Nije lako probijati granice, ali nemam straha. Dapače, kad sam jedanput u suknji išao na otvorenje izložbe, pozvao sam taksi. Kad sam prilazio autu, primijetio sam da me vozač netremice promatra. U jednom trenutku mislio sam da će postati agresivan. Ali ne, sasvim suprotno. Rekao mi je: ‘Gospodine, u ovoj suknji izgledate kao neki ratnik. Neki izvanzemaljac koji se spustio na Zemlju pregovarati o ratu i miru’, prisjeća se Joško Tešija (51), trenutačno pravi veteran - sigurno najstariji hrvatski aktivni maneken i prvi Hrvat koji se odvažio nositi suknje.
U šali kaže da je to danas jednako hrabro kao i kad je ‘90. uzeo u ruke pušku i otišao na prvu crtu Južne bojišnice braniti Peruču, pa onda preko Svilaje na nove fronte. Ovaj danas 51-godišnji Zagrepčanin za sebe kaže da je iz Ogorja pokraj Sinja i da voli pomicati granice visoke mode te je uvoditi na gradske ulice. Uostalom, avangardni je maneken koji je proputovao cijeli svijet noseći revije za sve najpoznatije modne kreatore. Družio se s Valentinom, Karlom Lagerfeldom, Jean-Paulom Gaultierom, upamtio savjete koje su mu davale filmske dive Ursula Andress i Ornella Mutti, čavrljao je s pokojnom princezom Dianom...
- Tajna uspjeha? To su tri čarobne riječi i tri zlatna pravila kojih se uvijek pridržavam. Tri čarobne riječi su pristojnost, poštovanje i jednostavnost u ophođenju s drugim ljudima. A tri zlatna pravila su - nikad ne radi nikome ništa nažao, a ako to i nehotično učiniš, odmah se duboko ispričaj. Drugo - ne idi preko leševa. Ako ne prođeš na prvom, na drugom castingu, proći ćeš na trećem, petom i netko će te uvijek uzeti. I treće - ne ogovaraj nego pohvali i u tom svijetu nikad nećeš propasti - govori Joško, koji je u ovaj posao ušao kad mu je bilo 26 godina - kako i sam kaže u šali - u dobi kad su neki njegovi vršnjaci već završavali manekensku karijeru.
- Da nije bilo Kristine i Hameda Bangoure te agencije Midiken, kao i moje prijateljice Xene Loredane Županić, koji su me uvjeravali da bih bio odličan u tom poslu, nikad se ne bih na to odlučio. I doista me fotoaparat i šminka stvarno vole, ali na ulici sam sasvim druga osoba i drago mi je da ne odskačem i da sam običan čovjek. Kad sam vani radio, shvatio sam: onog trena kad završiš navečer s poslom, odjeneš svoje traperice, jaknu i tenisice i izlaziš na ulicu, ti si samo umorni šljaker koji se vraća kući s posla. Nema tu nikakvoga glamura izvan posla jer nemaš za tim potrebu, ispunjen si i zadovoljan što radiš posao koji voliš. Čitave dane si s najboljim fotografima, najboljim stilistima, najboljim vizažistima i najboljim dizajnerima, u najboljim eksterijerima i interijerima, ispunjen si i zadovoljan, i ne treba ti to više kad završiš posao. Tad se vraćaš običnom životu - govori Tešija, koji i danas, nakon toliko godina, svoj posao doživljava kao lijepi san.
Optimističan stav prema životu i ljudima zapravo je, kaže, dobio kod kuće. Odgojen je, dodaje, u običnoj obitelji, uz oca, majku, baku i njezinu sestru Mariju, koje su bile posebno važne u Joškovu životu.
- Baka je najviše utjecala na mene, a obožavao sam pratetku Mariju, za koju i danas kažem da je Coco Chanel iz Lučana. Zašto? Dizala bi se u tri ujutro, pomuzla krave, pa išla pet kilometara do Sinja s magarcem koji je nosio 30 litara mlijeka. Kad bi prodala mlijeko, u 7.30 bi došla do moje bake, meni dala malo sitniša da si kupim sličice, čokoladicu, žvakaće i u 9 bi se već s magarcem vratila kući. I tako svaki dan. Onda bi opet radila oko kuće, hranila stoku, radila u polju. Imala je one prave muške težačke ruke, kao King Kong, čvrste, snažne od teškog rada. Bila je stup naše obitelji - prisjeća se Joško, koji kaže da ga uvijek pitaju zašto nosi debele sive čarape na muške sandale, a on i za to ima objašnjenje.
- Moj otac je podrijetlom sa Svilaje i te debele ‘bičve’ su mi u genima. Moji djedovi i bake su čuvali ovce na 1600 metara nadmorske visine i morali su nositi tople bičve - smije se Joško, koji ima još zanimljivih teorija o avangardnoj modi.
- Nemojmo zaboraviti, ja pripadam malo drukčijem arhipelagu modnog svijeta, a to je avangarda. A gdje je nastala avangarda? Pa na selu! U malim zajednicama. Avangarda je pročišćena od bilo kakve suvišnosti i kiča. Na selu je sve moralo biti jednostavno i funkcionalno, imati svoju svrhu, biti praktično da bi olakšalo težački život i rad, pa tako i odjeća koju su nosili. U gradu se težilo kiču i rastrošnosti, luksuzu i nepotrebnim glupostima. Evo vam primjer. Zašto danas arhitekti teže izvornim materijalima u gradnji, kamenu i drvu? Zato što, osim što je lijepo, ono je i funkcionalno i trajno. Slično je i s odjećom. Obožavao sam odlaziti toj mojoj teti na selo svaki slobodni vikend jer bih se tamo kupao u rječici, čuvao ovce, krave, naučio jahati, loviti zmije. I kad su me kasnije pitali što je za mene moda, ja sam se sjetio jednog detalja koji mi se silno urezao u sjećanje. Bio sam još dječak kad je u tom tetkinu selu netko umro i bio je sprovod. Seoski kamenoklesar došao je na sprovod u modrom odijelu koje je čuvao samo za svečane prilike. Ispod sakoa je nosio snježno-bijelu izglačanu košulju, a na nogama teške crne muške cipele vrhunski čiste i sjajne, koje je očito nosio samo u posebnim prilikama. Na glavi je imao francusku kapu, pušio je lulu, a lice i ruke bile su mu izbrazdane od teškog života i napornog rada. Eto, to je za mene moda. Došao sam tad do njega da ga bolje vidim jer mi je bio jako zanimljiv, a njegova odjeća je zamirisala po mediteranskim travama u koje je bilo valjda umotano odijelo u ormaru da ga ne pojedu moljci. To je za mene visoka muška moda - govori Joško dok prepričava slike iz djetinjstva koje mu i danas živo titraju pred očima.
Kaže da se na selu nosila i visoka ženska moda:
- Evo ovako je to izgledalo: rano jutro u Sinju. Deveti je mjesec i ispod mog prozora prolaze seljanke iz Neora i Muća noseći na glavama velike korpe s kupinama. Idu na sinjsku tržnicu. Pjevaju i koračaju u niskim postolama, odjevene u plisirane suknje koje im sežu ispod koljena, nose muške debele čarape i bijele košulje zavrnutih rukava preko kojih nose prslučić, a tanki struk su čvrsto omotale maramom. Ma to je ljudi moji naslovnica Voguea, to je Dior, to je Chanel, to je Jean-Paul Gaultier... To su avangarda i visoka moda. Sve je funkcionalno, sve ima razlog zašto se nosi. To je avangardna moda, prodavačice kupina i kamenoklesar. Odjeveni u prirodne grube materijale: čoju, vunu, platno i jutu - govori oduševljeno Tešija, koji kaže da ga gradska moda nikad nije oduševljavala.
Kad je došao u Zagreb, svi su mu djelovali uniformirano, stereotipno, jednako odjeveni, išli u Trst i kupovali iste stvari: traperice Levi’s traperice i tenisice All Stars.
- Uvijek prije no što izlazim na pistu, pred očima mi zaigra isti prizor. Moja teta Marija s kojom berem prašku, sitno drvo koje se koristilo za potpalu kad bi se pekao kruh. Nosila bi na leđima ogromni teret toga sitnog drva, a ja bih joj morao pomagati da ustane kad bi preko leđa svezala svežanj i učvrstila ga crno-bijelim užetom kojim bi se omotala preko ramena i oko struka - prisjeća se pomalo nostalgično odrastanja u okolici Sinja.
- Kad pogledate svjetske, ali i naše, meni najdraže dizajnere , Branka Donassy, Keti Balogh, Loredana Bahorić ili Nada Došen od žena te od muških Tomislav Bahorić , to su avangardni dizajneri. A zašto ne mogu svi nositi avangardu? U avangardi postoje četiri boje: crna, siva, pa bijela i zadnja je detalj crvene. Nema dalje. I zato morate paziti kako birate crnu. Ona ne smije biti antracit, ne smije biti izblijedjela jer ćete djelovati prljavo. Morate djelovati čisto i uredno, morate imati dobru kožu jer inače djelujete neuredno - otkriva tajne svoje profesije, a rado govori i o predrasudama.
Na pitanje o nemoralnim ponudama iskreno odgovara:
- Ovim poslom bavim se 25 godina. Nikad, ali baš nikad nisam doživio nijednu neugodnost. To uvijek pričaju oni koji nisu uspjeli, a nisu uspjeli jer nisu bili disciplinirani i nisu imali koncentracije pratiti taj ritam života. A on je okrutan i daleko je od razuzdanih zabava, kako to ljudi obično zamišljaju. Ako želiš uspjeti i živjeti od ovog poziva, moraš jako, jako naporno raditi. Kao u rudniku. Dan počinje u pet ujutro, izlaziš iz stana u sedam, a doma se vraćaš u 23 sata. Spavanje, odmor i sutradan ujutro opet isto. To stvarno mogu samo disciplinirani ljudi.
Silno mu, kaže, nedostaje pokojna novinarka Ana Lendvaj.
- To je bila predivna osoba koja je doista razumjela modu. Ona bi me uvijek ohrabrivala uoči revija i danas mogu reći da mi je bila čast što sam je poznavao i s njom mogao razgovarati uvijek kad bi mi trebao savjet - kaže Joško, koji priznaje da neki put nije najugodnije biti maneken.
- Ja volim reći da se osjećaš nekad kao na stočnom sajmu. Dođeš na casting, a onda ti kažu: ‘Idemo - visina, težina, izgled, izdržljivost…’ I, naravno, traži se kameleonsko lice - da se možeš pretvoriti u 10-15 različitih uloga i da nikad nisi isti. Srećom, upravo to je moja prednost - kaže ovaj elokventni maneken, kojem je pravi izazov to što ga sad, kad je već zagazio u šesto desetljeće, traženiji nego ikad prije.
- Mladim ljudima koji tek kreću u ovaj posao je doista teško. U ovom submodernom društvu vlada neprekidno natjecanje. U svemu moraju biti najbolji, ne smiju si dopustiti da nešto ne znaju ili ne mogu jer odmah misle da će ih se izbaciti iz utrke. U modnom svijetu to je još okrutnije. Možeš nositi dvije, tri revije, a onda te odjednom više nitko neće. Živimo u društvu u kojem se ne smije govoriti o tri teme - bolesti, starosti i smrti. Okrutna su vremena i na cijeni su samo ljepota i mladost, dobar izgled, a nestaju osnovne životne vrijednosti. Sa svih strana mladi su bombardirani imperativom dobrog izgleda i onda tisuće njih hrli u ovaj posao, misle da svi mogu biti modeli i manekeni, a u ovom poslu uspije možda njih 50-ak. I od tih 50 otpadaju oni koji ne mogu biti disciplinirani i izdržati pakleni ritam posla - otkriva Joško i nastavlja:
- Normalno, u tom svijetu se nudi sve i svašta. U svakom velikom gradu točno znaš gdje možeš naći i drogu, i alkohol, i nemoralne ponude, ali ako doista želiš trajati i čuvati ime u tom poslu, onda ni na što od toga nećeš pristati. Ali, hajd’mo biti iskreni - zar to u drugim poslovima nije isto? Da možeš napredovati znanjem i marljivošću ili na drugi način, koji se nikad dugoročno ne isplati. Kažu: ‘Ajme, mene su mrzili ovi asistenti, pa me dizajner nije volio, pa ljubomora’. Sve su to gluposti. Jer svima je na kraju, kad se podvuče crta, jedino na pameti zarada. Moraš za neku kolekciju ili za neku reklamu biti najbolji i nema drugog kriterija - odrješit je Tešija, koji se prisjeća savjeta koje su mu dale kraljica disko-glazbe 80-ih Amanda Lear i talijanska glumica Ornela Mutti.
- Rekle su mi: ‘Josipe, možeš raditi, biti model, ali kad postaneš nekom slikaru muza, kad dođeš na platno, to je pravi uspjeh. Nema dalje. Ali jedno znaj, nikad nećeš biti sretan u ljubavi. Umjetnici i umjetnost iz tebe iscrpe svu energiju. I to je istina, pogledajte u tom umjetničkom svijetu, većina je samaca. Obitelj se tu ne uklapa – priča.
Joško se dosad već mnogo puta našao na slikarskom platnu, a kako kaže, osobito ga je oduševio portret koji je naslikao porečki akademski slikar Eugen Varzić. Ovih dana postavlja izložbu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i Tešijin protret bit će tamo izložen.
- Platno je u formatu 160 x120 cm i slika je obišla mnoge izložbe. Nastala je slučajno. Mario Nokaj imao je novu kolekciju nakita u Lapidariju i imao je neki srebrni sat, pa sam ga stavio preko oka kao monokl, a Mario me slikao mobitelom i stavio sam tu fotografiju na Facebook. Eugen ju je vidio i pitao me može li je u dogledno vrijeme iskoristiti kao motiv za svoju sliku. Nakon nekog vremena počeo mi je slati svoj rad po fazama kako ga je dovršavao - kaže Tešija , a na pitanje može li takva slava pokvariti čovjeka i promijeniti mu karakter, odgovara:
- Nema šanse ako si normalan čovjek. To se samo može dogoditi ako je netko iskompleksiran ili ako se stidi svog podrijetla.
Uostalom, Tešija se doista nije promijenio ni za pedalj. Vrckavost i duhovitost njegovi su najveći aduti i kad je vani i kad radi s najvećim dizajnerskim zvijezdama.
- Jednom sam nosio Valentinovu reviju i u pauzi proba nešto smo čavrljali. Kaže Valentino pred svima: ‘Neka se nitko ne ljuti, ali ti dinarski tipovi muškaraca - Dalmatinci - najljepši su muškarci na svijetu. Imaju to neko duguljasto konjsko aristokratsko lice’. Kad je to izgovorio, a ja sam baš stajao pored njega, iz svega glasa sam mu zarzao. Popadali su svi od smijeha - prisjeća se Joško jedne od nezaboravnih anegdota. Ali to je napravio zato što Valentino obožava hrvatsku obalu.
- Jako često i gotovo redovito obilazi Jadran. Jahta mu je na vezu u Grčkoj i onda točno izračuna koliko mu treba da se odmori i doplovi do Venecije u doba filmskog festivala. Rekao mi je da od 1962. godine plovi Jadranom i bolje zna restorane i otoke nego mnogi Hrvati - kaže Joško Tešija, čiji su albumi prepuni fotografija s poznatim osobama.
Godinu 1997. pamti po tome što je tad upoznao i Giannija Versacea, lady Di i Ursulu Andress.
- Ta godina je bila kobna za sve tri osobe. Versacea je te godine zadesila tragedija, lady Di je poginula, a Ursuli Andress su provalili u kuću i opljačkali je. Inače, Versacea sam upoznao na reviji, a lady Di na balu u Beču. Ona me oduševila. Bila je nevjerojatna. Ugodna i srdačna. I doista je u razgovoru pažljivo slušala sugovornika, doista ju je zanimala osoba s kojom bi se upoznala, postavljala pitanja i gledala ravno u oči. Znam da će neki reći kako je to sve bilo naučeno, ali to bih sigurno osjetio. Ne, nije u njoj bilo ni trunke prijetvornog i lažnog - prisjeća se.
Za razliku od lady Di, nimalo ga nije impresionirala Anna Wintour, slavna glavna urednica modne biblije, časopisa Vogue, bog i batina svjetske modne scene. No tvrdoglavi Sinjanin Tešija nimalo do nje ne drži:
- Anna nikad neće biti legendarna Diana Vreeland. Wintour je proračunata i kod nje je sve ekonomija. Nema senzibilnost, nema emocija i sve je izgradila na tom imidžu ‘čelične’ žene. Siguran sam da kad jednom ode, za njom će se otvoriti Pandorina kutija. Zato se tako grčevito i drži svoje pozicije - govori Joško o modnom autoritetu.
Uostalom, kako i sam kaže, dosad je upoznao previše vrhunskih profesionalaca da bi ga više itko mogao impresionirati, a da ne pokazuje ljudskost. Na pitanje hoda li u Zagrebu ponekad u suknji, odgovara:
- Naravno. Pa to je dio naše povijesti. U suknjama su muškarci bili lovci, ratnici, uostalom na suknji počiva i naša religija, kršćanstvo. Muška suknja nije ništa novo niti je izum naših dana. Volio bih da Zagreb konačno postane i duhom europska metropola. Da ljudi shvate kako nas različitost samo obogaćuje i spaja. U Parizu, Londonu... Ujutro se na ulici nađe šest milijuna ljudi svih mogućih nacija i narodnosti. Nitko nikog ne pita odakle je tko i zašto je nešto odjenuo.
POGLEDAJTE VIDEO: