Sve je počelo prije nekoliko godina kada smo se olako zaduživali neprestano se nadajući da će biti bolje. Kreditne ponude su frcale naokolo, sve jedna bolja od druge, uz kruh u trgovini mogao su odmah dobiti i kreditnu karticu.

Međutim, sve dolazi na naplatu pa je tako jednog dana gospođa u najboljim godinama odlučila stati svemu na kraj kako ipak u mirovini ne bi morala skupljati prazne boce (pitanje je da li bi za njih nešto dobila, kako stvari stoje). Informatički pismena, poslala je nekoliko e-mailova eminentnim bankarskim ustanovama i ubrzo dobila odgovor koji je i ono malo tamne kose koju je imala prebojalo u sijedu. Naime, saznala je da je na "crnoj listi" i da nema nikakve šanse dobiti jedan pristojan kredit kojim bi zatvorila rascjepkane obveze po potrošačkim kreditima i karticama.

Vrhunac je bio kada je saznala da je na crnoj listi zato što je jedna banka zaključila da će propasti jer joj gospođa nije platila 40,00 kuna naknade za vođenje tekućeg računa. Odgovorno tvrdim da gospođi nikada nije stigla opomena za plaćanje naknade za vođenje računa kojeg nikada nije koristila, ali što je, tu je. Idemo dalje. 

Zašto sam na crnoj listi?

Gospođa je otišla u prilično nepoznatu i malu banku, ali kada je rekla što je u pitanju, referentica je rekla da uopće ne smije s njom razgovarati jer bi šefovi rekli da ne zna svoj posao. Stisnula je zube i krenula dalje. Pronašla je banku u kojoj su htjeli pogledati uzrok njezinog dospijeća na crnu listu, nasmijali se i rekli da dostavi potvrde o iznosima dugovanja koja želi zatvoriti kreditom kojeg će joj bez problema odobriti u traženom iznosu, koji nije mali, bez jamaca i prenošenja primanja u tu banku.

U Zagrebu se osjetio lagani potres, a to je bio kamen koji je pao s gospođinog srca. Mislila je da je sve obavila i da je prikupljanje potvrda sitnica, ali pazite sada. Jedna manja banka izdala joj je potvrdu o dugovanju u tri minute. Doslovce.

Dok joj je jedna velika kartična kuća zatražila da pošalje mail s opisom onoga što traži pa će razmisliti. Kao da njima nije stalo da im računi budu podmireni (naravno da nije, kamate rastu, a gospođa. se više ne usudi javljati na telefon da joj obziran službenik ne bi izrecitirao kao će joj ukinuti karticu ako odmah ne plati enormnu svotu).

U drugoj banci, službenik je rekao da, osim što se takve potvrde plaćaju, mora pričekati nekoliko dana, jer "djevojke se moraju primiti posla i to odraditi". A za što primaju plaću? Vrhunac je bio u trećoj banci, u kojoj je gospođa imala svojevremeno kredit za auto i ostalo je neplaćeno 700,00 kuna. Nazvala je informativni centar i pitala kako može dobiti potvrdu o tome koliko joj je još ostalo neplaćenog kredita. Nije mogla vjerovati kada su joj rekli da iz Zagreba gdje živi mora otići 80 km dalje u poslovnicu gdje je realizirala kredit po potvrdu. Rekla je da nema šanse i odustala od te potvrde.

Sutra je novi dan. I, ako se slažete, nastavak slijedi.