Anastasia Boiko je članica ansambla Baleta splitskog HNK. Suprug Ivan Boiko je solist Baleta, također u splitskom HNK. U braku su deset godina, imaju i sina, u Splitu žive i rade osmu godinu već. Spomen sina kojeg imaju izvlači im osmijeh na lice. Ostatak vremena razgovora s Anastasijom i Ivanom bol. Ivan ispočetka nijemo gleda u stol za kojim sjedimo u kafiću splitskog HNK u pauzi između proba za predstavu "Mozart à 2 & Don Juan". Anastasia je iz Zaporožja, a Ivan iz Odese.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Osjećam se jako loše i bolno. Svako jutro se budim i čujem s obitelji, i cijeli dan smo u kontaktu, nitko mirno ne spava. Ni roditelji, ni mi, ni cijela Ukrajina - govori nam Anastasia.
U Zaporožju joj je cijela obitelj.
- Cijeli dan odzvanjaju sirene, ljudi bježe da se sakriju i spase živote - opisuje Anastasia situaciju u svom rodnom gradu.
Ivan zatim pronalazi riječi kojima bi opisao kako se osjeća.
- Znamo da je i kod vas bio rat. To je teško. Ne znam koje bih riječi izabrao za opisati to sve. Nemam zapravo riječi za opisati to sve. Ali nažalost takva je situacija. Izgubljeno, osjećam se izgubljeno. Ponekad ne znam što raditi, kao neki užasan san, koji traje i traje i ne možeš se probuditi i živjeti normalno kao prije. Ja takav imam osjećaj. Naravno, tijekom dana kontaktiramo sa svojima. Trudim se pomagati kako god mogu, i emocionalno, naći neke lijepe riječi koje bi ih mogle ohrabriti. Htio bih se zahvaliti, htio bih reći veliko hvala ljudima u Splitu koji suosjećaju. Ljudi dođu kod nas, grle nas, spremni su pomoći. Veliko hvala bih htio reći tim ljudima. I kolegama na poslu, i u trgovinama, uvijek pitaju kako ste, treba li vam što. Jako bolno je sve - kaže Ivan.
Anastasia također govori kako dobivaju puno riječi podrške.
- Svi nas pitaju kako si, ja te volim. Nema odgovora na to kako si ti, kako sam ja, nema toga zasad, to je riječ podrške. Toliko toga sam htjela reći u ovom razgovoru, ali ne mogu sad, jako mi je teško skupiti misli - govori Anastasia.
- Jako mi je drago da u Splitu i Hrvatskoj ima ljudi koji suosjećaju, jer to je važno za nas, ova podrška, mentalna i emocionalna, i fizička i materijalna, bilo kakva pomoć, veliko hvala svima na tome - govori Ivan. Teško mu se koncentrirati na posao.
- Ponekad se gubim, izlaziš u svjetlo i malo letiš van, pa se opet skupiš. Stvarno nije lako koncentrirati se. Trudimo se biti tu sa svima - govori Ivan. Obitelj im je još prošlo ljeto bila u Splitu.
- Bili su veseli, odmorili su se, nitko nije mogao misliti da će doći do ovog - kaže Anastasia, a Ivan nastavlja: "Govorilo se. Ali...". Ostaje bez riječi.
- U 21. stoljeću da će biti rat, to je nešto nerealno - govori nam Anastasia. I oni su, poput Eve i Irine, baletnih prvakinja s kojima smo prethodno razgovarali, pričali sa svojima da dođu u Split, na sigurno.
- Svaki dan razgovaramo o tome - kaže Ivan.
- Ali to je jako opasno, da bi došli do obližnje granice jako je opasno, moraš proći pola Ukrajine. Puno je obitelji koje su probale, više ih nema, tako da... Svašta se događa. Zasad je ovako - kaže Anastasia.
U nevjerici gledaju prizore razaranja njihovih gradova.
- Svi gradovi koje pokazuju na televiziji, to su naši gradovi, ne samo gdje smo rođeni. U Kijevu smo završili baletnu školu - priča Anastasia.
- To je naša mladost, kad živite i studirate u nekom gradu, prvi poljubac, prvo zaljubljivanje, teško je kad to uništavaju - kaže Ivan.
Nadaju se da će rat što prije završiti i da će njihova obitelj, prijatelji i kolege biti na sigurnom.
- Ukrajinci su jako snažni. Hvala svima puno na podršci - zaključuju oboje.