To danas jest aktualna tema, pitanje je jesu li svojim radom zaslužili to što sami sebi žele priuštiti, no to je teško probavljivo, ne valja se na ovim temperaturama baviti time.
Ljepše se posvetiti pjesmama, neke su jako vizionarske, ne bi čovjek vjerovao da se desetljećima nije ništa puno promijenilo. Baš je tako, primjerice, s ovim plaćama, a još više prosjekom. Evo za početak najveći, Arsen Dedić: “Ako po glavi stanovnika/Dolazi pola jelovnika/I ako se sve to pažljivo dijeli/Onda su jučer i gladni jeli...”, pa onda možda još i prigodnije: “Ti nemaš kola, on ima dvoja/Jedan su prosječno tvoja/Pusti nek zato još više ima/Poslije po glavi i tako dopadne svima...” Numera je, samo da znate, “Po glavi stanovnika”.
Mnogi su davnih dana opjevali financijsko stanje, samo se danas možda s time možemo poistovjetiti više no ikad. Zamislite samo te mlade, koji su, kod većine Hrvata, još “na sigurnom” u roditeljskoj kući. Pa kad se mama smiluje i dade mulcu za izlazak, on se znoji da “odabrana” ne naruči nešto izvan okvira njegova novčanika. To je opjevao Tomislav Ivčić, vjerojatno ni ne sluteći da će tako biti i danas, u ova olovna vremena. On je to prije nekoliko desetljeća vidio ovako: “Nemam auto, nemam stan/Šetamo ulicom cijeli dan/Kad ćeš jednom stavit u glavu/Dušo, ja te volim, ali nemam za kavu...”.
Ovaj dio mogao bi se svidjeti romantičarima i ministru zdravstva Viliju Berošu, iako ne djeluje da je muzički “vudren” da bi pjevušio bilo što.