"Iako u državi postoji mnogo zakona i pravilnika, potrošači se i dalje nalaze u neravnopravnom ili diskriminirajućem položaju". Riječi su to Tomislava Lončara, tajnika Hrvatske udruge za zaštitu potrošača koji smatra kako u postojećim zakonima postoji veliki nesrazmjer u pravima i obvezama potrošača i trgovaca.

''Prilikom donošenja zakona, sve se radi kako bi potrošači bili zakinuti'', rekao je Lončar tijekom predavanja povodom Dana potrošača kada je želio upozoriti na diskriminaciju.

Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima - sankcije nema 

Konkretno je iznio primjere nekoliko zakona kojima se prema mišljenju Udruge ne štite prava potrošača, dok bi upravo tome trebali biti namijenjeni.

''Zakon o zaštiti potrošača omogućava davatelju usluge da ugovori uslugu putem sredstava daljinske komunikacije i ako potrošač ne reagira tri mjeseca, ugovor je sklopljen. Potrošač uvijek može odustati od ugovora, ali mora platiti ''penale'', dok davatelj usluge u slučaju da je nije osigurao ili je ona nekvalitetna - ne mora ništa platiti. On može jednostrano mijenjati opće uvjete poslovanja i nije u obvezi pismeno obavijestiti potrošača o promijenjenim uvjetima. U slučaju loše usluge, potrošač se može formalno pismom žaliti, ali je taj postupak napravljen tako da davatelj usluge može danima zavlačiti potrošača i primjerice ne popraviti mu telefon, internet ili televiziju jer odgovor stiže tek za 15 dana.''

Tvrdi također kako se Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije hvali programom za mjerenje brzine interneta, dok istovremeno ne navode kako pravilnikom dozvoljavaju da potrošači plaćaju 10 mb/s, dok im se isporučuje 5 mb/s. ''To je slično tome da dođete u pekaru po kruh iz kalupa od 750 grama, a pekar kaže da uslijed poteškoća ima samo mali kruh iz kalupa od 400 grama po cijeni velikog. Tko bi pristao na takvu kupovinu?'', pita se Lončar.

Jedni štite neznanje drugih

Udruga slično stajalište ima i o Zakonu o zaštiti osobnih podataka. ''Od kada imamo navedeni zakon i Agenciju za zaštitu osobnih podataka, nikada nas nisu tražili više podataka nego sada, a Agencija to ''amenuje''. Kada govorimo o OIB-u, djelatnici Agencije govore da davatelji telekomunikacijskih usluga trebaju tražiti OIB fizičkih osoba jer su oni sami obveznici OIB-a. Nažalost, djelatnici Agencije za zaštitu osobnih podataka ne znaju da fizičke osobe nisu obveznici korištenja OIB-a i dužni su ga dati tijelima javne vlasti'', tvrdi Lončar te dodaje kako su se oko problema da nositelji telekomunikacijskih usluga traže od potrošača OIB obratili i HAKOM-u, koji su ih pak ponovno proslijedili na Agenciju. 

''Ovi opet pišu da je to prema Zakonu o elektroničkim komunikacijama. Pitamo HAKOM u kojem članku to piše, a oni ne odgovaraju već skoro godinu dana. Štite neznanje agencije!'', tvrdi Lončar.

Znaju li državni inspektori svoj posao?

Jednako kao Agencija za zaštitu osobnih podataka, tvrdi Lončar, tako niti državni inspektori ne reagiraju kada Zagrebparking navodi u svojim formularima da potrošači dobrovoljno daju svoje podatke, dok ''ako ih ne damo oni neće dati povlaštenu parkirnu kartu''. 

Niti Vijeće za vodne usluge, tvrdi Lončar, nije prepoznalo diskriminaciju Zagorskog vodovoda kada su uveli dvojne cijene fiksne naknade (domaći – vikendaši). ''Građani su ostali bez otprilike 400 tisuća kuna koje su ostale u Zagorskom vodovodu. Budući da smo prijavili kako nije poštivana procedura povećanja cijene (Savjeti lokalne zajednice), postavlja se pitanje znaju li državni inspektori svoj posao.''

Nekorektan odnos prema potrošačima

Pravom morom Lončar naziva i bilo kakav oblik prijave sanitarnoj inspekciji. Osobno je, tvrdi, prijavio jedan trgovački lanac u kojemu je kupio kiselo vrhnje čiju posudicu su nagrizli miševi. ''Sanitarni inspektori su otišli poslije dva dana na teren i ustanovili da je sve u redu, bez obzira na poslane slike. Iz navedenog vidite da odnos prema potrošačima nije baš korektan.''

Smatra da je to tako posebice iz razloga što se od udruga traži da u vrlo kratkom roku daju prijedloge na zakone ili izmjene i dopune. ''Nažalost, oni nas ne pozivaju u radne grupe za izradu i predlaganje zakona, već nam dostavljaju svoje materijale na koje žele da damo primjedbe u roku od tri do četiri dana. Želimo korektan odnos kako bismo sudjelovali u radnoj grupi za promjene jer tada se nešto možda i može napraviti. Nažalost, u Ministarstvu gospodarstva imamo Odjel za zaštitu potrošača koji je do sada uvijek odbacivao prijedloge potrošača pa ga mi nazivamo  i Odjelom za zaštitu trgovaca'', zaključio je Lončar predavanje svojom velikom željom da udruge postanu ravnopravni partneri predlagačima zakona.