Arhitekt iz Šibenika Ante Vrban naš je današnji gost. On život provodi u avionu i na gradilištima diljem svijeta. Njegovo je ime poznato kao sinonim za luksuz i kvalitetu. U svojoj profesionalnoj karijeri napravio je na stotine uspješnih projekata, a njegovi klijenti uglavnom ne pitaju za cijenu. Bez obzira na to, Vrban ispred blještavog života bira - održivi luksuz.
Priča se da uživate u sendvičima koje s izvođačima u slast jedete na gradilištima. Kakav je okus marendanja s bauštelcima u odnosu na večere u mondenim restoranima?
Vrban: Zapravo smo sat vremena prije ovog intervjua betonirali etažu. Bez mojeg tima na gradilištu ne vrijedim ništa. Mogu ja crtati do besvijesti, ali ako nema nekoga tko će to realizirati, onda sve to skupa nema smisla. Malo tko zna da mi je najdraža klopa na gradilištu. I to ne zbog klope, nego upravo zbog druženja.
Da se zadržimo još kratko na gradilištu. Obično arhitekti doktoriraju arhitekturu, ali kod Vas to nije bilo slučaj pa ste doktorirali građevinarstvo.
Vrban: Čim sam se počeo baviti ovim poslom tvrdio sam da arhitektura i građevinarstvo moraju biti jedno tijelo. Kao arhitekt moraš znati kako se nešto gradi.
Vrban: Ta crkva u Kninu je moj prvi sakralni objekt. Franjevci koji su me angažirali su htjeli mlađu osobu koja može dovesti novu generaciju vjernika u crkvu. U gradu koji je demografski jako kompliciran. U vremenu koje je bilo jako komplicirano. Svi moji PR-ovci su se čudili zašto sam prihvatio taj projekt. Ja naprosto mislim da čovjek može pomicati granice tek kad zađe u područja koja su izvan njegove zone komfora.
Meni su u toj crkvi radili ljudi muslimanske vjeroispovijesti, pravoslavci, katolici... imali smo čak i jednog budista! Rekao sam im da je riječ o projektu koji je važniji od svih nas. Ni ja nisam bio važan. Ja sam samo jedan trenutak u beskonačnosti koji se tada našao na tom zadatku ne bi li pokušao napraviti makar neku razliku.
Htio sam crkvu bez mramora, bez zlata. Htio sam čistu svjetlost. Nebrojeno puta sam ispričao tu priču – te večeri kad su me nazvali franjevci, otišao sam u knjižnicu u potrazi za Biblijom.
Nasumice sam je otvorio na stranici gdje sam ugledao poruku – ja sam svjetlo svijeta. Iste sekunde mi se u glavi pojavila vizija interijera. Interijera koji će biti sastavljen upravo od svjetla. Na crkvenom podu se nalazi gres keramika, dakle nije mramor. Klupe su od recikliranog materijala, a ne od drveta. Nema štukatura, nema zlata. Oltar je napravljen od kamenog masiva koji je lokalni.
Crkva osim toga ima podno grijanje, solarne kolektore na krovu te dizalice topline. Osmišljena je tako da štedi energiju. A energiju najbolje štedi građevinski, a ne strojarski aspekt cijele priče. Ako imate dobre zidove, ne trebaju vam nikakvi unutrašnji uređaji za uštedu energije.
Vrban: Hrvatska je povijesno jako bogata zemlja. Gledajući sva povijesna razdoblja. Recimo u Zagrebu mi je Zagrebački Velesajam kraj svijeta. On je zapravo pun arhitektonskih briljanata. I Vitićev i Kineski paviljon. Mislim da oni sadrže ogroman potencijal da se od njih napravi nešto senzacionalno.
Od povijesnih građevina bih istaknuo robnu kuću Nama na glavnom zagrebačkom trgu. U njoj se svašta može napraviti. Zatim muzej Mimara. Hrvatsko narodno kazalište. Svi oni trebaju obnovu.
A sada putujemo na drugu stranu luksuza. Na mjesto bez blještavila i modernih materijala. U oazu filozofije koja prakticira gradnju i život u skladu s prirodom.
Kako luksuz može biti cjenovno pristupačan odnosno - koji bi to bili elementi nečijeg doma koji nisu skupi, a izgledaju skupo?
Vrban: Svakako spominjući luksuz više ne govorimo o zlatu i slavinama labuđeg oblika s rubinom u oku! Danas luksuz znači živjeti u prostoru koji je prirodan, koji zrači dobrom energijom, koji ima dovoljno svjetla da u njemu mogu rasti biljke. Lokacija je u također važna. Dakle svjetlost, prirodni materijali, tekstili... kako ide vrijeme, ovi će elementi postajati sve važniji.
Kako izgleda održivi luksuz?
Vrban: Uh, to je tema od milijun stranica. Održivost je u današnje vrijeme imperativ. Da su ti stvari u kući dugotrajne, da su otporne, da ih ne moraš često mijenjati. I rasvjetna ili grijaća tijela, pa čak i cijevi se još uvijek proizvode i prodaju po višim cijenama nego što je potrebno. Mislim da bi sve od navedenog trebalo biti što jeftinije ne bi li ušlo u masovnu ugradnju. Premda moram reći da se situacija popravlja i da Hrvatska ne kaska toliko za svjetskim trendovima.
U svijetu je trenutačno veliki trend "tihog luksuza". Što je tihi luksuz i što on uključuje?
Vrban: To znači da se ne ističu nekakvi blještavi interijeri, nego sve izgleda puno mirnije. Tihi luksuz je u biti luksuz u materijalu. Da je prostor što manje dekorativan, a što više jednostavan i funkcionalan. Da je ekološki prihvatljiv i kao što sam rekao – miran.
Proputovali ste cijeli svijet, a i dan-danas živite na relaciji Hrvatska-svijet. Što je to što Vas uvijek vraća u Hrvatskoj?
Vrban: Da, ja sam stvarno živio i radio posvuda. Unatoč tomu mislim da se nigdje ne živi kao u Hrvatskoj. I mislim da to čak i nije toliko subjektivan, koliko objektivan dojam. Živimo u mirnoj i sigurnoj zemlji u kojoj je priroda potpuno čista. Baciš sjeme, naraste biljka. Mi smo zapravo i od Svemira i od Boga dobili zemlju kojoj treba minimalno truda.
Pogledajte cijelu emisiju i pretplatite se na naš YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.