Dok se pozdravljamo s Julijom Bošnjak, natjecateljicom koja je izgubila 28,7 kilograma i izdržala punih 12 tjedana u RTL-ovom “Životu na vagi”, postajemo svjesni kako je 51-godišnjakinja dosad proživjela nekoliko prilično različitih života. A nada se još jednom kompletnom “make-overu”...
POGLEDAJTE VIDEO:
- Ponuda ima, pogotovo od kada sam napustila show. Možda se i udam, tko zna. Nikad nije kasno. Ali kako nisam dosad žurila, neću ni ubuduće. Nikud mi se ne žuri, malo ću povuć' ručnu! - ispraća nas vesela Julija iz Opuzena, gdje u dijelu obiteljske kuće živi sama (točnije, s dva osmogodišnja mačka) posljednje dvije i nešto godine, od kada je preminuo otac, u dubokoj starosti s 98 godina!
- To mi je bio jedan od motiva da se prijavim u “Život na vagi”, da se stešem, jer ako sam na očevu liniju onda me čeka još skoro 50 godina života. - smije se naša sugovornica, koja ima samo riječi hvale za ekipu iz RTL-ovog showa. Kako produkciju, tako ostale natjecatelje, s kojima je redom ostala u dobrim odnosima i svakodnevno komuniciraju. Možda najviše s Ivanom Jakubovskim, kaže Julija i dodaje kako su svi simpatični i dragi, “da ih je sama birala ne bi bolje izabrala”.
Ali nije samo stekla nove prijatelje, medijska slava je donijela i za Juliju pomalo neočekivano zanimanje potpuno nepoznatih ljudi.
- Dobivam pozive iz doslovno svih krajeva svijeta, Bugarske, Švedske, Italije,..., moram provjeravati pozivne brojeve da vidim koje su to sve zemlje. Susjedi i rodbina, svi redom pozitivno komentiraju moje sudjelovanje u showu, a zbog mojih grimasa kojih nisam ni svjesna me zezaju da sam ženski mr. Bean! Najviše me iznenađuju brojne poruke, evo nedavno sam dobila jednu tako dirljivu poruku od djevojčice od desetak godina, stvarno nešto prekrasno. Sve je ovo jedna velika pozitivna životna avantura, veliko iskustvo - tvrdi.
Zanimljivo, Julija Bošnjak se prijavila za ovaj show i sezonu prije. Međutim, priznaje, kada su je organizatori pozvali na razgovor, morala je odbiti – nije imala novca niti za autobusnu kartu do Zagreba! Ove godine se ponovno prijavila, da je ne “peče savjest” jer nije pokušala, a stvari su se poklopile, iako se više dvoumila o odlasku.
- Istina je da sam još nezaposlena, ali imam sasvim ozbiljnih obećanja da ću se nakon Nove godine zaposliti. Egzistencija je glavna stvar, međutim da pravim od sebe neku sirotinju – neću! Imam vlastiti krov nad glavom, jest da je kuća stara 90 godina, ali je veći dio života bila moj dom. Događaju se kvarovi, vlaga “napada”, ali sve se to da preživjeti. Zato me šokiralo kada je Jelena Putnik, natjecateljica iz druge sezone “Života na vagi” organizirala pomoć zbog moje izjave da bih voljela imati pravi krevet. A zapravo se to odnosilo na krevete i madrace koje smo imali u showu: toliko su bili dobri da sam pitala ljude gdje su ih nabavili jer nikad nisam spavala na tako kvalitetnim krevetima. Imam krevet na kojem piše da je do 100 kilograma. Kako sam tek sad tu negdje, uvijek sam bila oprezna i rijetko na njemu spavala... Iako me oduševila, stvarno ganula dobrota ljudi, predložila sam da cijela ta humanitarna akcija bude za nesretne ljude u Albaniji pogođene potresom. To je užas, gledala sam izvještaje, tamo su ljudi ostali doslovno bez krova nad glavom, improviziraju s tendama, a zima je! - pojašnjava nam Julija kako je došlo do “akcije krevet”, dok razgovaramo u dnevnom boravku, blagovaoni i kuhinji u jednom, prostoru koji je na podosta mjesta vlaga ne samo nagrizla, nego gotovo prožvakala i probavila.
U tri mjeseca što je bila na RTL-ovom showu, nakupilo se tri centimetra vode u stropnoj svjetiljci, kaže Julija, koja na radnom stolu još uvijek drži malu plastičnu kanticu u slučaju prokišnjavanja.
Rođena Sarajka (gdje je živjela s ocem, bratom i majkom koja je preminula dok je Julija još bila dijete) došla je živjeti u Opuzen kad je napunila deset godina. Očeva druga supruga, koju je zvala “tetka”, de facto je odgojila, zbog čega je jedna od najsimpatičnijih natjecateljica ŽNV neizmjerno zahvalna. Kako su svake nedjelje odlazili u crkvu na misu, vjera je uvijek bila (još uvijek jest) veliki dio Julijina života pa je odlučila zarediti se! Imala je 21 godinu kada je otišla u samostan, postala časna sestra. Međutim, dodaje Julija, nikad nije izrekla doživotne zavjete pa ne osjeća da je bilo koga prevarila, pogotovo ne Boga.
- Deset godina sam bila časna sestra, u samostanima u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu. To je također jedno veliko životno iskustvo, gdje sam naučila mnoge stvari. Upoznala sam svetog oca Ivana Pavla Drugog i puno krasnih osoba. Nedavno su me posjetile časne s kojima sam živjela, podsjetile da sam došla u samostan s malim kovčežićem s alatom – to sam “pokupila” od oca, uvijek nešto “meštrinjat”, popravljati. Jer su našle taj alat, pitale me hoću li svraćati po njega... Baš smo se smijale, ali taj period života najbolje opisuje jedna izjava starije časne sestre, koja je shvatila da je Julija u svojoj odluci prenaglila - “puno je zvanih, malo odabranih”.
Stvarno, pokazalo se da to nije moje životno opredjeljenje pa sam napustila samostan. Nedugo potom sam preko prijatelja otišla raditi u Austriju, uglavnom sezonske poslove. Pet godina sam tamo radila, moglo se i zaraditi, no onda mi je šefica, Austrijanka, namjestila ne samo otkaz! Namjerno je razbila staklo na ulazu, prijavila provalu policiji i okrivila mene. Ne znam zašto, možda jer je nešto “mutila” s papirima, ali u svakom slučaju sam dobila progon iz Austrije, priča Julija.
- No, kao da je neka viša sila, Bog, sve tako namjestio da sam se morala vratiti jer bih inače vjerojatno tamo ostala do kraja života. Jer sam bila potrebna pomajci i ocu, oni su već bili u godinama. Pomajka mi je umrla 2011. godine, brat je umro 2014. godine s 56 godina u Sarajevu, nikako ga nisam mogla nagovoriti da dođe živjeti s nama ovdje u Opuzen, da možda nekako nadoknadimo izgubljeno djetinjstvo, što nikad nismo dovoljno vremena proveli zajedno. Valjda nikako nije mogao preboljeti smrt majke, nikako nije htio doći ovdje... - preko lica Julije Bošnjak prošla je sjenka sjete, na trenutak - dva je naša sugovornica zastala, prestala govoriti.
Ubrzo se vratila u sadašnjost, svjesna je koliko je dobroga napravila gubljenjem viška kilograma.
- Dok sam radila nije bilo problema s kilogramima. Jednostavno se ne stiže puno jesti, a čovjek se troši. Tako je zapravo bilo veći dio života, no nakon povratka u Opuzen, što zbog mojih zdravstvenih problema, što zbog brige za pomajku i oca, kilogrami su se jednostavno počeli nakupljati. Sad sam sretna što mogu ponovno odjenuti neki komad robe od ranije, za što sam mislila da se nikad neće dogoditi. Uspijevam održati postojeće stanje, sve gledam kako skinuti još koji kilogram ali ovdje mi nedostaje moja bicikla koja je ostala u Austriji. S njom bi mogla do teretane u Metkoviću. - zamišljeno gleda u smjeru sjeveroistoka Julija Bošnjak.
POGLEDAJTE VIDEO: