Danny Trejo (76) je jedan od onih zbog kojih Trump gradi zid. Sin meksičkih imigranata koji je mladost proveo u zatvoru, tipičan problematičan slučaj, hrana za rasističku mašinu čiji su zupčanici pokretani energijom ksenofobije uvelike zaslužni za dovođenje Trumpa na vlast. Zid je trebao zaustaviti takve kao što je Trejo, piše Express.
Ali Danny Trejo je ujedno i autentična američka ikona, ne baš kauboj s reklame za Marlboro, ali svakako hodajući primjer istinskog američkog sna kakvim se kite ideali trumpovske Amerike. Dijete imigranata koje se u mladosti potezalo po zatvorima, a onda, u obratu dostojnom filma, iz vlastitog tijela počupao trnje pa se lansirao ravno među filmske zvijezde A-liste. A trebalo je stvarno mnogo vremena da se jedna tako prestižna celebrity lista otvori za “takve poput njega”.
Meksikanci su u Hollywoodu od najranijih početaka života na velikom platnu bili utjelovljenje nasilja i seksa - agresivni i impulzivni, pretjerano strastveni u svojim sudarima s mržnjom i ljubavi. Rasni stereotip bio je jasno definiran: Meksikanci su autoritarni krimosi, a Meksikanke napaljene i histerične vještice, onda kad oba spola nisu tek sluge ili sobarice uspješnim specimenima bijelog establišmenta. Hollywoodu se morao prvo dogoditi jedan Rudolph Valentino.
U eri blackfacea, latinoamerički glumci dijelili su dio sudbine ostalih manjina pa su teško mogli dobiti priliku biti glavni junaci. “Latin lover” - termin koji se toliko zalijepio da je i danas ostao krvotokom svake poštene latinoameričke sapunice, izmišljen je kako bi se Valentino prodao kao muški seks-simbol dvadesetih i prva istinska superzvijezda. Ali on uopće nije bio Meksikanac, iako je glumio čak i Arape. Bio je Talijan. MGM je shvatio da je koncept latinskog ljubavnika, nakon Valentinove smrti u 31. godini, nešto na što treba vjerodostojnije zajahati pa su svim kućanicama ponudili Valentinova nasljednika Ramona Navarra, rođenog u Meksiku pod imenom José Ramón Gil Samaniego. Nisu pogriješili, a jednom kad su se vrata otvorila, nitko ih nije ni pomišljao zatvoriti. Dolores del Rio je prva u povijesti odradila uspješni transfer iz meksičke filmske industrije na holivudske crvene tepihe, koje je isklofala, usisala i uredila za bolju šetnju nasljednica daleke budućnosti, poput recimo jedne Salme Hayek, više od pola stoljeća kasnije. Tu je i Lupe Velez, koja je zanat pekla u meksičkom vodvilju, prije nego što je postala ženskim seks-simbolom nijeme ere.
Kako su rasle brojke s popisa stanovništva, rastao je i interes Hollywooda - tržište je polako ubijalo celuloidni rasizam jer je postalo jasno da su trendovi nezaustavljivi: iz godine u godinu tzv. latino populacija raste. Danas je čak 40 milijuna stanovnika SAD-a meksičkog podrijetla. Od 2000. do 2017. meksičko-američka populacija porasla je za 76 posto. Meksički glumci više nisu morali biti samo kriminalci i jebači. Otvorile su se nove prilike i pravi su talenti isplivali ulogama cijepljenim od rasnih stereotipa.
Danny Trejo se trebao dugo boriti kako bi ih se riješio, ali za početak je bio zahvalan i na osnovama rasnih klišeja. Na kraju krajeva, logično je da su mu najčešće davali uloge scary kriminalaca - za početak, to je i bio, a zatim je potrebno postaviti iskreno pitanje ogledalu: što biste, ali samo na temelju njegova lica i građe, pomislili da ga sretnete u mračnoj uličici? Da će vam udijeliti časopis Kula stražara ili vas olakšati za (u najmanju ruku) novčanik? Ne, niste rasisti. Ni prvi s takvom reakcijom. Jedna od priča iz njegova postzatvorskog života kaže da je, svega tjedan dana nakon izlaska na slobodu, nošen snagom optimizma odluke o radikalnoj promjeni života, odlučio pomoći starijoj ženi na ulici. Ugledao ju je kako se muči iznoseći dvije velike i teške kante za smeće. Trejo je razvukao osmijeh i ponudio svoju snagu, ali starica je, ugledavši njegov biceps, triceps, trapez i pektoralne mišiće prekrivene tetovažama kao glazurom na torti od zatvorski modeliranog tijela, panično podigla ruke pa na španjolskom molila za milost.
- Tad sam shvatio da moram pokazati ljudima da sam se uistinu promijenio. Morao sam promijeniti način na koji me ljudi doživljavaju - rekao je.
Dobrim dijelom svoje udarne filmografije kao da se i nije previše trudio razoriti imidž uličnog pit bulla, ali iako su ga se kolege bojale samo na temelju biografije, brzo se pročulo da je bivši šampion zatvorskog šaketanja zapravo duša od čovjeka. Iako je visok samo 1,67 metara, na velikom ekranu on je veći od života, macan koji je sa 66 godina postao Machete, nezaustavljiva akcijska mašina u režiji rođaka Roberta Rodrigueza. Borac protiv kriminala, koji u koreografiranoj fikciji ubija demone svoje stvarne prošlosti.
Danny Trejo je rođen u kvartu Echo Park, dijelu središnjeg Los Angelesa poznatog po golemoj mreži organiziranih uličnih bandi. One su LA osamdesetih i devedesetih pretvorile u ratnu zonu, a Echo Park Locos, The Crazys, Diamond Street Locos i sl. “hispanic gangovi” činili su svojevrsnu latino varijantu ozloglašenih crnačkih uličnih armija Zapadne obale, Bloodsa i Cripsa. Kad je Trejo bio klinac, većina ih još nije postojala, ali to mu nije smetalo da se sa svega 12 godina pridruži jednoj od ranijih lokalnih bandi.
U zatvoru je proveo cijelo desetljeće
Na ulici je brzo stekao nadimak Major, kao rođeni vođa, strog, ali pravedan. Probleme je rješavao nasiljem i uvijek se mogao pouzdati u svoje šake. Danas na svoju mladost gleda s gađenjem. Kaže da je bio lijen i narcisoidan. Pljačkao je i prodavao drogu, čak i lažnu, pa je tako agentu FBI-a uvaljao šećer umjesto kokaina. Na kraju balade, čitave šezdesete godine 20. stoljeća, sve radikalne promjene koje je dekada donijela američkom, ali i globalnom društvu, doživio je iza rešetaka. Bio je u opjevanom San Quentinu, u kojemu je odmah ustoličio autoritet kao zatvorski boksački prvak, a dio kazne za dilanje i pljačku služio je u kalifornijskom državnom zatvoru Soledad. Tamo se dogodila velika promjena.
Nazovimo to božjom intervencijom ili jednostavnom halucinacijom, manje je važno koliko to da je do promjene uistinu došlo. U Soledadu se potukao pa završio u samici. Tamo je malo pričao s Bogom, a glasovi su mu rekli da se mora dovesti u red i preuzeti svoju misiju učitelja. Brže-bolje prijavio se u program odvikavanja od alkohola i droge, trijezan izašao na slobodu početkom sedamdesetih i zakleo se posvetiti ostatak života pomaganju drugima, prije svega ovisnicima. Zaposlio se kao savjetnik u klinici, gdje radi i danas. Onda kad stigne od silnih obaveza. A one su se prilično naslagale od povijesnog dana 1984., kad ga je nazvao pacijent, tinejdžer koji je na filmskom setu pao u napast zagnjuriti nos u kokain i uništiti sav trud odvikavanja. Trejo nije puno čekao, zgrabio je jaknu i ključeve od automobila pa odjurio ravno na set kako bi mladog frenda spriječio od posrnuća na mračnu stranu. Kad se pojavio, svi su buljili u njega. U njegovo izbrazdano lice, dugu kosu i brkove, mišiće i golemu tetovažu žene sa sombrerom na prsima. Nudili su mu da statira, tako vizualan i rođen za kameru, a onda ga je prepoznao Edward Bunker, scenarist koji je priču Akire Kurosawe prilagodio filmu “Runaway Train” (1985.), a koji je prije karijere u Hollywoodu bio u San Quentinu, istodobno kad i Trejo. Sjetio ga se kao zatvorskog fajtera pa mu je odmah sredio da glavnoga glumca Erica Robertsa nauči boksati. Samo dvadesetak godina kasnije činilo se da Danny Trejo glumi u svakom filmu koji je ikad snimljen. “Još sam bio stereotip opakog meksičkog kriminalca. I to je u redu. To sam i bio.”
Od zlikovaca do junaka u crtićima - Trejo je glumio sve
Do danas se okušao u svim formatima i ulogama, od obiteljskih komedija za TV do krvlju natopljenih akcića. Tarantino i Rodriguez angažirali su ga kad god su stigli, od “Desperada” preko “Od sumraka do zore” do “Spy Kids” i “Grindhouse”. Prvu potpisanu ulogu dobio je u “Death Wish 4: The Crackdown” (1987.), gdje je odmjeravao brk s Charlesom Bronsonom, a samo u posljednje dvije godine glumio je u čak 11 filmova, od kojih polovina sjedi u čekaonici i moli COVID-19 da konačno pusti filmove u svoj prirodni habitat kinodvorana.
Prošle smo ga godine mogli vidjeti - pod uvjetom da smo gledali igranu adaptaciju Nickelodeonove animirane TV serije “Dora The Explorer” - u “Dora and the Lost City of Gold”. Uvukao se u obiteljski program multipleksa, a ovu dječju avanturu reklamirali su kao film koji pokazuje snagu nove i stare generacije latinoameričkih glumaca i njihovu frišku snažnu poziciju u holivudskom prezentu. Danny Trejo ima i dva dokumentarca o sebi. Joe Eckardt režirao je “Champion” 2005., a Brett Harvey, autor popularnih weedomentaraca “The Union” (2007.) i “The Culture High” (2014.), nedavno snima “Inmate #1: The Rise of Danny Trejo”, svježi doprinos razvoju mita i održavanju istog na laganoj vatri za neke nove klince. Lani se 71-godišnji Trejo našao u vijestima i kao superheroj.
Rodriguez je Machete brendirao kao primjer “prvog latino superheroja”, ali za razliku od Machetea Corteza, Trejo u stvarnom životu ne “superherojira” tako da se spušta s prozora po tuđim iznutricama, nego kao usputni prolaznik i svjedok prometne nesreće spašava petogodišnje dijete iz prevrnutog automobila. Kad su novinari potrčali intervjuirati heroja dana, on im je svoju intervenciju objasnio najkraće što je mogao: “Sve što mi se dobro dogodilo, dogodilo se kao izravan rezultat pomaganja nekom drugom. Sve”. Drugim riječima, luda životna priča, putovanje od dna do Olimpa neočekivane holivudske ikone daje nadu svima da mogu postati Danny Trejo. Ali samo pod uvjetom da jesu Danny Trejo.