Bez obzira na to je li riječ o simpatičnoj bakici, policijskom inspektoru s osebujnim doživljajem higijene ili psihopatu koji se nekim čudom našao s prave strane zakona, detektivi su najvažniji razlog zbog kojih čitamo krimiće. Bez njih bi ti romani bili tek razgibavanje malih sivih stanica, poput križaljki. I u romanima edicije Balkan Noir, koju su pokrenula 24sata, ništa ne bi bilo moguće bez detektiva. U romanu Hrvoja Šalkovića “Valcer protiv Eintrachta” slučaj rješavaju Grof i Žica, likovi stvoreni i prikazani u maniri američke “hard boiled” škole, a inspektor Ivor Bošnjak iz Pirkeova romana “Vršitelj dužnosti” je čovjek posve razočaran životom. Detektive volimo, mrzimo, identificiramo se s njima ili se čak zaljubljujemo u njih. To nipošto nije noviji fenomen - kad je Dashiell Hammett 1930. napisao roman “Malteški sokol” i stvorio nezaboravni lik Sama Spadea, pjesnikinja Dorothy Parker priznala je da ju je Spade naveo da “lebdi u izmaglici ljubavi, kakvu nije osjetila za izmišljeni lik još od Sir Lancelota”.

Ipak, vrijedi se prisjetiti kako je to sve počelo. Iako su mu prethodili Poeov Auguste Dupin i narednik Cuff iz pera Wilkieja Collinsa, Sherlock Holmes bio je taj koji je prvi koji je uzburkao maštu čitatelja. Holmes je bio utjelovljenje vrijednosti tog doba. Zalagao se za znanost, koja su u to vrijeme doživljavali kao uzbudljivu novu silu, a u rješavanju zločina služio se samo snagom svog uma. Da bi to uravnotežio, Doyle ga je učinio bahatim, nestrpljivim i ekscentričnim, a time i ljudskijim. Nakon njegove književne smrti, neutješni obožavatelji nosili su crne vrpce oko rukava. No došlo je vrijeme za nove detektive, koji su prije Prvog svjetskog rata uglavnom haračili kratkim pričama i toliko su se namnožili da je 1929. R. A. Knox sastavio pravila za pisce krimića, poznata kao Dekalog. Prema njima, detektiv ne smije skrivati tragove od čitatelja i ne smije sam biti ubojica. Također, u priči se ne smije pojavljivati više od jednog tajnog prolaza i u njoj ne smije biti Kineza. Iako nas takva pravila mogu nasmijati, pružaju realnu sliku žanrovske književnosti toga doba.

Konzervativni svijet 'sačuvan u hladetini'

Između dva svjetska rata roman je zamijenio kratku priču, a žene su dobile više vremena za čitanje i pisanje. Agatha Christie stvorila je Jane Marple i Herculea Poirota, Dorothy L. Sayers lorda Petera Wimseya, a Margery Allingham Alberta Campiona. Kritičari ističu da ti romani odražavaju konzervativni svijet, “sačuvan u hladetini”, u kojem zločinci obično dolaze iz nižih klasa ili, još gore, drugih zemalja. Unatoč tome, njihovi detektivi stekli su golemu popularnost.

Neki novi vjetrovi zapuhali su 1923. kad je Dashiell Hammett napisao priču “Arson Plus”, u kojoj je istražitelj poznat samo po imenu Continental Op. Slučaj je rješavao držeći se pravila koja je Hammett naučio radeći za detektivsku agenciju Pinkerton. Uloga detektiva podrazumijevala je da ostane anoniman, štiti dobre ljude od loših i zadrži emocionalnu distancu. Slijedio ga je mnogo popularniji Sam Spade, također Hammettova kreacija. Raymond Chandler britko je primijetio kako je Hammett “vratio ubojstva ljudima koji imaju razloga počiniti ih”, a baš je Chandler podigao detektiva na novu razinu svojim Philipom Marloweom. Novi detektivi držali su se viteških načela, no živjeli su u pokvarenom svijetu i nisu odgovarali nikakvoj višoj sili - ni Bogu, poput oca Browna, a još manje znanosti, poput Holmesa. Svijet su promatrali iz perspektive malog čovjeka i mali ljudi su ih obožavali.

Nakon njih likovi detektiva počeli su se razvijati u različitim smjerovima. Kao što je istaknula Sue Grafton, “zapleti su ograničeni, a likovi bezgranični”. No i u toj bezgraničnosti postoje pravila. U eseju “Zavjera čudaka” (objavljenom kao predgovor jednom od romana iz nekadašnje Vjesnikove serije Trag), Pavao Pavličić tvrdi da je “istražitelj u krimiću uvijek osobenjak”. Ipak, kao junak moderne mitske priče, detektiv je najčešće hrabar, dobar u svom poslu, pametan je i snalažljiv. Tek u humorističkom romanu detektiv si može dopustiti nespretnost (inspektor Clouseau) ili kukavičluk (Timothy Tacher). Istodobno, ima svoju Ahilovu petu, psihološku ili fizičku ranu koju trpi i rijetko se uklapa u društvene norme. Klišeizirani detektiv obavezno je neženja, nema djecu, a ni pristojan dom: nerijetko spava u uredu ili na brodu. Detektiv ima osebujan pogled na zakon - iako se bori za pravdu pokušavajući riješiti ubojstvo, nerijetko pritom izbjegava pravila i propise. Unatoč tome što može biti grub ili pohlepan, detektiv će se često žrtvovati za druge, pa makar to bilo samo iz profesionalne znatiželje. Detektiv je često usamljenik ili izopćenik iz društva, ima financijskih problema, no nevjerojatno je privlačan suprotnom spolu. Čak i ako je riječ o zlobnom, pokvarenom i prljavom tipu, čitatelj će suosjećati s njim sve dok posjeduje ove junačke karakteristike. Mnogi detektivi su alkoholičari i mizantropi, pa je to gotovo postalo klišej, no svejedno ih volimo.

Balkan Noir donosi najbolje krimiće iz Hrvatske i regije

Hrvatska kriminalistička književnost vraća se na velika vrata zahvaljujući najboljim domaćim piscima poput Hrvoja Šalkovića, Gorana Tribusona, Merite Arslani, ali i književnicima iz regije poput Emira Imamovića Pirkea, koji su za novu biblioteku Balkan Noir pripremili trilere koji ostavljaju bez daha. Nakon Šalkovićeve uspješnice “Valcer protiv Eintrachta” uslijedio je Emir Imamović Pirke i triler “Vršenje dužnosti”. Treći naslov iz biblioteke, “Pouzdan izvor” Merite Arslani, također je u prodaji, na kioscima, u Algoritam Profil Mozaik knjižarama i na mondo.hr.