Šesti, eponimski album snimala je u lockdownu, na jugu Francuske, u kući punoj djece, sa sestrom, dok je njezin suprug, u međuvremenu optužen za korupciju, u svojoj sobi kucao memoare,
Vidi originalni članak
Kao frankofilna tinejdžerica opsjednuta “haute coutureom” i francuskim Vogueovima od supermodela devedesetih najviše sam voljela Carlu Bruni, možda i zato što je bila slabije isturena od notornih “big six”. Uz mačkastu fizionomiju i neosporno “je ne sais quoi”, imala je još nešto – neobičniju biografiju od ostalih cura iz branše, pa i iz svoje lige, djetinjstvo kao iz Guadagninova “Io sono l’amore” ili pak talijanskih sapunica ambijentiranih u otmjene sjevernjačke interijere. Emanirala je nešto aristokratsko, neku prirođenu klasu, “intello” rafiniranost, ali bez tereta konzervativne elegancije i pseudo rojalističke blaziranosti, nešto zaigrano, dečkasto, rokersko.