Iako je danas čovjek na vrhu hranidbenog lanca i, za razliku od svoga dalekog špiljskog pretka, toplu vodu dobiva odvrtanjem slavina, a za ručak ne mora ubiti mamuta nego ubaciti meso na tavu, njegov mozak i dalje ima jednake instinkte i mehanizme razmišljanja. Pračovjek bi jeo dok bi imao kako bi skupio energije za duga razdoblja nestašice. Slično se ponaša moderni čovjek na rasprodaji koji mahnito gomila artikle koji će mu možda zatrebati i na kraju prođe skuplje jer ih nikad ne iskoristi. Poznavanje mehanizma “primitivnog sakupljača” ekonomskim divovima poslužilo je da se obogate na tuđi račun. Iako je društvo otišlo naprijed i osmislilo razne sustave kreditiranja i osiguranja za crne dane, mozak i dalje djeluje instinktivno. Tako će većina reagirati: “Daj mi sada 100 kuna dok mi trebaju” nego: “Strpjet ću se godinu da bih dobio 1000”, što argumentiraju sa: “Tko zna što će sa mnom biti do tada”. Proizvođači cigareta, slatkiša i alkoholnih pića također računaju na špiljski instinkt: “Treba mi taj fiks, a sutra ću razmišljati o posljedicama”, zbog čega i imaju toliko uspjeha na tržištu.

Razmislite koliko je “neophodno” ostati vjeran skupom brendu koji kupujete iz puke navike. Takva razmaženost pri trošenju novca može se usporediti s lošom vezom: ne dobivate više, a svakim danom osjećate da isisava sve više.

Genetski kod zbog kojeg je ljudima “ukucano” da moraju trošiti iznad svojih mogućnosti može se prevariti trošenjem isključivo novca koji imate u ruci. Bacite kartice i plaćajte gotovinom, a kredite uzimajte samo ako je nužno.

Crnu rupu svjetske krize otvorio je mehanizam razmišljanja špiljskog čovjeka: “Daj mi sada, poslije ću se već snaći”. Menadžeri i velike tvrtke koje su posuđivali više nego što su mogli vratiti pokrenuli su domino-efekt koji se proširio.