Glumicu Csillu Barath Bastaić (39) viđali smo u raznim televizijskim, kazališnim i filmskim ulogama. Diplomirala je 2005. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali na sceni se pojavljivala već krajem 90-ih. U lipnju 2020. Csilla i ekipa (Živko Anočić, Mirjana Bohanec Vidović, Dušan Bućan, Iva Babić, Otokar Levaj i Nikola Kojo) krenuli su snimati seriju “Dnevnik velikog Perice”, koja se naslanja na radnju filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Od ponedjeljka, 8. ožujka, imat ćemo je prilike gledati na HRT-u. Vraćamo se u 1964., i to 50 godina nakon snimanja kultnoga Golikova filma.
POGLEDAJTE VIDEO:
Seriju ste snimali 60-ak dana u jeku pandemije. Kakvi su dojmovi sa seta s obzirom na to da ste na sve morali paziti zbog epidemiološke situacije?
Naravno da snimanja u takvim uvjetima nitko ne priželjkuje. Na setovima je uvijek velik broj ljudi i samim time je rizik veći. Mi glumci smo najizloženiji jer scenarij se ne bavi ljudima i njihovim odnosima u jeku pandemije nego reflektira vrijeme kada je sve funkcioniralo normalno i ljudi su nosili maske samo na maskenbalima. Sva sreća da su svi na setu bili maksimalno disciplinirani i sve je prošlo bolje od očekivanog. Snimanje kao proces ostat će mi u predivnom sjećanju jer to je bio timski rad divnih profesionalaca koji su svoje sektore uzdigli do maksimuma.
Igrate Željku, suprugu glavnog lika Perice, koja je odlučna, ima neke svoje principe od kojih ne odustaje, a ne voli ni kompromise. Biste li rekli da vam ona karakterno odgovara ili ste totalna suprotnost?
Čar u kreiranju uloga nije u kompletnom odustajanju od sebe nego u traženju sličnosti s likom i traženju sebe u stvarima koje možda naizgled djeluju nekompatibilno s nama samima. Svatko u sebi nosi cijeli dijapazon karakteristika, pitanje je samo što će glumac u kojem trenutku upotrijebiti za kreiranje određenog lika. Željka je sve ono što ste nabrojili, ona je predstavnica novoga, progresivnoga socijalističkog duha onog vremena. Ona krije i jednu nježniju stranu koju ćemo postupno otkrivati. Lik je koji ne trpi odgađanje i nepoduzetnost i, ako bih trebala izdvojiti nešto ovako na prvu po čemu smo slične, onda je to to...
Što ste sve radili da biste što bolje “ušli” u lik?
Šezdesete su mi strašno zanimljive sociološki, politički, ekonomski, da ne govorim o glazbi, umjetnosti... To je desetljeće u kojem su se mnoge stvari mijenjale nabolje i gdje se pojedinac, kao i društvo, otvarao prema novim stvarima koje su dolazile izvana, kao i promjenama koje su se nazirale iznutra. Interesiralo me čitati, gledati, istraživati... Uvijek sam bila uvjerena da je za glumca esencijalna dobra priprema. Imali smo i probe s Vinkom (Brešanom, op.a.) tako da se stvorio i prije snimanja kolektiv kojem smo se lako vraćali kad je krenula akcija.
U prvom tjednu snimanja imali ste scene s Mirjanom Bohanec Vidović, koja je glumila Anu Šafranek u “Tko pjeva zlo ne misli” iz 1970., a nju glumi i u ovoj seriji. Kako vam je bilo snimati s njom, jeste li je “žicali” neke zanimljivosti sa snimanja filma?
Od prvog susreta imam osjećaj kao da se već dugo vremena poznajemo, ne zbog filma koji sam pogledala 20-ak puta nego zbog toga što je gospođa Mirjana predivna, topla žena u čijem se društvu vrlo ugodno osjećam. Neizmjerno sam joj zahvalna što je razumjela kakav teret mi ‘mlađi’ nosimo na svojim leđima stavljajući sebe i svoje kreacije likova u kontekst filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’. Već to što se povezujemo s tim kultnim filmom stvara određeni pritisak. Ona mi je bila velika potpora i oslonac.
Kakva je bila atmosfera na setu, što ćete najviše pamtiti?
Ovaj projekt je bio dugo vremena u nastajanju, imala sam tu sreću biti uključena od početka i pratiti razvojni put od ideje do realizacije. Pamtim kako nas je Vinko vodio kroz redateljsku viziju točno znajući što želi od svake scene, dijaloga, odnosa. Pamtim nasmijanu i veselu atmosferu tijekom cijelog procesa i podršku svih koji su bili uključeni u projekt. Ali najviše će mi ostati u pamćenju ljudi i njihov trud te spoznaja koliko znači imati taj spoj vrhunske stručnosti i motiviranosti na setu.
Sviđaju li vam se ovakve uloge, kada morate se vratiti u doba kada je sve bilo potpuno drukčije? Je li vam to izazov?
Apsolutno. To je oduvijek bio moj san, kostimirane serije i voljela bih da se u Hrvatskoj snima više takvih projekata. Mislim da to i gledateljima nedostaje. Ova serija je potpuno apolitična u smislu da se ne bavi politikom osim onoliko koliko sami kontekst onog doba zahtijeva. Sve se oko nas politizira i polarizira i mislim da će ljudima biti olakšavajuće uroniti u prošlost koje se neki još tako živo sjećaju bez sagledavanja kroz političku prizmu tog vremena.
Glumili ste i u serijama i na filmu. Što vam se posebno sviđa kod jednog, a što kod drugog?
Nema neke velike razlike. Možda samo u tome koliko brzo se nešto snima i kako se radi priprema, a naravno sve to je uvjetovano financijskom konstrukcijom projekta. U samoj glumi nema razlike. Pristup je kod mene isti, temeljit i predan bez obzira na to što radila. Ja sam štreber i napokon se ne sramim to priznati.
Kakve uloge si priželjkujete u budućnosti?
Najšire rečeno, kompleksne ženske likove. Često nailazim na scenarije gdje su ženski likovi marginalizirani i služe samo kao ukras radnji. Naravno, mi slobodnjaci nismo uvijek u prilici birati i moraš se truditi napraviti najbolje u zadanim okolnostima. Zato kada naiđe ovako kompleksan i zanimljiv lik kao što je moj lik u ovoj seriji, uzbuđenju nema kraja. Ponajviše zahvaljujući kreativnom direktoru Binu Uršiću i naravno Vinku, ovu seriju krase jaki ženski likovi, a ne stereotipizirane predstavnice onog vremena. I to je poseban gušt igrati.
U kolovozu ćete napuniti 40. Ima li nešto što biste do tada voljeli ostvariti?
Da! Ponovno osjetiti slobodu kretanja i putovanja. To si najviše priželjkujem. Inače svoje snove nikad nikome ne otkrivam i ne limitiram svoje želje i dostignuća životnim dekadama u smislu da do te i te godine moram to i to napraviti. Ništa ne ide na silu i, kako Perica kaže, ‘Sve dođe na svoje’. Snovi su snovi sve dok se ne ostvare. Ponekad su kompleksniji, ali to me ne zaustavlja da i dalje maštam, priželjkujem, trudim se.
Ima li novih kazališnih projekata na vidiku s obzirom na koronu i epidemiološke mjere?
Od jeseni sam u pripremama za novu kazališnu predstavu Mirana Kurspahića i Rone Žulj. Nažalost, kao i uvijek, kultura je i ovaj put nekako prigodno zaboravljena i još čekamo da se revidiraju epidemiološke mjere koje bi nam dopustile izvođenje. Riječ je o vrlo zanimljivom projektu koji progovara o ‘zeitgeistu’, našoj recentnoj stvarnosti koja se i dalje čini pomalo nadrealnom. Sven Jakir, Iskra Jirsak, Domagoj Janković i ja stari smo tim još iz 'predkoronarnog' vremena i rada na Miranovoj predstavi ‘Teror tolerancije’. Rad na tom projektu me psihički drži u balansu.
Brine li vas financijska situacija zbog korone?
Ja zaista ne znam koga ne brine. Nitko ne zna kakve će biti ekonomske posljedice ove pandemije. Kultura je, kao i uvijek, gurnuta u neki zapećak, na marginu, i pitanje je kada će popustiti mjere vezane za kazališta dok se, recimo, normaliziraju neke društvene i sportske aktivnosti koje su puno rizičnije od nekolicine maskiranih ljudi koji sjede u gledalištu na razdaljini od dva metra i ne komuniciraju.
U dugogodišnjoj ste vezi s radijskim voditeljem Matkom Antonovićem Matanom. Kolika vam je podrška u svemu i kako ste znali da je on “taj”?
Matko je neizmjerno velika podrška. Bez toga ništa ne funkcionira. Ovo ludo vrijeme zahtijeva maksimalno razumijevanje i empatiju. U svim odnosima. Ne samo ljubavnim.