Priče o uspjehu nekada su tipične: prisutne u svim medijima, jasno i glasno razglašene te svi za njih znamo. Možemo reći - tipične za ubrzanu svakodnevicu. No, nekada su, kao što ćete vidjeti u nastavku, skromne i strpljive, građene daleko od svjetala velikih gradova. Ova priča je priča o jednoj od najstarijih poljoprivrednih djelatnosti - uzgoju grožđa i proizvodnji vina, a samim time to je i priča o jednom istarskom vinaru.

Franko Radovan svoje grožđe uzgaja u okolici Višnjana, u mjestu prigodnog imena -  Radovani, smještenog u zapadno-istarskom vinogorju. Ovaj samozatajni i medijskim istupima nesklon vinar među poznavateljima vina smatra se jednim od skrivenih istarskih „aduta“, ali ovaj put nećemo govoriti samo o njegovim vinima već i o njegovom poduzetničkom putu te načinu na koji je danas moguće uspjeti. S Frankom Radovanom smo se susreli prilikom nedavno održanog Zagreb Wine and Gourmet festivala.

Specijalizacija

Govoreći o počecima svojeg bavljenja vinarstvom Franko Radovan kaže: "Vinarstvom se bavim već oko 20 godina. Vinovu lozu uzgajamo na naslijeđenim i kompletno obnovljenim vinogradima, koji se prostiru oko sela Radovani, na površini od oko 8 hektara prekrasnog zapadnog istarskog vinogorja". 

Zanimljivo je kako se obitelj Radovan vinarstvom bavi već više od 100 godina te Franko, uzgajajući grožđe, na određeni načina uzgaja i čuva stogodišnju tradiciju i povijest vlastite obitelji.  „Vinarstvo je samo nastavak jedne duge obiteljske tradicije i tako smo mi, moja obitelj i ja, sada već četvrta generacija koja se time bavi.“  No i u vinarstvu, kao i u drugim granama, stvari su se mijenjale. 

„Prije se radilo na drugi način, a sada uvodimo nove tehnologije i samim time se povećala i proizvodnja. Znate, prije je bilo dva, tri  hektara uvrh glave, dok smo sada već na osam hektara. Razlika je i što sada nam je danas proizvodnja vina, odnosno uzgoj grožđa, jedina proizvodnja kojom se obiteljski bavimo, dok je prije bilo i uzgoja raznih drugih stvari.“ 

25 000 čokota vinove loze

Franko Radovan svoju je proizvodnju stavio u okvire obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (OPG). Na pitanje zašto se odlučio otvoriti OPG on odgovara: "Za OPG smo se odlučili jer je to jedan logični nastavak naše obiteljske priče, proizvodnja zasnovana na suradnji. Da li bi nekome savjetovao da pokrene OPG? Da, ali ću u startu reći da to nije lak posao. Radi se o dugotrajnom trudu koji nije lak, ali je uspjeh moguć i dostižan." (Ukoliko želite saznati više o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, kliknite ovdje.)

Zašto odabrati i raditi nešto svoje? 

„Jednostavno, kada ne želite raditi za nekog već želite pokrenuti nešto svoje odabirete biti sam svoj šef. Također, mi smo i naslijedili jednu stariju obiteljsku tradiciju i to je olakšalo stvari. Tada, kad krenete potrebni su upornost, trud i ljubav prema poslu koji radite. Ako moram reći što je najvažnije, rekao bi ljubav prema tome što radite. Prvo treba voljeti nešto što radite i biti uporan. To ću vam reći ja, ali i svatko tko se bavi nečim privatnim. Na kraju će doći i financijski uspjeh i zaokruživanje cijele priče", kaže Radovan i dodaje: "Jednostavno, ne može se započeti s poslom i očekivati da ćemo odmah zaraditi i uspjeti. U svakom poslu, a pogotovo vinarstvu treba gledati dugoročno. Od sadnje vinove loze, do prvih plodova, finalnog proizvoda, izlaska na tržište mora proći puno godina koje su ispunjene upornošću.“

Ljubav i strast prema poslu prije svega

„U svemu ovome, osnovna je ljubav i strast prema ovom poslu, prema proizvodnji vina“, kaže ovaj vinar koji godišnje proizvodi oko 30 000 litara vina. O razlozima zašto proizvodi toliko malo vina, u usporedbi s većim vinarima, Radovan kaže: „Radi se o dvije stvari. Prvo, želimo zadržati kvalitetu proizvodeći male količine, a druga stvar je ta da smo jednostavno manji proizvođač pa pomalo rastemo. Svake godine malo po malo dižemo letvicu.“ Ovaj princip i razmišljanje primjenjivi su ne samo u vinarstvu već i u drugim vidovima poduzetništva.   

„Da bi se povećalo proizvodnju, potrebno je zaposliti i više ljudi jer nas u obitelji nema mnogo. No, usprkos tome plan je kroz polagani rast  u dogledno vrijeme doći do deset hektara. Za naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo to bi bilo odlično.“ 

Priča o vinu i sortama

„Sada obrađujemo pet sorti: Bijeli Chardonnay, Malvaziju, Teran, Cabernet Sauvignon i Merlot. Znači dvije bijele i tri crne sorte. Bijele sorte idu na tržište takoreći svježe dok crne sorte odležavaju“. O odlučivanju koje sorte će vinar uzgajati Franko kaže: „Sorte, recimo Malvazija i Teran  su tipične sorte za Istru i praktički to se mora imati. To je za svakog vinara nosioc podruma i njih je najviše. Druge sorte su se jednostavno pokazale dobrima te ih držimo. Naravno, one ne smiju prevagnuti po pitanju količine nad autohtonim sortama. To je osnovno razmišljanje u odabiru sorti.“ 

Kako rasti i razvijati se? Treba li proširiti ponudu ili se koncentrirati na ono što čovjek ima? „Po pitanju uzgoja, ovo je dovoljno sorti  jer višak sorti ne znači da je to prednost. Višak sorti znači puno više posla u podrumu. Bolje se skoncentrirati na manje sorti i zadržati kvalitetu. Tako i u poslu, često je manje zapravo više". 

Što nosi budućnost?

Europska unija i njezina regulativa na ovaj ili onaj način dotiču se svih nas. Na koji način se to očituje u ovom dijelu poljoprivrede? „Što će biti ostaje za vidjeti. Konkurencije će biti, to je sigurno. No, isto tako, tu nam se otvaraju i druge mogućnosti. Ne razmatramo, kao što mnogi drugi rade, povezivati se s drugim vinarima i plasirati vino zajedno na strana tržišta kao jedan brend. Dok god mogu, vino ću zadržati pod svojim brendom, tj. pod svojim imenom. Kako sada stvari stoje - Europska unija nije problem."