsku. To je baš u Sibiru. Dvorana koja prima 7000, 8000.
Koje doba godine?
Drugi mjesec. Zima, zima.
A temperatura?
Minus 35.
Tamo se onda niste skidali?
Ma ne, ne, ne. Drukčija je zima tam. Nema vlage u zraku. Ako se dobro obučeš, ti uopće ne kužiš da je tak zima. Jedino kaj te štipa. Ne smiješ, recimo, ići pišat da ti, je l’ (k**ac), ne otpadne i ne smiješ lizat žičaru da ti se jezik ne zalijepi ko u ‘Glup, gluplji’. A unutra, kak ništa nisu imali, izgleda ko neko socijalističko naselje u nekom zaboravljenom gradu kod nas prije 40 godina, tak izgleda cijeli Tomsk, one sive dugačke zgrade od četiri kata, a jedina zgrada koja je bila wow je bila ta zgrada gdje smo svirali. To su napravili da bi valjda svi ti ljudi imali negdje doći zabavljati se.
I tako su vam bacali te ceduljice...
Ja sam mislio da nam komadi šalju brojeve. A zapraf su nam pisali ‘preglasni ste’, ‘stišajte se’, ‘odite se doma skidati’... Zapraf, neke kao šatro kritike, al je bilo simpatično. No sva tri dana, po dva dnevno, bila su rasprodana. I svi su sjedili.
U prvim redovima oficiri.
Da, u prva tri reda, otraga su još dva reda penzioneri, a onda ide luda omladina. Jedan je divljao u zadnjem redu s majicom. Odmah su ga iznijeli van.
Jesu pitali za druga Tita?
Ne. Nemaju oni pojma.
Oficiri u prvim redovima, jesu bar cupkali nogama?
Samo su gledali, nisu uopće reagirali, možda su morali biti, mislim tamo se ništa ne dešava. Valjda kaj god je bilo u dvorani, oni su došli gledat. Vjerojatno.
Kao klinac ste htjeli biti policajac ili arhitekt?
To sam bil dete. Nisam znal kaj bi. Milicajac mi se činilo dobro bit jer ne bi meni onda teta u vrtiću onak govorila, a jako mi se finjaka činilo bit arhitekt.
I na kraju roker.
Fala bogu da nisam ni policajac ni arhitekt.
Što su mama i tata rekli? Sve manje ste dolazili doma?
Kaj, kad?
Kad ste postali roker.
Ahaaa.
Već u petom razredu osnovne škole. Otkačili ste na Beatlese, napisali prvu pjesmu.
Dobro, to sam još dolazil doma. Bio sam premali da ne bi.
A u sedmom već malo rjeđe. Malo ste izbjegavali...
Dobro, tko tu daje intervju (smijeh). Mogu ja sad malo. Prvi put sam nastupao s Klinskom pomorom kad sam išao u sedmi razred osnovne škole. Nismo mi tu vidli ni karijeru ni ništa nego smo to volili i bilo nam je fora. U bendu su bili Mark, Kemac, Libe, Žorž i ja. To je originalna postava. Ali smo se zakačili za to i shvatili, ja sam bar shvatio da želim i od tog živjet. Imao sam 13, 14 godina. Kaj sam ja znal od čeg ću živjet. Mene su sterali na kraju jer sam bil premali pa nisam mogel u 10 navečer dolazit na probe, rekla mi je stara: ‘Nema šanse’. Bil sam premali. Ja ne znam kak to u današnje vrijeme ide. Te 1977. zbilja je bilo čudno da klinca od 13 godina uopće netko pusti poslije 8 navečer van, a kamoli da u 10 ide na punk probu. Tad smo čak išli u Jugoton, Škarica nas je videl, imao sam naočale za zavarivanje, to je bila ludnica. Josip Ivanković koji je poslije radio tamburaše, u to vrijeme je isfural ‘Prvu ljubav’. Mi smo mu bili prije ‘Prve ljubavi’, ali s nama nije mogel niš napravit. Kao prvo, htel je da promijenimo tekstove u književne, pa smo rekli ne može.
Znači, vi ste mu bili zapravo “prva ljubav”?
Nakon nas je uletila ‘Prva ljubav’. Oni su bili nekaj sasvim drugo. To je bio popić, ‘Ej, mala cakana, zašto si uplakana. Bijelo dugme slušat ćemo mi’. E, to nismo bili mi. Prestao sam, dakle, svirati s Klinskom pomorom. Onda sam u Lapu gledao grupu Neron. To je bila negdje 1982. Bilo mi je super. Još se sjećam pjesme ‘Nema nje, oh-oh’, kao baš dobra stvar. To sam bio s gitaristom Marcom iz Klinske pomore, baš smo rekli koji dobar bend. Skužimo, gle Šparka, kojeg sam tad već poznavao iz škole, svira bas. Prošla su dva tjedna i uleti mi tako Šparka: ‘Znaš onaj pjevač Neron kaj si ga gledal, otišel je u vojsku. Mi tražimo zamjenu’. Da se razumijemo, svi smo u to vreme bili amateri, klinci. Došel sam na probu, upoznao Nevena Kepeskog, Tigrana i Branka Banjeglava koji je svirao saksofon. Odmah prvi dan sam naučio tri pjesme, Kepa je rekao ‘Pa ti to kužiš, primljen si’. I onda je počelo. Tu smo počeli raditi novi materijal. Zapraf, jedna od prvih stvari je bila ‘Iste stvari’ koja je tek na ‘Sexy Magazinu’ snimljena. Napisao sam tekst za nju i nakon toga počeli smo štancati pjesme. Napravili smo prvi demo, drugi demo. Kod Šebetića smo snimali, zvali smo ga Jebetić, a zapraf, najprve snimke su bile kad nas je Dražen Vrdoljak snimil s tonskim kolima od Televizije Zagreb u Kulušiću. Išao sam još u srednju školu, ležao sam doma, nedjelja, 11 navečer, s domaće pop scene čujem nas da sviramo, cijeli nastup je pustil. Skoro sam počeo skakati u krevetu, starce sam htio probuditi ‘Gleeee, na radiju sam!’.
Koja je to godina bila?
Mislim 1983. ili 1984. I tako je sve počelo. Onda smo se natezali oko ugovora dok Piko nije došao. Kad je snimljena ‘Godina zmaja’, sve se odčepilo i krenulo. Mi smo zbilja s tom ‘Godinom zmaja’ postali zvezde.
A kako ste skoro završili u Prljavom kazalištu?
To sam bio na jednoj probi. U njihovoj tadašnjoj garaži od tadašnjeg menadžera, koji je bio autolimar. U toj garaži smo probali, još je bila originalna postava prljavaca. Probal sam par stvari da vide imam li sluha i otišao sam. Više se nisam vratio.
Vama se nije svidjelo?
Bio je dogovor da Jajo i ja nađemo negdje, mislim da se ja nisam pojavil. Na kraju je to propalo. Oni su bili drukčiji nego mi. Mi smo hodali u električarskim jaknama s crvenom podstavom, a oni su imali pletene šalove. E, da, ‘Televizori bruje’, to sam učil od njih pjevat.
Koju godinu kasnije, 1988., dogodio se MTV?
To je bila dobra priča. Išli smo u Amsterdam nakon snimljene ploče. Tu smo već svirali, zaradila se neka lova, tako da sam si konačno mogao priuštiti da odem u Amsterdam koji sam htio vidjeti. Odsjeo sam kod prijatelja, a njegova cura Nizozemka mi je rekla za festival, plaća se kaucija, prijavio sam sve. Snimio sam s ploče na kasetu i tu smo se pojavili u Paradizu, krenulo nas je. Od svih 600 bendova, jedino mi smo završili na MTV-ju, u emisiji ‘News of the World’ Marcela Vanthilta, s kojim sam se skompao.
Mira Furlan vam je pjevala prateće vokale?
Da, na prvom demu. Kak smo s Pikom radili, on je bil dobar s Furlanicom, Ostojićkom, tim glumačkim svijetom. Tad su se ljudi družili. Svi smo se na neku foru znali. I cure su odmah došle pjevati prateće vokale. Čak, dapače, bilo je zabavno.
A Slamnig?
Davor nam je snimio prvi demo. ‘Ramonu’ s trubama i ‘Nebo’, ali verziju gdje nema ‘Ma u ma me me, ma ma’, to smo tek poslije za prvu ploču promenili. Ta verzija koju je Slamnig isproducirao s trubama, to je bio naš prvi pravi hit.
I “Fridu” je napisao.
’Fridu’ je napisal Slama za ‘Blentone’. Meni se svidjela, baš jako, zapraf, ‘Frida’ je malo kasnije postala pravi hit. Kad smo je snimili za ‘Blentone’, nije se proslavila, valjda se nije dovoljno vrtila. A i mi smo malo življu verziju snimili.
Otkud duet s Kasandrom 1995.?
To je bilo kad nismo imali love, poslije rata. Nazvao me njezin menadžer, pitao me imam li kakvu pjesmu. Rekao sam da imam, ‘Masno i slasno’, tako sam to s njom snimio.
Zaboravilo se na to.
I ja sam isto. A baš je dobra stvar. Smislio sam u tramvaju tu pjesmu. Imao sam je dan prije u glavi.
Koji broj?
U jedanaestici. Imal sam je u glavi i znao sam da nije za Psihomodo pop. Bombardirali su nas s radija s našim danceom, najgorim na svetu, i taman je ‘upala’ Kasandra. To je bilo komercijalno, za novce, to je bio posao. Nisam zbilja imao filera poslije rata. Nije se sviralo. Kad bi rekao da je bend uživao, ovaj bi mi spustil slušalicu jer su svi plejbek, dolazili s kazeticama. To je bila katastrofa. To je bilo kontra ovog danas. Svi su išli samo zato da jeftinije prođu, kaj bum ja unajmljival razglas pa bute vi vukli opremu. Dino je radio tu vrstu muzike da je mogao ići na plejbek, di ću ja ić na plejbek sa ‘Sexy Magazinom’.
A što pamtite s Dinom Dvornikom?
S Dinom sam bil celi rat. Družili smo se godinama. Ma i poslije kad se nismo toliko družili, uvijek smo si ostali dobri. Dino je Dino.
Bio je muzički ‘navudren’ neviđeno.
On je mene inspiriral za ritmove, a meni je stalno vikao: ‘Joj, ti pankeru, baš dobre tekstove pišeš. Daj mi napiši koji tekst’. Zapraf, bilo mi je lepo s njim. On je bil navudren tip i tip koji je mogel izvuć iz tebe, dati ti neku inspiraciju, uvijek smo o mjuzi pričali. Baš smo se dobro zajebavali, zapraf. Jednom smo se vozili. Bilo je zamračenje. Mi jedini nismo imali zamračena svjetla pa nas je murja zaustavila. Svako je ispao na svoju stranu kad smo otvorili vrata, pa su rekli: ‘Ajde, dečki, sad se fino vratite u auto i polako dalje. I dajte zamračite ta svjetla’. Ovaj jedan je rekao ‘Pa to su ovi naši Dino i Gobac’.
Zato ste “zamračili” na prosvjedu protiv gašenja radija 101. Trebali ste pjevati, nisu vas mogli naći.
Malo sam se zaigral tri dana ne znajući da se dešavaju velike promjene u našim medijima. Moja žena je pitala okolo prijatelje gdje sam i onda su me u jednom trenutku našli i otfurali me na radio. Posjeli me i pitali: ‘Kaj ti misliš o prosvjedima na Trgu’. A ja sam rekao ‘Koji prosvjedi na kojem trgu?’. I onda sam skužio kaj se dešava i drugi dan sam došao na Stojedinicu s bendom i mi smo u studiju, odakle su oni vodili program, snimili dvije pjesme - ‘Devedeset sedam, jebati se ne dam’ i ‘Snažno djeluješ’. To je bila podrška radiju 101.
Podržali ste ih i tako što ste se skinuli goli u Domu sportova.
U to vrijeme moj umjetnički nastup je zahtijevao tako nešto. Uostalom, nisam bio gol. Imao sam maramu oko vrata. Ta moja slika stajala je na Stojedinici u kancelariji za reklame. Svi koji su došli naručiti reklamu, gledali su moj pimpek.
Voljeli ste biti goli za umjetničke potrebe?
To je bio moj umjetnički izraz. To sam rekao i dvaput na Prekršajnom sudu.
Bilo je toga?
Da, bilo je.
Jesu li uvažili to umjetničko objašnjenje?
Prvi put je bilo uoči rata. Prije rata u Titogradu sam pokazao guzicu murji u dvorani od par tisuća ljudi. Došla je prijava, u Zaprešiću sam otišao na Prekršajni sud, ispričao sam svoju stranu istine, oni su umrli od smijeha i oslobodili me.
Što ste im rekli?
Rekao sam im da je to moj umjetnički izraz i da taj policajac nije shvatio što sam ja htio reći.
Da, da. On je vidio jedno, a vi ste mu pokazali drugo.
Naravno, to jest on je vidio isto što su i svi vidjeli, ali on nije znao da je to ono drugo. A drugi put je bilo već u novoj Hrvatskoj, Colonia je tek počinjala pa su nam bili predgrupa u Varaždinu za Dan grada. Dogradonačelnik je bio Čehok, ja sam se eto skinuo gol i popeo na razglas. Dvorana je divljala, a ovi su pokazivali ‘Ne tako, Gobac’. Poslije se moj menadžer jako zabrinuo, Čehok je došao i rekao ‘Ti nisi normalan. Pa kaj to radiš’ i otišli smo na piće.
Kako ste to na sudu objasnili?
Rekao sam na sudu da je to moj umjetnički izraz. Da je to naš performans. Tužila me udruga roditelja, ne znam zakaj su onda djeca bila tak vesela. Dobio sam 100 maraka kazne.
U onoj državi vas oslobode, a u ovoj kazne?
A dobro, ovo prvi put je bio prijelaz u rat, zato su me oslobodili. Ali umrli su od smeha i prvi i drugi put na sudu.
Mi smo bili blagi. Ostali ste u boksericama za našu naslovnicu, a za “Sexy Magazin” Davor je postao Davora, našminkana i s halterima.
To je bilo super. Snimljena je prva ploča, desila se cijela euforija, to je zbilja bila euforija, mi smo zapraf poslije novog vala uspjeli još jednu euforiju dignuti. Gdje god smo došli, sve je bilo puno, cijela Juga. Skužili smo da nam ne treba velika produkcija da napravimo dobar omot. Uzeli smo našeg prijatelja Brunu Konjevića koji je poslije postao poznati fotograf, to mu je bilo među prvim poslovima. Otišli smo u podrum Šparkine zgrade, razvukli crveno platno, ja sam se skinul u tu žensku sa ‘Sexy Magazina’ i Bruno je slikal. To je zapraf napravljeno underground, a ispalo je vrlo komercijalno.
Zašto ste htjeli biti žena?
Volio sam u to vrijeme Jaggera, Loua Reeda, svi su oni imali te faze. Zapraf, početkom 70-ih u glam rocku je ta nekakva feminizacija rock zvijezda bila obavezna. To su svi radili, od Bryana Ferryja do Iggyja Popa. Pa, naravno, da sam se ja s tim zarazil. Ja pratim povijest rock’n’rolla.
Ako išta...
Pa neću valjda pratiti povijest HDZ-a. Samo su me po glavi tukli. Ja sam sumljivi lik. S lj.
Glumac nikad niste htjeli biti?
To me privlačilo zato kaj zapraf kužim to zanimanje na jednu foru, na prirodan način. Ali mrzio sam učiti tekst, a pogotovo glupe tekstove napamet, nikak nisam mogel uletiti u neku ekipu koja snima dobre filmove pa sam od toga odustao.
Pametno.
Kaj bum snimal sad sapunice.
I sin Vili je počeo svirati s 13 godina, kad i vi.
On je isto rano počel. I voli to. Na sličnu foru ko i ja. Ja ga razumijem, mislim ja sam mu tata, dobro je da ti tata to razumije. Razumijem taj poriv u njemu da želi biti rock’n’roll pjevač, da želi to raditi u životu. Sve sam to prošao vrlo temeljito. Mislim da dobro radi, nisu uobraženi, polako im se diže popularnost, imaju problema, ali zapraf mislim da su bolji nego kaj se prema njima odnose. Zapraf, jako su dobar profi bend. Nisu oni više ni deca, imaju 30 godina.
Svirat ćete i dok ćete biti u staračkom domu u kolicima ili ćete se “smiriti” uz slikanje?
Svirat ću kao Johnny Winter, dok god me redar može odvesti na binu. A što se slikanja tiče, radit ćemo ove godine veliku izložbu. Imam neke slike još iz lockdowna. Nove, koje bih spojio sa starima, bit će više od 50 slika. To bi bila jedna zbilja velika izložba. Nadam se krajem godine.
Jeste li zaradili konačno taj prvi milijun da se možete voziti taksijem?
U kunama jesam (smijeh).
Vozačku imate?
Imam, ali ne vozim. U mladosti sam bio možda pretoksičan za to, a sad mi se ne da.
A najromantičniji ste kad dobijete honorar. Često?
A znate, ja nemam stalni posao. Pa nije svaki dan. Ali su veći nego da je svaki dan. Pa kao da je svaki dan.
Kad ste imali 16...
To je davno bilo.
Tko to “odlazi u Amsterdam”? Kako je krasna ta pjesma.
To je bila neka bivša cura. Ima priča. U jednom trenutku pjesma je stvarno bila hit.
Znate li kakva je to pjesma?! Niste vi svjesni.
Napisao sam tu pjesmu i nisam je nikome htio pokazati. Nekak mi je bila ljigava. Onda sam je ipak pokazao Stančiću, a Piko mi na to kaže ‘Ti nisi normalan’. Pa to je hit. Ajmo to složit. Moram priznat, kad smo je snimili, baš sam bio jako zadovoljan.
Ove godine napunili ste 60. I dalje volite samog sebe?
Da. Ali malo si već idem na živce, ali još se volim. I volim i dalje Ramonese. I samog sebe. Pa ko ne voli sebe, ne voli ni druge.
POGLEDAJTE VIDEO: NOVA EPIZODA SERIJALA 'ŠTO TE MUČI?'