Priča je gotovo nevjerojatna. Alice Guy-Blaché umrla je 24. ožujka 1968. godine u staračkom domu u New Jerseyu u potpunoj anonimnosti. Razgovor koji je francuski novinar vodio s njom desetak godina prije njezine smrti desetljećima je, kao i Alice, ostao sasvim zaboravljen. Raritetni zapis tek je nedavno ugledao svjetlo dana zahvaljujući dokumentarcu Pamele B. Green “Ostanite prirodni: Neispričana priča o Alice Guy-Blaché” iz 2019. Zagrebačka publika moći će ga pogledati u subotu, 26. ožujka u sklopu 6. Arterije - Tjedna filma o umjetnicima, koji je počeo u utorak, 22. ožujka u Dokukinu KIC.
Kako je ispričala novinaru, Alice Guy-Blaché rodila se u mnogočlanoj obitelji, a djetinjstvo joj je bilo turbulentno i obilježeno smrću dvoje starije braće. Otac Emile Guy bio je vlasnik izdavačke tvrtke u Čileu i oženio se njezinom majkom Clotilde Franceline Aubert u Parizu. Par se skrasio u Santiagu 1873., imali su već četvero djece, no zavladala je epidemija boginja, pa su se vratili u Pariz, gdje se rodila Alice. Otac je ubrzo otišao za Čile, za njim i majka, a Alice je odgajala baka u Švicarskoj. Kad je imala četiri godine, pridružila se roditeljima, a oni su htjeli da se najmlađa kći školuje u Francuskoj.
- Htjela sam biti glumica, ali je otac rekao: ‘Radije bih te vidio mrtvu’. Znate kakva je u ono vrijeme bila buržoazija - ispričala je Alice svoje neispunjene snove.
Nakon iznenadne očeve smrti kao 18-godišnja djevojka morala se zaposliti.
- Prijatelj naše obitelji bio je Étienne Paul Barat, nećak jednog od arhitekata pariške bazilike Sacré-Cœur. Imao je 75 godina i bila sam silno u njega potajno zaljubljena. Udala bih se odmah za njega jer je bio vrlo obrazovan. On je predložio mojoj majci da završim stenodaktilografiju jer je tada to bilo sasvim novo i perspektivno zanimanje. Posao tajnice tada je bio vrlo cijenjen i solidna plaća je bila sigurna - prisjetila se svoga životnog puta Alice Guy-Blaché.
Najprije je dobila posao u tvornici lakova, no već je u ožujku 1894. prešla u Comptoir Général de la Photographie u vlasništvu Felix-Maxa Richarda. Iduće godine on je prodao tvrtku četvorici tada uglednih Parižana, među kojima su bili slavni arhitekt Gustave Eiffel, znanstvenik i astronom Joseph Vallotu, Alfred Besnier i Léon Gaumont. Bili su to temelji prve filmske kompanije u svijetu i danas najmoćnijega francuskoga filmskog studija Gaumont.
- Bilo je to vrijeme braće Lumière i njihove utrke s Edisonom tko će prije pokrenuti sliku. Auguste i Louis su dobili utrku, pa sam tako 22. ožujka 1895. s Gaumontom bila među malobrojnom publikom koja je vidjela prvi film ikad snimljen, bio je to ‘Radnici napuštaju tvornicu Lumière’ i prikazao je njihove radnike kako izlaze kroz portu - prisjetila se Alice, koju je novi medij potpuno opčinio.
- Gaumont je bio bistar biznismen i vizionar. Jednog dana došao mu je sa svojim prototipom kamere Georges Demenÿ. U početku sam radila kao Gaumontova tajnica i tako sam upoznala mnoge klijente koji su kupovali kamere, a naučila sam i marketinške strategije, pa me počeo slati na putovanja ako bi netko imao problema s našim proizvodima. Ali ti demonstracijski filmovi koji su imali samo svrhu pokazati mogućnosti kamera bili su tako dosadni. Predložila sam Gaumontu da bih mogla napraviti puno zanimljivije stvari. Rekla sam mu da bi filmovi trebali imati priču. Nije mu baš bilo jasno. Nevoljko je pristao. Rekao mi je da to mogu raditi u slobodno vrijeme jer nije htio da trpi posao tajnice. Zapravo sam se i sama prestrašila vlastite ideje jer nisam uopće znala kako funkcionira kamera i morala sam učiti od početka - ispričala je Alice u jednom od tek nekoliko intervjua koje je dala u poznim životnim godinama.
I tako je krenulo. Pionirka kinematografije u idućih će 30-ak godina izmijeniti ulogu i svrhu filma, pokazati da razumije i vizionarski predviđa film kao zabavu. Uvela je brojne novotarije koje su ostale do današnjih dana temelj svakog filma. Prva je počela snimati filmove prema napisanom scenariju, uvoditi glumce i statiste, režirati, planirati kadrove, proizvela je prvi film u boji i prva je smislila način kako sinkronizirati film.
Prvi film snimila je 1896. i zvao se “Vila kupusa” ili “Rođenje djece” u kojoj mlada žena pleše i iz predimenzioniranih glavica kupusa vadi novorođenčad. Od tada do 1906. postala je Gaumontova šefica produkcije i smatra se prvom osobom u povijesti filma koja je razvila narativno filmsko stvaralaštvo. Godine 1906. snimila je “Kristov život”, u to vrijeme visokobudžetnu produkciju, za koju je angažirala 300 statista. Kao predložak je uzela ilustrirani “Novi zavjet” Jamesa Tissota, a film je imao 25 epizoda i bio je njezina najveća produkcija u Gaumontu. Osim toga, bila je jedan od pionira u korištenju audiozapisa uz pomoć kronofona i tako uskladila zvuk i sliku. Prva je počela koristiti dvostruke ekspozicije i pokretanje filma unazad te stvorila nova filmska zanimanja. Angažirala je i podučila Louisa Feuilladea i Étiennea Arnauda kao pisce i redatelje te angažirala scenografa Henrija Ménessiera i umjetničkog direktora Bena Carréa.
Godine 1911. časopis The Moving Picture News je napisao: “Alice Guy-Blaché je dobar primjer što žena može učiniti ako joj se u životu pruži prilika”. Sigurno je da je ona u to vrijeme bila jedina žena redateljica. A bilo je to, kako je rekla, puno prije no što je nastao Hollywood. Jednog dana Gaumont ju je poslao u Berlin da tamo prezentira kamere i snimi film, no žestoko se usprotivila.
- Ali ja uopće ne govorim njemački. Rekli su mi da me tamo čeka neki filmaš iz Engleske koji će mi pomoći. Bio je to moj budući suprug Herbert Blaché. Nikad nisam mislila da ću se udati za Engleza. Nisu mi izgledali kao dobri muževi - prisjetila se Alice.
Udala se za njega 1907. i to je bila velika prekretnica u njezinu životu. On je inzistirao da se presele u Ameriku, pa je Alice dala otkaz Gaumontu.
- Bio je razočaran mojom odlukom, ali je Herbertu ponudio da bude voditelj Gaumontove proizvodnje u SAD-u. Budući da sam bila devet godina starija od supruga, u dokumente za ulazak u Ameriku smo upisali lažne podatke - da je meni 30, a njemu 28. Zapravo sam tad imala 34, a on je tek navršio 25 - ispričala je Alice. Par se u New Yorku ubrzo udružio s američkim glumcem Georgeom A. Magiejem i pokrenuli su 1910. The Solax Company. Bio je to najveći i najsuvremeniji studio u Americi prije ere Hollywooda. Herbert je postao voditelj produkcije, a ona je režirala filmove, pored ostalih i prve vesterne.
Da bi se usredotočila na pisanje i režiju, 1914. je svog supruga postavila za predsjednika Solaxa, ali je on ubrzo pokazao pravo lice. Osnovao je vlastitu tvrtku. U to vrijeme filmaši se počinju seliti u Hollywood zbog povoljnije klime, a 1918. Herbert napušta Alice i djecu da bi nastavio tamo karijeru s jednom od svojih glumica. Alice se razvela 1922. i prodala svoj udio u Solaxu. Na njezinu grobu u New Jerseyu dugo godina je pisalo samo njezino ime. Tek 2012. osnovana je zaklada i grob je preuređen. Uklesan je logotip Solaxa i dopisano da je bila pionirka kinematografije. Zahvaljujući kćeri Simone, objavljena je i monografija te je svijet konačno saznao za ovu iznimnu ženu.
Zagrebačka publika moći će dokumentarac ‘Ostanite prirodni: Neispričana priča o Alice Guy-Blaché’ pogledati u subotu, 26. ožujka u sklopu 6. Arterije.