Kad dođeš u određene godine, rođendani se ne slave, nego se zbog njih tuguje. Ja ću svoj 83. rođendan u subotu obilježiti diskretno, u uskom krugu dragih ljudi, kaže Miroslav Ćiro Blažević (82).
POGLEDAJTE VIDEO:
Trener svih trenera već je rezervirao mjesta u jednom zagrebačkom restoranu gdje će počastiti obitelj i najdraže mu prijatelje. Još ne zna da mu i u kafiću, u kojem svako jutro pije kavu, pripremaju iznenađenje. Mali poklon, tek da Ćiro vidi koliko je omiljen. Okupit će se njegovo društvo i zapjevati mu “Sretan rođendan”. Naš najuspješniji trener kaže da je rođendane volio slaviti samo kao dijete.
- Mama bi mi spremila tortu, a ja puhao u svjećice. Bio sam najsretniji kad sam ih ugasio u jednom dahu. Kako su godine prolazile, sve više sam trebao puhati i to bi me rastužilo - kaže Ćiro.
Upravo zbog rođendana, za koje je majka pazila da se dobro proslave u njegovoj obitelji, rado govori o djetinjstvu.
Uživao je voziti bicikl bez ruku, a kao devetogodišnjak, kad bi otac zaspao, ukrao bi motocikl.
- Susjedi su me vidjeli i tužili, a otac im nije vjerovao. Pitao me je li istina, a ja kažem: ‘Kakav motor? Gdje ću ja to voziti? - prisjetio se. Pamti i ulazak Nijemaca u Travnik te sebe kao dijete koje je gnjavilo oficire.
- Došao bih jednom i upitao koliko je sati. On izvadi džepni sat i odgovori, a ja isto pitam drugoga. Nisu se ljutili - prisjeća se Ćiro.
Majka, govori, ima najvažniju ulogu u njegovu životu. Poštovao ju je, volio i uvijek slušao. Čak i kad se istinski zaljubio, oženio je onu koja se svidjela majci.
- Imao sam veliku ljubav u Sarajevu, ali nije bila na dobru glasu. Otac je htio pričati s njom, a ja nisam dao. Rekao sam mu da se ne miješa. No onda je došla majka. A ona je na mene imala takav utjecaj da je mogla čak i ljubav moju ugušiti. Sarajka joj nije odgovarala, a Zdenka jest. Cijeli život sretan sam s njom, ne bih izdržao 50 godina da nisam - govori Ćiro.
Svoju životnu suputnicu Zdenku upoznao je u Rijeci. Imali su unajmljene sobe na istom katu, a Ćiro ju je Vespom vozio u školu. Zdenka je bila maturantica, a Ćiri je tad bilo 27 godina. Kad je Zdenka imala tešku prometnu nesreću i zamalo izgorjela u automobilu, liječnici su joj davali tri posto izgleda da preživi. Ćiro je tad, kaže, ostavio sve, i novac i nogomet, da je spasi. Taj mu je rođendan, kaže, bio najtužniji u životu.
Okrutno djetinjstvo i kasnije egzistencijalne teškoće obilježili su me za cijeli život. Radu i disciplini od malih me je nogu naučio život, kaže Ćiro.
Kad bi, ističe, svi koji mu danas zavide na blagostanju morali proći njegov put, odustali bi i nijedan mu, uvjeren je, ne bi zavidio.
Davnih je godina kao ekonomski emigrant došao u Švicarsku, istodobno je bio igrač, trener i radio u jednom atelijeru za dekoraciju. No zaradom se nije mogao pokriti. Stanarina je, prisjeća se, bila 500 franaka, a njemu bi ostajalo 400.
- Neimaština me je odredila pa sam rano shvatio koliko je važno imati moć. A ne možeš je imati ako nemaš novac - priča.
Naglašava da u Švicarsku nije došao kao nogometna zvijezda, ali osam godina poslije postao je švicarski izbornik. Prvi stranac izbornik u povijesti švicarskog nogometa. Uzeo je Vevey, klub koji nitko nije htio, u četvrtoj ligi i dizao ga svake godine do prve lige.
- Svratio sam na sebe pozornost - kaže slavljenik kojemu su od vlastitih rođendana draži oni njegovih šest unuka. Brine se o njima, ali ističe, jednako je strog kao i prema svojoj djeci. Pobornik je discipline u svakom pogledu.
- Ako nisi strog, odoše djeca na stranputicu. Kad su Barbari bile četiri godine, poželjela je lutku. U džepu sam tad imao pet franaka. Lutka stoji baš toliko, kao i pizza koju sam htio večerati. I umjesto večere kupio sam joj bebu - govori. Upravo uz djecu vezani su i trenuci kad je jedini put u životu osjetio nemoć. Silno je želio sina, a prije nasljednika dobio je dvije kćeri.
- Htio sam da se zove Joško ili Anto, po braći, a moja kći Barbara već ga je nazvala Miroslav. Zbog takvih sam se stvari osjećao nemoćnim - govori.
Naš najpoznatiji trener danas tvrdi da nogomet čine mala zadovoljstva i velika razočaranja.
Velika je, govori, radost kad osvojiš prvenstvo, ali kad dobiješ nogu pa hodaš ulicom i ne znaš hoćeš li imati drugi posao, još je veće razočaranje. Unatoč svemu, nikad nije ni pomislio, a kamoli izrekao: “K vragu i nogomet, što mi to treba?”.
Trener svih trenera dodaje i da mu je jedno od dražih slavlja bilo upravo u redakciji 24sata. Kad je prije dvije godine ušao u lift, nije mogao ni sanjati što ga očekuje. Pjesma, pljesak i poljupci koji su letjeli na sve strane bili su samo dio slavljeničke atmosfere koja je oduševila Ćiru.