Zagrebačka umjetnica Jasmina Kosanović rođena je 1976. godine, pod krovom zgrade u Petrinjskoj ulici gdje, kako sama kaže, u svome studiju neprestano stvara nove predmete, likove i oblike. Diplomirala je studij dizajna odjeće i tekstila 2000. godine, a godinu dana prije toga svojim radom sudjelovala je u  multimedijalnom projektu "Atemon Projekt". Do danas se može pohvaliti s dvadesetak samostalnih izložbi i revija, među kojima su sudjelovanje na modnim revijama kao što su "Fashion Show", "Pleasure Room"  i "Patchwork" te izrada kostimografije za dramske studije NS Dubrava. 

Svi njezini radovi su unikatni ručni rad te su zaštićeni kao dizajn na što je, kako sama tvrdi, jako ponosna. Takve rukotvorine raznolikih vila, anđela te slika i ove godine odlučila je izložiti i predstaviti na zagrebačkom božićnom sajmu. Upravo njezina ljubav prema umjetnosti i odabrana životna profesija bile su tema našeg razgovora.

Kada se i na koji način javila ideja o samostalnoj izradi rukotvorina?

Iako mi se čini da je sve započelo mojim studijem, zapravo je cijela priča započela puno ranije jer su moje ruke i mozak uvijek ustvari bile zaposlene. U Narodnom kazalištu Dubrava započela sam 1999. godine raditi kao voditeljica likovnih radionica. Svaka radionica se temelji na tome da smišljam što će sve djeca iduće raditi i tako poticati svoju  kreativnost. Pokrenula sam brend pod nazivom ''Jasmina i lutkice'' pod kojim se nalazi mnogo priča raznih naziva kao što su vile, anđeli, rose, cici miciji, čumpa lumpasi i tako dalje. U samom početku sam radila preko likovnih udruga, a unatrag zadnje dvije godine radim preko firme. 

Kada ste počeli razmišljati o tome da od rukotvorina pokrenete vlastiti posao? Odakle pronalazite inspiraciju za svoje radove?

Pa zapravo se to sve razvijalo jako jednostavno. U samom početku, još na fakultetu sam započela s izradom odjeće, ali sam shvatila da tu baš i nema puno posla. Nakon toga sam se odlučila baviti izradom lutaka te sam tada upravo s njima i dobila prvog kupca. I tako je zapravo sve krenulo. Napustila sam jedno i okrenula se drugome, što me, moram priznati, i mnogo više veseli jer je riječ o sasvim drugačijem svijetu.

Inspiraciju pronalazim u raznim bajkama, mitovima, legendama te povijesnim kostimima. Često me inspiriraju i dobri filmovi, knjige te stripovi. Inspiracija je gdje god se okrenem, u mome domu, u meni. Sve je zapravo poticaj za rad.

Kako je tekao put od zamisli pa do samog ostvarenja projekta? 

Imala sam sreće što su se u mojoj okolini uvijek kretali ljudi koji su radili nešto kada su bile u pitanju likovne udruge. Plan mi je uskoro otvoriti svoju firmu ili obrt te pokrenuti vlastiti posao. Svjesna sam toga da tu nastaju mali problemi i da je potrebno malo muke oko administrativne procedure koja je kod nas još uvijek dugotrajna.

Gdje pronalazite materijale za izradu vaših radova? Vrati li vam se isplativo ono što ste u njihovu izradu uložili? 

Kada pogledam omjer uloženog i zarađenog, neke artikle mi se definitivno ne isplati raditi. Naravno, svjesna sam toga da je, kada je u pitanju ručni rad, to jednostavno tako. Teško da možemo konkurirati Kinezima s cijenom, kod nas ljudi ne cijene lutku. Za sliku su voljni izdvojiti par stotina ili tisuća kuna, ali za lutku, bez obzira na to koliko unikatna, jedinstvena i posebna ona bila - na našem tržištu za većinu ljudi je to lutka. Tako da baš i nisam u zavidnoj poziciji kada gledam primjerice sebe i slikara.

Kako izgleda Vaš tipičan radni dan? S obzirom na to da Vaši radovi uključuju ručno izrađene unikate slika, ukrasnih predmeta te kostimografije, zahtijeva li njihova izrada posebne prostorne poslovne uvjete?

Moj radni dan od jutra do večeri se svodi samo na rad, rad i rad. Ali se ne žalim, jer upravo u tome uživam. Uživam u ovome što radim pa je to onda onaj dobar dio posla. I odlično je to što sam sama sebi gazdarica pa kada mi jedna stvar dojadi samostalno odlučim krenuti na drugu. Moj posao zapravo nije samo posao već je to način života. Osim izrade lutaka, često vodim likovne radionice, bavim se kostimografijom i scenografijom. Sve što je kreativno kod mene dolazi u obzir.

Prvu samostalnu izložbu radova imali ste 1999. godine. Jeste li danas dobro upućeni u bogatu konkurenciju na tržištu rukotvorina i kako je pokušavate pobijediti?

Smatram kako nemam konkurenciju jer se uvijek trudim imati orginalne radove te sam ih zato i zaštitila kao proizvod. Radim isključivo za ljude koji imaju dijete u sebi, a to pak znači za sve. Radim iz ljubavi i s ljubavlju. Moja prodajna mijesta su i moje najbolje reklamne ploče, a sada je tu i Facebook kao odlično mjesto oglašavanja. Mnogi klijenti do mene su došli upravo usmenom predajom, a smatram kako je najbolja reklama sam rad. Kolege koji rade orginalne i svoje stvari, a uz to su još i kvalitetni, mogu mi biti samo daljnji poticaj u mome radu.

Kako danas doživljavate izradu početnih radova i pokretanje posla prije nekoliko godina? Koliko se poslovno promijenila situacija otpočetka izrade vaših radova do danas? Jesu li se s njome mijenjali i vaši radovi i uopće financijske mogućnosti?

Razvijam se iz godine u godinu, što s novim radovima, što mijenjajući stare. Jako mi je bitno da je svaki rad kompletno moj, drugačiji, osmišljen od početka do kraja. Nažalost, ne uspijem sve uvijek odraditi onako kako želim, često je uzrok tome vrijeme jer ga nikada nemam dosta, a često i novac. Trebalo bi mi puno novaca za sve što bih željela napraviti, a nekako mi se čini da to ne bih mogla naplatiti.

Kakvi su Vam planovi za budućnost? 

Za sada mi je jedini glavni cilj otvaranje vlastitog dućana. Planiram da to bude upravo u Petrinjskoj 40, gdje i sada u svome studiju svakodnevno izrađujem nove predmete, likove i oblike. "Drveni krpeni" uskoro dolaze!