Nada Ćuro je vlasnica hostela koja skupa sa svojom kćeri Sarom vodi posao, njezin muž im je pomogao davanjem savjeta i financija, a sin je dao naziv hostelu Cherry. Mama i kćer uspješno vode posao jer se dobro slažu, uporne su te tretiraju svakog gosta kao da su član obitelji. U intervjuu smo saznali kako su uspjele, na koje prepreke su nailazile te što je sve potrebno za pokretanje vlastitog posla.

Kada ste počeli razmišljati o pokretanju vlastitog posla? Kako i tko je došao na ideju da otvorite hostel?

Sara: Prošlo je već pet godina otkad smo prvi put moj dečko i ja počeli razmišljati o tome kako bismo mogli iskoristiti ovu kuću jer je bila prazna. Jedna od mnogih ideja je bila i da u njoj otvorimo hostel.  

Nada: Mi smo zapravo ovu kuću izgradili za život, no bilo je vrijeme rata i trebali su nam novci pa smo je dali u najam. Iznajmljivali smo je oko sedam godina, a kada su ti ljudi koji su živjeli u njoj otišli onda smo je htjeli prodati, no to nije išlo po planu. Zatim je Sara prvi put spomenula da bismo mogli otvoriti hostel. Ta ideja je tada meni bila nezamisliva, mislila sam da nema šanse da mi to pokrenemo. Uostalom pitala sam se kako bismo uopće mogli od kuće za stanovanje napraviti hostel. Ta ideja u početku uopće nije prošla kod mene. Stoga smo i dalje uporno pokušavali prodati kuću. No, onda je 2008. godine napokon došao jedan kupac koji nam je rekao da bi on kupio kuću svojim kćerima za hostel. Tek tada sam shvatila da bismo mi to ipak mogli otvoriti pa sam to i predložila svome mužu. On se počeo raspitivati o uvjetima za otvaranje hostela. Čuli smo da nećemo moći dobiti dozvolu jer nemamo parkinga. No, kad se on raspitao kod poznanika koji su znali ponešto o tim procedurama saznali smo da ipak možemo i bez parkinga otvoriti hostel. 

Koja je procedura otvaranja hostela i koliko vam je vremenski trebalo da realizirate ideju?

Nada: Gradski ured za prostorno uređenje nam je bila početna stanica jer tamo moraju ići svi koji žele otvoriti svoj obrt kako bi saznali uvjete koje trebaju ispuniti. Nama su recimo dali uvjet da moramo imati dvije kupaone, mušku i žensku. Uz to nam je trebala građevinska dozvola i vlasnički list. Meni je bilo lakše jer ja već imam obrt, ovaj kafić, kojeg sam samo proširivala. Uz to sam morala vaditi ateste za plin, struju, vodu, buku i još razne papire. Kad se oni pribave i kad se uredi cijeli prostor onda izlazi komisija. Oni provode kategorizaciju objekata koji se iznajmljuju prema kvadraturi sobe i to tako da po jednom krevetu ide određeni broj kvadrata sobe. Na osnovu toga oni su nam odredili broj ležajeva po sobi. Komisija također odobrava otvaranje obrta, a zatim izdaju rješenje nakon kojeg možete početi raditi. Cijela procedura je trajala oko jedne godine, ali samo zato jer smo već imali građevinsku dozvolu, vlasnički list i uporabnu dozvolu jer sam već imala obrt kojeg sam samo proširila. Tu je vjerojatno pola posla obavljeno. Meni je osnovna djelatnost ugostiteljstvo, a sad sam samo dodala za smještaj. 

Sara: Ovaj kafić se zove Crveno i crno, a mislili smo da je bolje zbog stranaca hostel nazvati Cherry. Da bi se sve zvalo isto opet se nameće neka procedura gdje bismo morale dodatno plaćati samo da nam promijene ime. Problem je što sada kada lupimo žig na bilo što uvijek piše Crveno i crno, a hostel se zove Cherry pa to zna biti zbunjujuće za goste. 

Koja je bila vaša početna investicija za otvaranje hostela? Jeste li dobili kakvu novčanu potporu?

Nada: Početna investicija je bila oko 50.000 eura. Nismo dizali kredit jer moj muž također ima obrt, a malo smo i posudili. Sve je to išlo na neke etape jer smo ulagali u hostel onoliko koliko smo imali novaca. Recimo kupaone smo radili kad smo imali novaca, a kad smo bili bez njih čekali smo. Kad bismo ih pribavili kupili bismo krevete, posteljinu, jastuke, pokrivače, ručnike odnosno sve smo kupovali tijekom vremena kad bismo imali novaca. Išli smo u Austriju po madrace jer su tamo jeftiniji, po tri puta smo odlazili i kupovali po sedam do osam madraca te dovozili to. Tražili smo HBOR 100.000 eura, ali nisu nam dali jer su rekli da ne daju za ugostiteljstvo.

Zašto ste se odlučili otvoriti baš hostel, a ne hotel ili neku drugu ugostiteljsku djelatnost?

Sara: Dosta je velika razlika između hostela i hotela. Ja sam studirala turizam i tek kad smo mi krenuli u realizaciju hostela tada ih je bilo samo pet u Zagrebu i imalo je smisla tada ga otvoriti. Uz to, čuli smo od jednog dečka koji radi u hostelu kako uvijek imaju posla, a pogotovo ljeti kada su skroz bukirani. No, u zadnjih godinu ili dvije je pravi „bum hostela“.

Nada: Proučavali smo gdje ima hostela i kako posluju. Ovo je relativno dobra pozicija jer nismo toliko daleko od grada. Hoteli iziskuju puno više uvjeta koji su potpuno drukčiji npr. svaka soba mora imati svoju kupaonu, morate pripremati doručak i imati kuhinju. Morali bi vjerojatno rušiti kuću i ponovno je graditi za hotel, a i nemamo parking koji je za to jedan od mnogih uvjeta.

Sara: Pisala sam diplomski rad o smještaju za mlade u Zagrebu te sam u sklopu toga istraživala kakvo je tržište, napravila sam studiju slučaja baš za hostel Cherry. Iz dobivenih podataka sam vidjela da ima smisla otvoriti ga. Prvi pokazatelj je bio da je to tržište koje raste, odnosno da je turizam za mlade najbrže rastuća grana turizma. U Zagrebu je to bilo tek u nekakvim počecima dok se u svijetu to već ustalilo. Uz to statistički podaci govore da je u Zagrebu svake godine 10 do 15 posto više noćenja. Sve je to pokazivalo da bi hostel bio isplativ.

Kako se oglašavate kako biste se istaknuli na tržištu? 

Sara: Na početku smo se počeli oglašavati preko Turističke zajednice Hrvatske i grada Zagreba, oni daju oglasni prostor na svojim internetskim stranicama kada se prijavite i date im sve svoje podatke. Također, oni daju da u svim njihovim uredima ostavite letke. Zatim sam ja za hostel napravila profil na stranici Hostelbookers.com, to je stranica na Internetu preko kojeg možete predstaviti svoj hostel te dobiti recenziju od gostiju. Napravili smo i našu internetsku stranicu (http://www.cherry-hostel.com/ ) već u drugom mjesecu kad smo i otvorili svoja vrata gostima. Taj dio je bio problematičan jer sam ja imala neku viziju kako bi ta stranica trebala izgledati, ali teško je naći osobu koja će je realizirati. Još uvijek nisam njome zadovoljna u potpunosti. Slika koja se nalazi na njoj je dio zida iz soba i to mi se svidjelo, ali tehnički ćemo još to mijenjati. Također se oglašavamo i na Facebooku te Googleu. Što više novaca date Googleu to je veća mogućnost da ćete se naći na višem mjestu kad vas budu tražili na njihovoj tražilici. Mi obično damo oko 800 kuna i nađemo se na prvoj stranici među prvih par hostela. Problem je naravno što je sve više hostela u Zagrebu koji se također počinju tako oglašavati pa moramo i sami dati više novaca. Nekad damo više, nekada manje, ovisi o tome kakve su nam financijske mogućnosti. No, vidjela sam da ljudi puno više posjećuju našu internetsku stranicu kada platimo oglas za Google, skoro duplo više posjeta onda imamo. 

Nastojite li privući poseban tip klijenata? 

Sara: Ja sam u početku zamislila da ćemo mi ciljati samo mladu populaciju jer se obično smatra da su hosteli za mlade. S vremenom smo shvatili da nije to nužno samo za njih. Dolazili su nam ljudi od 80 godina, oni s djecom, stariji bračni parovi, ali i puno mladih. Uobičajeno je da su hosteli za one od 18 do 35 godina, a po ljeti ta grupa dolazi i nama, uglavnom stranci. Ljeti skoro da i nema domaćih gostiju, ali oni dolaze uglavnom ostatkom godine, kao i gosti iz susjednih zemalja kao BiH i Slovenija. Od stranaca su Englezi i Nijemci najbrojniji. 

Čime konkurirate drugim hostelima, odnosno čime se pokušavate izdvojiti na tržištu?

Nada: Radimo na tome da nam je uvijek jako čisto i uredno, a to je kvaliteta koju su brojni gosti istaknuli kao našu prednost.

Sara: Da, imamo puno komentara na internetskoj stranici da smo jako čisti, neki su čak napisali da je kod nas bolesno čisto. Naravno da će takvi komentari privući one ljude kojima je to zaista bitno. Mi smo se probali pozicionirati više kao obiteljski hostel dok drugi nastoje privući backpackere reklamirajući se kao mjesto za tulum i zabavu. Ja sam isto krenula s tom namjerom, ali s vremenom smo vidjeli da se možemo izdvojiti obiteljskom atmosferom jer je ovaj kvart dosta miran. Kasnije se ispostavilo da je to naša prednost jer se ljudima sviđa mir. Mi nudimo obiteljsko okruženje, uvijek pokušavamo pomoći i uputiti naše goste kuda da putuju, koja mjesta bi trebali obići ili u koji restoran otići. Nas dvije radimo kiflice za doručak, što se svima sviđa jer su domaće i tako stvaramo ugodnu atmosferu, ali i njima izražavamo dobrodošlicu gostima.

Što sve nudite gostima te kako to naplaćujete?

Sara: Naplaćujemo po krevetu. Cijena jednog kreveta u sobi sa šest kreveta je 105 kuna, dok je cijena kreveta u sobi s tri ili četiri kreveta 120 kuna, a u apartmanu ona iznosi 375 kuna. U sezoni su cijene nešto više. U slučaju da netko želi biti sam u sobi, ako je moguće, uvijek razdvajamo ljude. U suradnji smo s jednom agencijom koja vodi ljude na izlet na Plitvička jezera, stoga gostima znamo preporučiti da odu tamo. Dajemo im kupone, a za svaki taj kupon koji izdamo mi dobijemo određeni iznos, odnosno plate nam tu rezervaciju.

Jeste li zadovoljni odazivom gostiju? Imate li njihove povratne informacije?

Nada: Sada radimo tek godinu dana, na ljeto smo bili puni. Sjećam se da smo svi bili presretni kada nam je došao prvi gost, cura iz Bosne. Pogotovo zato jer je to bio drugi mjesec kada je bila zima i snijeg, mislile smo da nam do ljeta neće itko doći. 

Sara: Ipak smo znale da će posao ići sporije na početku i da će ljeto biti puno pa se nismo previše brinule. Naravno da treba vremena dok ljudi uopće čuju za vas. Svi komentari su bili i više nego pozitivni. Mi smo se itekako potrudile da svi dobiju sve, koliko god je u to u našoj volji. 

Nada: Nama su se ljudi vraćali i to nam je bilo najvažnije. 

Sara: Ima nekih ljudi iz daljnjih zemalja koji su išli na more te su prespavali kod nas, a u povratku su opet došli nama. Upravo to nam je najbolja povratna informacija. Već imamo i neke stalne goste. Na stranici hostelbookers.com gosti mogu ostaviti svoj komentar i dojmove o hostelu. Mi ih potičemo na to jer drugi ljudi to čitaju te na temelju komentara odlučuju hoće li baš nas izabrati za noćenje. Svaki drugi gost je napisao da je kod nas jako čisto.

Koliko radnika zapošljavate i što sve vi obavljate u hostelu? Kako izgleda vaš tipični radni dan?

Sara: Samo nas dvije radimo. Ja odgovaram na e-mailove, zaslužena sam za oglašavanje i komunikaciju, za sve što treba napraviti. Pomaže nam i moj dečko kad ne radi svoj posao. 

Nada: Same vodimo nabavu, čistimo, vodimo svoje financije, idemo u kupovinu, majstore naručujemo. To je ubitačni tempo za koji treba puno snage koje mi pomalo nestaje. Ja otvorim obrt ujutro i čistim kad treba, bacam smeće, skupljam veš kojeg nosimo u praonicu. To je jedini posao koji ne radimo jer su to ipak ogromne količine veša.  

Je li pozitivno ili negativno što radite s obitelji? Je li ponekad teško biti autoritet?

Sara: Nas dvije dobro funkcioniramo pa to ide dobro. Tata je tu puno pomogao financijski, da njega nije bilo ne bi bilo ni hostela.

Nada: Nas dvije se tu i tamo malo zakačimo, ali to je sve normalno. Moj muž ili sin uvijek pomažu i kad se nešto pokvari. Uvijek se nešto potrga ili nešto otpadne, što je normalno na mjestima gdje ima puno ljudi. Među nama nema glavne osobe već se oko svega dogovaramo.

Sara: Nekako smo se podijelile u poslovima. Mama je tu u kafiću već 15 godina i ona o tome zna puno više. Ja sam više za kompjuterske stvari i za goste.

Nada: Ja ne znam baš dobro engleski pa onda te komunikacije uglavnom vodi Sara.

Sara: U početku sam i ja najnormalnije čistila. No onda smo shvatile da sam ja puno više potrebitija u drugim stvarima jer sam spora u čišćenju. Mama odrađuje taj dio posla koliko god fizički može, a ja ponekad dovršim. 

Nada: Ja se bojim opet ljeta jer mislim da nećemo moći sve to same raditi. Mislim da ćemo morati uzeti jednog radnika, vjerojatno za čišćenje jer se upravo tu svakodnevno troši puno vremena i energije. 

Sara: Voljela bih imati nekoga samo zato da imam barem jedan slobodan dan ili barem tri sata dnevno. Ja sam tu konstantno svaki dan, a na početku pogotovo nismo imale ništa slobodnog vremena.   

Koji su vam planovi za budućnost? Planirate li uvrstiti još kakvu uslugu u svoju ponudu ili otvoriti još koji hostel u Zagrebu ili Hrvatskoj?

Sara: Osim toga što planiramo uposliti nekog, kanimo kupiti bicikle kako bi gosti mogli doživjeti grad na pravi način. Mi podržavamo bicikle jer smo ekološki osviješteni, sve recikliramo. Imam uz to još puno planova koji stoje u glavi, ali oni čekaju neku financijsku potporu. O njima ne želim baš govoriti jer kad ljudi iz drugih hostela saznaju mogu te pokušati kopirati. Svi hosteli nude uglavnom iste usluge, a mi pokušavamo biti posebni, istaknuti se inovativnim idejama na tržištu jer je to jedini način za uspjeh. Treba stalno smišljati nešto novo jer više nije bitno samo da imaš gdje prespavati. Ja bih voljela stalno pratiti što se događa u Zagrebu kako bih mogla preporučiti gostima što da posjete, no nemam vremena. Voljela bih ih i sama provesti u neku turu da vide nešto neuobičajeno, a ne samo one najznačajnije stvari kao katedralu i trg. Htjela bih da dožive pravu unutrašnjost grada.

Nada: Minus nam je što nemamo kuhinju. Imamo vani nekakav šank i nadstrešnicu pa planiramo napraviti nešto da gosti mogu ljeti vani kuhati.

Prilično je hrabro u doba krize pokrenuti vlastiti posao. Koju poruku biste poslali svim ljudima koji također pokušavaju pokrenuti vlastiti posao?  

Sara: Ja bih ih upozorila da je potrebno puno strpljenja. Teško je, trebaš misliti na sve i konstantno raditi.

Nada: Također je potrebna upornost. Mi ne možemo samo uzeti tri slobodna dana za vikend jer ne možemo nikud mrdnuti od posla.

Sara: Da mi netko sada kaže da ide otvoriti hostel, rekla bih mu da ne otvara jer je to prava muka i ima stvarno jako puno posla. No, s druge strane ima tu stvarno puno lijepih stvari koje pobijaju sav taj umor i sve teško što si prošao. Na kraju smo ipak ponosne i sretne.

Nada: Pogotovo smo zadovoljne kad nas netko pohvali i kada nam se gosti vrate te nas preporuče drugima. Kada dođe neka kriza pa nikoga nema pitamo se hoćemo li to izdržati, pogotovo jer je ovo velika kuća i velike su režije, bilo ljudi ili ne, mi moramo grijati. Još uvijek ne dobivamo toliku zaradu i ne pokrivamo sve troškove. Na jesen smo  bili u minusu, a ljeto u plusu i to stalno varira. Najvažnije nam je da prvo platimo račune, a ono što nam ostane ulažemo u hostel. Najgore nam je zapravo kad ljudi otkažu svoje rezervacije jer nam to donosi gubitke. Ljudi mi često kažu kako mi se blago jer imam svoj obrt, oni misle da je to super. Ipak nije sve tako pozitivno, nego je to upravo veća briga. Mi moramo na sve misliti i sve raditi.

Sara: Ovaj posao je zapravo vrlo nestabilan, nekad zna biti puno gostiju, a idući tjedan nema nikoga. No, mi i dalje konstantno ulažemo sav novac u hostel jer očekujemo da će nam se to ubrzo isplatiti. Pretpostavljam da u prve dvije godine nećemo ništa zaraditi jer još moramo ulagati. Na kraju se ipak ne može uspoređivati kada radiš za sebe u odnosu kada radiš za nekoga. Puno je ljepše voditi svoj posao, ali s tim dolazi i puno veća odgovornost. Ljudi koji rade za nekoga imaju i vikend i svoje slobodno vrijeme i godišnji, što mi nemamo. Nadamo se da je ovako u početku dok ne budemo mogle još nekoga zaposliti.