Nadja Ružička i Marina Kovačević Perović dvije su prijateljice koje je spojila ljubav prema sapunima te su od hobija napravile uspješan posao zvan Sapunomanija. U travnju prošle godine pokrenule su internet portal Sapunomanija, nedugo nakon čega su krenule s radionicama gdje polaznici izrađuju sapune. Razgovarali smo s Nadjom Ružičkom, inače Ruskinjom s hrvatskom adresom.

Kako ste došli u Hrvatsku i kako ste se odlučili na pokretanje vlastitog posla?

Zbog ljubavi sam se doselila u Hrvatsku i kada sam shvatila da je teško pronaći posao, s Marinom sam odlučila pokrenuti vlastiti posao. Sestra mi je dala ideju te prvo poslala start paket za proizvodnju sapuna koji sam isprobala. Shvatile smo da se takvo što ne može kupiti u Hrvatskoj i odlučile pokrenuti Sapunomaniju. 

Kako ste krenule i koji su bili prvi koraci?

Prvo smo počele s internet stranicom i online trgovinom da bi kasnije pokrenule radionice za sve željne znanja i kreativnog odmora. U želji da napravimo stvari koje će razveseliti druge, stvorile smo stranicu preko koje bi voljele učiniti dostupnom svima našu ideju. Želja nam je stvoriti zajednicu koja će dijeliti i nadopunjavati ideje, stvarati nova područja i znanja, kao i nova prijateljstva. 

Kada se netko odluči na pokretanje svojeg posla i investiciju uobičajeno je napraviti određeno istraživanje tržišta, odnosno saznati može li se taj posao i kvalitetno unovčiti. Kako ste vi znali da postoji tržište za sapune u Hrvatskoj? 

Nismo imale idealno razrađen plan poslovanja već je jedno vodilo drugome i stvari su se nekako same posložile. Slijedom velikog interesa ljudi krenule smo s naprednim radionicama. Cijenu smo postavile na razinu koja je pristupačna s time da radionice traju oko dva sata. Dok smo pronašli sve potrebne sastojke i kalupe trebalo nam je sigurno 6 mjeseci. Većinu materijala nabavljamo iz zemalja Europske unije, pogotovo Velike Britanije.

Kako ste pribavili sredstva za pokretanje posla?

Prije sam sa suprugom imala tvrtku koju smo prodali te uštedjeli određenu svotu novca. Odlučili smo ušteđeno investirati u nekakav projekt. Ideja o izradi sapuna mi se činila zanimljivom i kvalitetnom investicijom, a vrijeme će pokazati jesam li pogriješila. Moram priznati kako smo Marina i ja prezadovoljne odazivom i reakcijama ljudi. Najbolja povratna informacija su nam oduševljenje polaznika i molbe za pokretanjem radionica u drugim hrvatskim gradovima, ali i izvan granice. Iako smo locirane u Zagrebu, radionice se održavaju u Zadru i Varaždinu, a dobile smo upite za Medulin i Vinkovce. 

Spomenuli ste da ste zadovoljni reakcijama ljudi koji dolaze na radionice - koji profil ljudi dolazi na vaše radionice? 

Zanimljivo je što se profil ljudi koji dolaze na radionicu razlikuje. Dolazi nam različita paleta polaznika, od menadžera do kućanica. Premda ženski spol prevladava, iznenadili biste se koliko su muškarci oduševljeni i gledaju na to kao antistres program. U godinu dana stvorile smo prepoznatljivi brand - što je velika stvar za tako malo razdoblje. 

Birokracija i dobivanje papira za pokretanje posla

Na pitanje o dobivanju svih potrebnih dozvola za osposobljavanje ideje Nadja spremno kaže „Birokracija u Hrvatskoj je užasno spora. Trenutno imamo sve dozvole za radionice, ali kad krene proizvodni proces koji planiramo, potrebno je puno više certifikata“ te dodaje da se ipak nada skorom dobivanju ostalih dozvola kako bi do ljeta krenule s prodajom sapuna kao suvenira. 

Sapunomanija 

Osnovne radionice održavaju se a traju oko dva sata. Cijena početne radionice je 100 kuna, a cijena napredne radionice je 150 kuna. Više informacija potražite na službenim stranicama.

Trenutno zarađuju od radionica i prodaje sapuna za razne prigode, od team buildinga do vjenčanja. Ono što vidi kao kartu uspjeha je širenje na tržištu jer kako sama kaže: „Hrvatska nije Amerika da postoji ogromno tržište na kojem možeš živjeti samo od prodaje. Ovdje je ključna raznovrsnost ponude i širenje po cijeloj Hrvatskoj“. Svim čitateljima savjetuje da budu uporni u vlastitom naumu te navodi: „Došla sam u Hrvatsku, slijedila vlastitu intuiciju i konačno mogu reći da radim ono što volim. Sretna sam što nemam fiksno radno vrijeme i što zarađujem od nečega što me istinski ispunjava. Treba vjerovati u vlastiti uspjeh, ali i poslušati kako pozitivne, tako i negativne reakcije ljudi“.