Većina se nalazi u sličnoj situaciji, situaciji koja je teška jer je teško naći posao. Nakon nekog vremena lagano je klonuti duhom i početi gubiti nadu. No, naše sugovornice nisu tako razmišljale. Da su tako razmišljale, ove bivše radnice tekstilne tvornice Kamensko ne bi uspješno izašle iz teške situacije u kojoj su se, ne svojom krivicom, našle.

Nakon što su dugo vremena pokušale upozoriti ministarstva i inspekcije na to da rade bez da su plaćene, ostale su na cesti bez posla u prosincu 2010. godine te su time postale žrtve svojih bivših poslodavaca. U želji da se izbore za pošteno zarađene plaće koje im nisu isplatili i otpremnine, dale su svoje živote na licitaciju, te su počele štrajk glađu. Pričali smo s Đurđom Grozaj, predsjednicom Udruge Kamensko, o tome kako su uspjele zadržati pozitivan stav i upornost zbog kojih su uspjele preživjeti. Sada uspješno vode Udrugu i zaposlile su već svoje četiri članice. No njihova skromna i velika srca se ogledaju u njihovim djelima jer koliko god one imale malo u životu uvijek su spremne pomoći onima koji su potrebitiji. 

Otvaranje udruge

Tijekom štrajka glađu bivše radnice Kamenskog su shvatile da moraju same nešto hitno poduzeti kako bi preživjele jer nitko drugi im nije htio pomoći. Odlučile su tada pokrenuti Udrugu Kamensko u srpnju 2011. godine, a broji 139 članova. Pokrenule su je s ciljem da se svi skupe na jednom mjestu te da si osiguraju krov nad glavom jer nisu mogli djelovati u parku. Preko udruge su angažirali i pravnika koji ih je besplatno zastupao te su krenule u registraciju udruge. „Pokretanje udruge je bila najbolje opcija jer tako možemo djelovati zajedno, ciljano i kontrolirano te možemo sve ono za što smo se borile donesi do kraja. Štrajk glađu ne bi imalo smisla da smo odustale. Morale smo osmisliti program preživljavanja jer nismo imale ni za kruh. Radile smo bez plaće i paralelno s time smo se morale i još uvijek se moramo boriti da ti koji su nas doveli do toga stanja da se procesuiraju i kazne jer su nam napravili veliku štetu i moraju za to odgovarati“, kaže Grozaj. Ono što ju najviše muči je nepravda jer su sve te žene koje su se našle na burzi postale tamo samo broj bez ikakvih prava. Otvaranjem Udruge, nadala se da će moći zaposliti barem nekoliko žena kako bi se izvukle iz takve situacije. No, njena važnost je i u tome što služi da si te žene pruže potporu kako bi preživjele ovo teško razdoblje njihova života.

Odvjetnik im je rješavao papire koji su bili potrebni za proceduru otvaranja koja je trajala oko dva i pol mjeseca te je složio i statut Udruge. Upravo su sa statutom imale problema. „Prvi statut je bio napravljen tako da nas je ograničavao u svemu, mogle smo se samo financirati kao udruga donacijama i članarinama. Kao prvo, članarine ne mogu biti velike jer ljudi nemaju ni za kruh pa si od toga ne možeš puno pomoći. Kao drugo, donacijama si isto ne možeš pomoć jer nemaju ti ljudi što dati. Kojoj god da smo se kompaniji obratile dobile smo pljusku jer samo financiraju program zdravog života, a nitko se nije sjetio da treba osmisliti i program preživljavanja. Kočili su nas u startu. Mi se nismo s tim stanjem mirile, tražile smo da se to promijeni. Stavljali smo onda druge stavke u statut,  tražili smo da nam se omogući da mi svojim radom možemo zaraditi da možemo financirati udrugu. Mi previše znamo i sposobne smo da nam okolo netko pogne glavu i da od nas, kraj zdrave pameti, napravi prosjake. Išle smo od jednih do drugih vrata i uspjele smo, promijenile smo statut“, kaže gospođa Grozaj.

U samom početku ove bivše radnice Kamenskog su bile blokirane jer su im rekli da se mogu otvoriti samo udruge s napisanim projektima jer se iz njih i financiraju, no one nisu znale to napisati. Predsjednica Udruge kaže: „Mi ne znamo napisati projekt, ne znamo se svi služiti kompjuterom ni internetom, mi imamo stroj i druge kreativne stvari u glavi kojima smo se cijeli život i bavile. Sad smo sve ispočetka trebale mijenjati sebe, svoje navike. Moraš se educirati, što je dugotrajni proces za koji mi nemamo toliko vremena. Mi smo trebale preživjeti i onda smo paralelno s time što znamo krenule u borbu. Sada kad je krenulo osmislile smo tečajeve krojenja i šivanja jer tu jako puno znamo i želimo to znanje prenijeti drugim ljudima da im bude lakše kroz život. Osmislile smo da sve stare zanate oživimo.“

Borba za prostor udruge

Probleme su imale i s dobivanjem prostora za djelovanje Udruge, Grozaj kaže: „Mi nismo imale gdje održati sastanak pa smo se u parku nalazile kad je bilo suho. Morale smo stalno pratiti prognozu vremena, ali to te ograničava jer nemaš gdje pisati. Neke udruge su nam nudile svoj prostor, ali ja to nisam željela jer sam htjela da svi vide u kakvim uvjetima mi funkcioniramo te da će se jedino tako stvari prije pokrenuti. Ako nam novinar dođe u topli prostor on će misliti da je nama zapravo dobro, a kad dođe u park na sastanak dok je zima onda vidi kako nam je i prenese to drugima.“

Sve se to preokrenulo kada su se dosjetile šatora koji je u 12. mjesecu bio postavljen na Trgu bana Josipa Jelačića, a za kojeg je Milan Bandić rekao da je namijenjen za sve građane. Stoga su se odlučile i one u njemu smjestiti. Grozaj kaže: „Ako je za sve građane,onda je i za nas. Mi smo napravile poklone i našle par dobrih ljudi koji su nam donirali brašna i šećera od čega smo napekle puno raznih kolača. Radio Sljeme je taj četvrtak pozvao sve građane koji to žele da dođu i druže se s nama jer mi njima želimo darovati nešto što smo same napravile da se odužimo za njihovu potporu i za sve što su oni dali nama“. Odazvalo se puno ljudi, ali i Bandić nakon čega su uspele dobiti prostor za Udrugu. U svibnju prošle godine su došle u prostor na zagrebačkom kvartu Knežiji. Troškove uspijevaju pokriti svojim marljivim radom kaže Grozaj: „Sve same plaćamo, 475 kuna iznosi samo najamnina, 175 kuna pričuva pa još voda i struja. Mi nemamo grijanja, tu štedimo. Na zimu smo se kaputima grijale, a uz tu svu nevolju sam ja i slomila nogu. Jedino nam država stvara probleme jer ako ne podmiruješ režije onda si pod ovrhama.“

 S obzirom na to da one znaju koliko je teško biti nezaposlen, ljudima s burze daju besplatnu edukaciju, samo trebaju donesti potvrdu da su nezaposleni

Vođenje Udruge im je prošle godine zagorčala i poplava nastala puknućem vodovodne cijevi. Tada su uništeni svi strojevi i materijal s kojim su radile. No, sreća u nesreći je što su novinari pisali o tome te je Milan Bandić došao do njih i odlučio im dati još jedan prostor u kojem će moći održavati radionice, a koji imaju od trećeg mjeseca.  

Organiziraju tečajeve, za nezaposlene besplatno!

Udruga Kamensko se financira radom svojih članica koje obavljaju popravke odjeće, prodaju marame, bedževe i oslikane boce te organiziraju razne radionice. No, put do toga je bio trnovit jer su teško uspjele doći do materijala koji im je potreban za rad. Organizirale su aukciju slika koje su im poznati slikari donirali kako bi zaradile za polovnu mašinu, ipak nisu uspjele skupiti dovoljno novaca niti za jednu. Bile su primorane da spajaju kunu s kunom, životna situacija ih je tjerala na to da nisu smjele odustati. Do sada su održavale radionice oslikavanja stakla, a sljedeća edukacija koja kreće je plisiranje tkanina. „To ćemo prvo naučiti sebe i to znanje ćemo prenijeti na druge ljude koji će to željeti naučiti. Ja poznam predivnu gospođu i njenu mamu koja nam je donirala kotao, šablone za krojenje, stol i papir koji je jako skup te će donirati i svoje znanje. Više nitko to u Hrvatskoj ne radi, to je zanat koji vrijedi da se oživi jer to na primjer trebaju mažoretkinje i plesne skupine. Na jesen krećemo s edukacijom štrikanja, heklanja i kukičanja. Imamo četiri stroja pa ćemo naučiti ljude i strojno i ručno štrikanje. Odaziv na radionice je velik, imamo preko 90 ljudi zapisanih za edukaciju krojenja i šivanja“, kaže Grozaj.

U organiziranju radionica htjele su se istaknuti po tome što pružaju čak 40 sati tečaja, što je duplo više nego kod drugih radionica. S obzirom na to da one znaju koliko je teško biti nezaposlen, ljudima s burze daju besplatnu edukaciju, samo trebaju donesti potvrdu da su nezaposleni. Studentima i umirovljenicima naplaćuju 750 kuna, što je popust od 50 posto, a 1500 kuna plaćaju ljudi koji imaju svoju redovnu plaću. No, i njima su izašli u susret dajući im mogućnost da to plate u ratama. 

Veliki problem im predstavlja oglašavanje. Prijavile su se na natječaj za web oglašavanje. Imale su ideju da bi stavile sve žene na svoju internetsku stranicu i one bi davale savjete kako doći do posla da drugima olakšaju, ali nisu prošle. U tome području im je svoju pomoć ustupilo Hrvatsko društvo dizajnera koje im je otvorilo Facebook stranicu https://www.facebook.com/otvorenokamensko . Na jesen će s njima sudjelovati na jednom projektu u kojem će napraviti svoju liniju odjeće i održat će modnu reviju. 

Grozaj ističe da za to što se čuje za njihovu Udrugu da su sve pomogli novinari koji su im nesebično pomagali. Bez njih ne bi bilo ni Udruge i ovih postignuća jer obično ljudi preko medija čuju da im je potrebna pomoć pa pošalju donacije kao što su to strojevi koji im trebaju za rad. Pomogli su im i novinari s Top Shopa koji su im poklonili besplatnu reklamu na godinu dana za stroj koji su im donirali.

Zaposlile su već četvrtu ženu

„Mi smo sad već četvrtu ženu zaposlile, četvrtoj ženi smo digle glavu i dale nadu. Njima fali dvije ili tri godine do mirovine i one nemaju šanse na burzi jer su tamo samo broj. One nemaju prava na naknadu, a moraju preživjeti pa smo išle prioritetno kojoj je najteže da se zaposli“, kaže Grozaj koja je prošle godine dobila nagradu za volonterku godine. „Mi sve ostale volontiramo. Trebaš uvijek staviti nekog ispred sebe za koga misliš da je najpotrebniji, ako razmišljaš onako humano kao čovjek. Onda nisi ti najvažniji, nego onaj kome je najpotrebnije. Jednostavno me učinilo sretnom kada sam vidjela sjaj u tim ženama kad su potpisale ugovor da su zaposlene. Tri su dobile ugovor na šest mjeseci, a konstruktorica na godinu. Onda vidiš da to sve ima smisla“. Uz to su 2010. godine dobile nagradu Ponos Hrvatske.

Grozaj se trudi da se broj zaposlenih poveća: „Sad kad smo četvrtu ženu zaposlile ja odmah razmišljam kako bi još petu. One su sada ponosne jer rade, nije im više glava pognuta i to mi je cilj, da žene koje su pošteno radile dobiju svoja prava i dostojanstvo. One imaju po jednu, dvije ili tri godine do mirovine. Pa što će do tada raditi? Kad ode na razgovor izvrijeđaju ih da su babe i da babe ne trebaju. Gdje je tu granica? Moramo se boriti protiv toga jer svi ćemo doći na to. Ja ću uvijek pomoći bilo kome, ako treba samo savjetom, samo da ne mora proći to što smo mi prošle jer je to jako težak put.“

Velike kompanije nisu voljne pomoći

Strojeve na kojima rade popravke i educiraju polaznike tečaja su dobile od običnih ljudi. Jedna tura tih strojeva im je bila uništena u poplavi koju su također uspješno preživjele zahvaljujući donacijama običnih ljudi koji su im dali strojeve, restlove, konce i sve osnovno što im je trebalo da počnu raditi. „Radeći na tim strojevima kraćenje hlača, sužavanje suknji i sitne popravke dobili smo novac za platiti jednu režiju pa smo onda nakupile novac da si kupimo boje i kistove za radionicu oslikavanja stakla. Prošle godine smo dobile 20.000 kuna od grada Zagreba, ali to je kap u moru kad ti moraš sve iz početka raditi. Ovaj prostor smo uredile svojim stvarima. Privredna banka Zagreb je jedina kompanija koja nam je donirala svoje otpisane stvari. Ja sam im poslala pismo s molbom za donaciju, a oni su nam dali 19 stolica, regal, radni stol, ormariće i kasliće. Pisala sam najjačim kompanijama od Plive do Coca-Cole i Todoriću, ali svi su pristojno odgovorili da financiraju samo program zdravog života. Onda sam išla na to da nam barem daju nešto staro jer je i to bolje od ništa. Stolice jesu oštećene, ali ja sam to namazala mlijekom za tijelo i tako se nahranila koža i to je sad kao novo. Drugi stol smo si same napravile od otpada, odnosno starih olovki“, kaže uporna predsjednica Udruge.

Pomoć su dobile od Udruge Slap koji su im pisali razne projekte, pater Cvek iz Kapi dobrote im je donirao slike za prostoriju Udruge, a iz udruge B.a.B.e. im je došla psihološku pomoć pružiti njihova psihologinja kako bi se mogle lakše nositi sa situacijom u kojoj su se našle. Zanimljivo je da se ove žene, bez obzira na pomoć koju zbilja trebaju, trude pomagati i drugima. „Sljedeću godinu bi se posvetili napuštenima curama iz doma u vrijeme kad idu na maturalni ples. Napravile bismo haljine od materijala koji dobijemo jer cure se vesele tom događaju. To su te neke sitnice koje napraviš kao neko dobro djelo za drugoga, a pri tome uložiš nešto svoje pažnje, ljubavi i znanja, a ne potrošiš puno“, kaže Grozaj.

Međusobna potpora i upornost dovode do uspjeha

Ove hrabre žene si svakodnevno unutar Udruge pružaju podršku kako bi preživjele tragediju koja ih je pogodila. Postoje trenuci kada požele i odustati od borbe jer su se umorile, ali Grozaj ne posustaje: „Budi "faca" pa se bori jer onda ćeš tek nešto promijeniti. Ne možeš biti kukavica. Ja imam viziju, mi smo po svemu drugačije i to ćemo i pokazati. Ako si u mogućnosti pomogni i drugima. Mi smo sve počele ispočetka i iz temelja se mijenjale. Sve ovo što radimo je za nas novo, ja sam se 35 godina bavila samo modom i nisam ništa od ovoga znala. Sad s 55 godina ja sam krenula ponovno sve iz temelja. Ne smije se čovjek bojati, moraš napraviti prvi korak. Vjerujem da ćemo pogriješiti, već i jesmo koji put, ali to te ne smije zaustaviti jer ako nećeš probati ti nećeš ni znati jesi li mogao uspjeti. Tako razmišljamo i u tome je naša motivacija. Kad god se umorim i mislim da više ne mogu, uvijek me nešto digne i mislim si neću i ne mogu se umoriti. Jedino upornost i taj radnički prkos te mogu negdje dovesti.“