Uz 80 posto vode, losioni za tijelo najviše sadrže ulja i masti. No poznato je da se oni ‘‘ne vole’’, zbog čega su u sastavu losiona i emulgatori koji ih povezuju te ‘‘paze’’ da se s vremenom mast i voda ne odvoje.

Glavna zadaća losiona je hidratacija kože. U tu svrhu losioni najčešće sadrže glicerol, sastavni dio spojeva koji izgrađuju biološke membrane, zbog čega je glicerol čest i u sapunima te kremama. No osim kozmetičara, koriste ga i vulkanizeri. Glicerol povećava elastičnost automobilskih guma, zbog čega one manje pucaju. 

Biljna ulja su također dragocjen sastojak losiona. Volite li miris kokosa, dobra je vijest da je kokosovo ulje lako za korištenje, a i brzo se upija, zbog čega je dobro i za masnu kožu. Od ovlaživača koji maze suhu kožu tu su i pantenol, odnosno provitamin B5, ali i urea koja je spoj prirodno prisutan u našoj koži.

Urea ne služi samo za ovlaživanje, koristi se i kod dermazota te drugih bolesti suhe kože. Pomaže kod zacjeljivanja rana, a dobra je i za uklanjanje odumrlih stanica kože. Za povećanje gustoće i masnoće u losione se stavlja i stearinska ili palmitinska kiselina. Riječ je o zasićenim masnim kiselinama koje su sastavni dijelovi prirodnih ulja i masti. No losioni nam ne bi bili toliko privlačni da lijepo ne mirišu. Najčešće sadrže ulja agruma, tj. voćne mirise na biljnoj bazi. To su naranče i limuni, a mogu imati i citronelol koji se dobija iz ruže. 

U losionima su dobrodošle protuupalne tvari, poput onih iz kamilice čije su blagodati u narodu odavno poznate. Osim kao ljekoviti čaj, ulje kamilice koristi se za smirivanje upala sluznice. Kako bi se produljio rok, losioni moraju sadržavati konzervanse. Uz paraben, to mogu biti i limunska kiselina ili vitamin E.