U HNK je 27. ožujka premijera drame "Kad svijeće dogore", koju je režirao Branko Ivanda prema romanu Sándora Máraija, a tri glavna lika u predstavi su dobro poznata imena - Henrik je Siniša Popović, Konrad Goran Grgić, a Krisztinu igraju Zrinka Cvitešić i Iva Mihalić. S Goranom Grgićem smo razgovarali o predstavi, ali i pandemiji, koroni, normalnom životu...
POGLEDAJTE VIDEO O HNK:
Branko Ivanda je okupio sjajnu ekipu, Ivandi je to nakon nekog vremena ponovno rad u kazalištu, uvjeti rada su epidemiološki... Kako je to sve skupa prošlo?
- Mala smo ekipa pa smo imali mogućnost izoliranosti od previše kontakata. Unatoč otegotnim okolnostima vremena u kojem živimo, stvorili smo oazu u kojoj smo gradili predstavu bez pritisaka, s puno kreativnog druženja u gotovo obiteljskom okruženju. Nadam se da ćemo se sačuvati i do premijere i da će predstava na najbolji način zaživjeti pred publikom.
Ekipa iz predstave se jako dugo zna, dosta ste zajedno radili, ali mislite li da će vam ikad dosaditi raditi s ljudima s kojima ste već puno puta radili?
- Rad sa sličnom, poznatom ekipom ima svoje velike prednosti. Mana je jedino ako nestane kreativne energija i zanosa, ali s tim nismo imali problema. U ovakvoj mini podjeli, neprekidno se moramo dopunjavati i pomagati. Ako samo jedan od nas padne s energijom ili koncentracijom, to je već trećina predstave. Imamo dovoljno iskustva i povjerenja da si možemo bez zadrške sve reći i tu se krije neka dodatna vrijednost rada sa stalnim i što je još važnije vrhunskim partnerima.
U Máraijevom djelu, pa tako i u predstavi postavlja se pitanje "Je li zaista svrha naših života preživjeti". Što biste vi odgovorili na ovo pitanje prije epidemije koronavirusa i danas, godinu dana kasnije?
- Nisam mislio da će ovo tako dugo trajati i sada već ozbiljno možemo govoriti da se veliki dio struke našao u poziciji preživljavanja. Bez obzira što trenutno imamo najliberalnije epidemiološke mjere, one se sutra mogu pretvoriti u najrigoroznije. Takve okolnosti u kojima je teško bilo što planirati bezuvjetno nas vuku u defetizam u kojem uvijek imamo opravdanje za neuspjeh. U ovakvim vremenima treba osobnim primjerom, širenjem optimizma i prilagodbe pokazati da se i sada može živjeti, bez obzira što nas stvarnost demantira.
U kojem trenutku u ovih godina dana ste postali svjesni da će epidemija promijeniti i vaš posao?
- Postepeno sam postajao svjestan da ćemo se teško vratiti na ono na što smo navikli. Mislim da će se još dugo osjećati posljedice ovog svjetskog kolapsa. Bezuvjetno ćemo biti svjesniji da se ništa ne podrazumijeva i da je čist zrak, pitka voda, zdravlje i slobodno kretanje bogatstvo koje je dovoljno za sreću. Nije moja originalna misao, ali se slažem da je bolje da se ne vratimo na staro, jer nas je to i dovelo do ovoga. Siguran sam da će mnogi među nama uvidjeti svoje prioritete i da će se okrenuti osobnim ciljevima, hrabrim iskoracima, bliskim ljudima i hedonističkom uživanju u sadašnjem trenutku.
Kakav je osjećaj igrati predstavu u HNK pred malo ljudi?
- Čudan je to osjećaj, no, tješim se da je bolje imati mali broj ljudi koji smije u kazalište, nego da ih je mali broj jer ne žele ići u kazalište. Imam iskustvo igranja pred tisućama gledatelja, ali bilo je i situacija kad nas je bilo više na pozornici nego u gledalištu. Ista je odgovornost i uzbuđenje, samo je teže osjetiti bilo publike.
Zadnji nekoliko mjeseci jako se polemiziralo o noćnim okupljanjima mladih ispred HNK. Obzirom da je to vaša kuća, kakav je vaš stav o tome?
- Razumijem pitanje, no naravno da to nije moja kuća i da smo svi prolazni. Puno više bi taj naš teatar trebao pripadati mladim ljudima koji su se okupljali oko njega. Druženje oko HNK je počelo prošlog proljeća kad smo i mi izašli iz zgrade i izvodili prigodne kolažne programe na otvorenom. Nakon naših nastupa, publika je ostajala oko pozornice, mladi ljudi s gitarama i slučajni prolaznici željni izlazaka. To je uistinu izgledalo lijepo. U jednom momentu, sve se to pretvorilo u masovno okupljanje i izašlo je iz okvira simpatičnih romantičnih druženja. S druge strane ti mladi ljudi moraju negdje biti, moraju se vidjeti, upoznati. Svi smo u tim godinama htjeli sve i odmah i zaista su zakinuti za normalno i neopterećeno sazrijevanje.
Čemu se najviše veselite nakon završetka korona-krize i kako vidite kazalište u post-covid vremenu?
- Ne bih širio pesimizam, ali nisam siguran da ćemo se tog zla tako brzo u potpunosti riješiti. Ali, kad ga se konačno oslobodimo, želio bih doživjeti (a nadam se da će i oni) veliki koncert Rolling Stonesa, Nick Cavea... Veselit će me odlazak na neku dobru utakmicu, publika bez maski i putovanja bez ikakvih ograničenja. A kazalište je kroz povijest imalo i većih neprijatelja pa ih je pobijedilo.