POGLEDAJTE VIDEO:
“Kod nas doma” nova je HRT-ova mozaična emisija prepuna priloga iz kulture, glazbe, gastronomije, mode, hobija, arhitekture, dizajna... Voditeljicu Barbaru Kolar takvi mozaični sadržaji prate dobar dio njezina televizijskog života.
Smatra da je dobro što je tako jer su i njezini osobni interesi vrlo šaroliki. Zacijelo će se, šali se, pokazati kako jedan ljudski vijek nije dovoljan da se ozbiljnije pozabavi svime što je zanima, pa je lijepo dolaziti u kontakt s najrazličitijim temama i kreativnim ljudima.
Od svih tih različitih tema u kojoj ćete baš uživati?
Kultura, glazba, gastronomija, moda, hobiji, arhitektura, dizajn... sve su to stvari koje me zaokupljaju u slobodno vrijeme, pa im se uvijek unaprijed radujem. No nerijetko se dogodi da pravi biser ispadne nešto o čemu puno ne razmišljam, ali mi zgodan prilog ili odličan gost otvori oči. Volim vjerovati da je tako i gledateljima, da ih barem povremeno oduševe i zainteresiraju neke za njih posve neočekivane stvari.
Emisiju naizmjence vodite s Ivom Šulentić. Gledatelji bi rekli ‘dream team’. Obje ste poznate po britkosti, duhovitosti... koliko ćete moći improvizirati, ‘upadati’ u scenarij s raznim komentarima i tako osvježiti emisiju?
Televizijska emisija uvijek ima zadani scenarij i cijeli niz dogovorenih parametara iz jednostavnog razloga što u realizaciji sudjeluje veći broj ljudi. Nitko ne bi želio gledati ono što bi nastalo kad bi se svi neprestano iznenađivali potezima onih drugih. Primjerice, zna se o čemu će se razgovarati u određenom segmentu i što otprilike želimo prenijeti gledateljima. No način na koji ćete voditi taj razgovor stvar je osobne slobode i kreativnosti. Tako da se sigurno i u našim emisijama provuče voditeljska osobnost, smisao za humor ili neka druga karakterna crta.
Što je rekao Duško? Žali li što on nije s vama? I hoće li vas gledati?
Nisam se čula s Duškom otkad je počela nova shema, zapravo smo se zadnji put vidjeli upravo na njezinu predstavljanju. Dugogodišnji smo prijatelji koji se uvijek raduju uspjesima i angažmanima onoga drugog. Sumnjam da od svojih silnih obveza stiže pratiti ‘Kod nas doma’, ali zato ja jedva čekam gledati njega i Ivana u novoj sezoni ‘A strane’! Lani nisam niti jednu propustila, to mi je bio omiljeni televizijski sadržaj.
Tko je od vaših doma najstrastveniji gledatelj? Tko uvijek ima što reći, pohvaliti, prigovoriti?
Moji penzioneri uvijek gledaju i konstruktivno komentiraju. Kad vrijedi, pohvale, kad im se nešto ne sviđa, prigovaraju. Nisam se pretplatila samo na pozitivne kritike čak ni u roditeljskom domu.
Kad se kamere ugase, kad dođete doma, čime se volite baviti?
Prvo se obvezno barem pola sata intenzivno bavim svojim psom jer moram otrpjeti navalu njezina oduševljenja što sam uspješno pronašla put kući. Volim čitati, obožavam enigmatiku. Ponekad kuham, crtam ili nađem drugi kreativni ispušni ventil. A ako sam jako umorna, večer se svede na izležavanje u kadi i pred televizorom.
Kad biste trebali opisati kako to izgleda ‘kod mene doma’, što biste rekli? Kako izgleda vaš dom? Uvijek sređen, topao...?
Kod mene doma ni nakon pet godina nije do kraja namješteno jer odbijam unijeti nešto u kuću tek toliko da služi svrsi. No zato obožavam svaki komad namještaja, lampe i ukrase koji imam. Ne volim previše šarenila i različitih dekoracija u prostoru u kojem živim - nekome takve stvari unose toplu, domaću atmosferu. Mene čine nervoznom.
Kao voditeljica uvijek i za svakoga imate lijepu riječ. Čak i kad vam se nešto ne sviđa, kažete to obazrivo i taktično. I privatno pazite kako se ophodite s ljudima ili bude situacija i kad povisite ton, zagalamite?
Nastojim ne vikati. Ne zato što mi nikad ne dođe volja za tim nego zato što to doživljavam kao vrstu osobnog poraza. Oni na koje biste urlali jer vas drukčije ne čuju ili ne žele razumjeti redovito nisu vrijedni toga da zbog njih gubite živce. Ionako sam puno neugodnija kad šutim ili sam napadno usiljeno ljubazna. Znam složiti neku facu i govoriti takvim tonom da bi mnogima vjerojatno bilo draže da vičem.
Što vas zapravo može dobro naljutiti?
Najčešće se ljutim na ljudsku samoživost i nepoštovanje prema drugima. Toga, nažalost, ima na svakom koraku. Pitam se rade li ljudi tek tako drugima ono što ne bi voljeli da netko radi njima ili samo prenose obrazac ponašanja koji su iskusili i nije im se svidio. Pa eto, nek’ se ne svidi još nekome.
Poznati ste po osmijehu, pozitivi. Može li takav stav ublažiti probleme, tuge?
Naravno da je život lakši kroz prizmu optimizma, kad ga ne doživljavaš kao neprestanu dramu, kad se možeš nasmijati i sebi i situacijama u koje upadneš. No postoje stvari koje se ne mogu okrenuti na valcer, trenuci koje treba odbolovati, otplakati. Mislim da je jako važno dati prostor i takvim emocijama.
Puno radite, pretpostavljam da ste u nekim trenucima osjetili zamor, pucanje. Kako se izvlačite iz toga?
Imam sreću da se mogu prilično brzo i uspješno “isključiti” od posla. Kad radim, dajem sve od sebe, pa se bez grižnje savjesti isto tako odmaram.
Po čemu pamtite djetinjstvo?
Živjeli smo u Bjelovaru, ali sam jako puno vremena provodila kod bake i djeda u Čakovcu i to mi je bilo super. Bili smo super generacija, odlično društvo. Bavili smo se svim i svačim - muzička, dramska, ritmika, likovne radionice. Sve smo stizali i još se uz to puno igrali.
Kakvo ste dijete bili? Jesu li roditelje često pozivali u školu zbog raznih nestašluka ili ste bili uzorna učenica?
Često znam reći kako mi je žao što nisam bila bar mrvicu nepodnošljivija, čisto da i moji roditelji znaju kako je to kad ti dijete ‘skuha frku’. Šteta je što su ostali zakinuti za takav doživljaj.
Pamtite li ipak neku svoju mladalačku mangupariju?
Znala sam biti kolovođa raznih gluparija. Jedanput sam inicirala ulazak u školu kroz prozor - kroz normalna vrata do učionice je trebalo proći pola škole, pa je ovo bila racionalna odluka kako iskoristiti odmor do zadnje sekunde. Vidjela nas je profesorica i tužila razrednici, koja nas je onda pozvala na red i odgovornost. Uredno sam ustala kad je pitala tko je sve sudjelovao u nepodopštini, ali me posjela uz komentar: ‘Ne moraš se ti uvijek solidarizirati sa svima’.
Koliko vas u životu vode emocije, a koliko razum?
U poslu su mi razum i emocije u zadovoljavajućoj ravnoteži. Privatno još nisam naučila uključiti dovoljno mozga.
Mladi ste, lijepi, uspješni.... Jeste li ikad osjetili nesigurnost kod muškarca? Boje li se prići vam?
Sa svojih 47 mlada sam eventualno za ekipu iz doma umirovljenika, ne znam bih li se uspjela ugurati u deset posto najzgodnijih žena čak ni u svojoj zgradi, a i posao uvijek može bolje. Te stvari muškarce doista ne trebaju mučiti. Iako bi ponekad bilo utješno misliti da strah ima s tim veze, iskreno vjerujem da oni kojima se ne sviđam za to imaju neke puno bolje razloge. A možda nas Bog ovako čuva kukavica. S kojima ionako ne bi išlo.
Što je za vas - ljubav?
Ljubav je sve. Ne postoji ništa važnije ni moćnije. S ljubavlju je sve bolje i ljepše.
Koliko vam znače moda, glamur, skupa odjeća?
Da mi je platežna moć bolja, možda bi mi značili više. Jer da budem iskrena, u svojoj garderobi najviše volim komade za koje sam morala izdvojiti nešto više novca. A kako ne znam bacati stvari, osvijestila sam i da mi je pametnije kupiti jednu ali vrijednu jer mi ponestaje mjesta u ormarima. Neki dan sam se na internetskoj stranici zaljubila u kaput. To inače smatram pametnom investicijom, ali cijena mu je 3800 eura pa debelo izlazi iz mog budžeta. A i ne znam koliko bih novca morala imati da mi ne bude žao izdvojiti toliki iznos za komad odjeće.
Jesen je pred vratima. Doživljavate li je kao tmurno doba ili veselje jer sa psićem jurcate po lišću? Veselite li se jeseni?
Čini mi se da smo upali u neke naučene obrasce ‘grozota’ - ponedjeljak je strašan, povratak s godišnjeg neizdrživ, postblagdansko vrijeme sinonim za depresiju. Mislim da čovjek, ako nema nekih realnih problema u životu, doista može pronaći ljepotu u svakom danu i svakom godišnjem dobu. Podsjetite me na ovo kad će peti dan zaredom pljuštati kiša, a moja četveronožna frendica odbijati izaći iz kuće jer mokra nije zgodna.